Ni kamen nije vječan

Obožavatelj sam američkog komičara Tonyja Shalouba, napose u seriji Monk, gdje je od 2002. do 2009. glumio detektiva s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, za što je dobio tri nagrade Emmy. Iako znam sve epizode napamet, ne propuštam reprize, pa sam se lako sjetio kriminalnog slučaja u kojem su ga upozorili da se određena dama bavi najstarijim zanatom na svijetu. Besmrtni Shaloub je djetinje zbunjeno zatreptao i pitao sasvim ozbiljno: „Ona je kamenorezac?“ Da, samo netko autističan poput Monka može pamtiti ono što smo svi zaboravili, a to je da je na početku bio kamen. Od njega je Homo habilis izrađivao oruđe prije 2,5 milijuna godina, u kamenu je sačuvana ašelska kultura Homo sapiensa i levaloaški proizvodni postupak neandertalaca. Kamene su piramide, nabatejski kapiteli, gotičke katedrale, a i hrvatsko je ime, smiješno je to reći u digitalno doba, prvi put zapisano u kamenu, na grčkom na nadgrobnim pločama na Crnom moru, na latinskom na natpisu kneza Branimira i na hrvatskom u crkvi svete Lucije.

I baš su potkraj kolovoza elektronički mediji otkrili da postoji kamen, i to u komediji zabluda, nastaloj zbog lova na senzacije kojih za godišnjih odmora kronično nedostaje. Jedan je list pod egidom Katastrofa donio naslov: „Zagrebačka katedrala ne može se obnoviti?! Stručnjaci priznaju: ‘Pa mi uopće ne možemo ni doći do tog kamena...‘“ Drugi je optirao za oprezniji nadnaslov Ovo su jako loše vijesti, ali su zato bili eksplicitniji u predviđanju crne budućnosti: „Stručnjaci kažu: Zagrebačka katedrala ne može se obnoviti. Taj se kamen više ne može nabaviti.“ Treće novine, meni najdraže, bile su najdecentnije: „Znanstvenici upozoravaju: Obnova katedrale suočava s problemima, jer nema kamena s kojim je građena.“ Naravno da ga nema, pa se ipak dvadeset ili trideset godina zagrebačka prvostolnica nekako restaurira. Postolje kipa bana Jelačića, uništeno 1947, bilo je od moslavačkoga granita koji nije bio dostupan 1990. prilikom obnove, pa je iskorišten slični jablanički, i nikom ništa. Ploče od kamena iz Carrare na Zagrepčanki bile su pretanke pa su se svinule i sad se zamjenjuju drugima. I ploče od oniksa na zgradi Hrvatske biskupske konferencije, loše projektirane, morat će se jednom promijeniti. Ni kamen nije vječan.

Izvor Zagrebačka nadbiskupija

Izvor medijske histerije znanstveni je rad troje izvanrednih profesora s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu i njihove mlade suradnice, objavljen u Rudarsko-geološko-naftnom zborniku. Ana Maričić, Zlatko Briševac, Petar Hrženjak i Helena Jezidžić napisali su članak o historijatu izgradnje i obnove katedrale iz geološke vizure, na engleskom, pod naslovom Natural building stone in the construction and renovation of the Zagreb Cathedral, u prijevodu: Prirodni građevni kamen u gradnji i obnovi zagrebačke katedrale.

U članku su konstatirali koje su vrste domaćeg vapnenca, litavca, pješčenjaka i vinicita rabljene te da se više u nas ne eksploatiraju, tako da se za popravke uvozi travertin. Nikakvih katastrofičkih apela nije bilo, a i zašto bi. Pa kamena ima po cijelom svijetu, on se vadi na svim kontinentima i kupuje i prodaje kao svaka roba. Dok se još u prošlom stoljeću koristilo tek dvadesetak vrsta za gradnju i ukrašavanje, danas ih je već dvije tisuće na svjetskoj burzi. Tržište luksuznih proizvoda žedno je sve neobičnijeg kamena, pa se uz drevne, antičke kamenolome, poput onog u Carrari, svakodnevno otvaraju novi, egzotični, a nove metode vađenja krhkih kristala, koji se lijepe na epoksi-smole, zaslužne su za blještavilo zgrada širom svijeta. Pa ako se danas zidovi mogu oblagati petrificiranim drvom, ahatom, kvarcom, žadom, lapisom lazuli ili koraljima, što stoje tisuće eura za četvorni metar, valjda se može negdje naći blizanac pješčenjaka iz Bizeka.

A kad žuti tisak u znanstvenom članku traži senzaciju, onda promaši pravu priču, a ta se nalazi na kraju rada. Autori sa zagrebačkog fakulteta smatraju da je baština vađenja kamena zanemarena u Zagrebu te da je „potrebno raditi na pronalaženju vizualnih prikaza rudarenja kamena i te materijale kategorizirati kao javna dobra, te tako sačuvati kulturno sjećanje na ovu ljudsku djelatnost.“ Sasvim su u pravu, no moglo bi se i više! Na sjeverozapadu Walesa nalaze se mnogi povijesni rudnici škriljevca, iz kojih su se u doba industrijske revolucije izrezivale tanke kamene ploče za pokrivanje krovova, tako tipične za Britaniju, a neki rade i danas. Kamenolomi iz 18. i 19. stoljeća ondje su stavljeni pod zaštitu UNESCO-a, zajedno sa željeznicama i postrojenjima, nastambama radnika i uredima, te izložbama alata i arheoloških i paleontoloških nalaza.

Odrastao sam u Podsusedu blizu kamenoloma, kamioni natovareni kamenjem tutnjali su pokraj naše kuće, u obližnjem potoku nađeni su i fosili zagrebačkog kita koje je popularizirao ilirac Ljudevit Farkaš Vukotinović, a mali kamenolom posjedovala je i majčina obitelj. Sigurno još postoji materijalnih i kulturnih tragova eksploatacije kamena u okolici Zagreba, da ne bude jedina referencija na tu povijest uvodna scena iz filma Toma Stopparda kad se Rosencrantz i Guildenstern spuštaju niz kamenolom kod Ivanca Bistranskog i igraju pismo-glava. Omalovažavamo kamen, a jednog dana, kad trava prekrije gradove, među ovcama što pasu stršat će samo kamene ruševine.