Najbolji Šepićev roman

Prozni opus književnika i pravnika Nenada Šepića (1943–2021), čija je zbirka novela Granice beskraja 1969. najavila naraštaj hrvatskih fantastičara (borhesovaca), brojem objavljenih knjiga relativno je skroman. Osim spomenute knjige tiskane su mu još dvije zbirke novela – Majstori sreće (1972) i Čudesne pripovijesti s mora i kraja (1993) – te romani Izdana jedra (1991), trodijelni Prosječnikova čest (1995) i Jakovljica (2005), a prošle godine Školska knjiga objavila je posmrtno Fošku, njegov posljednji, četvrti roman. U književnom životu i javnim nastupima Šepić je rijetko sudjelovao, vjerojatno zbog toga što je pravnička struka, u kojoj je obnašao visoke dužnosti, vremenski bila vrlo zahtjevna, kao što mu je jednako zahtjevno bilo i prikupljanje građe za literarne projekte i samo pisanje.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022.

Postumno objavljen Šepićev roman – vrlo gusta i vrlo složena romaneskna struktura na oko 500 stranica – žanrovski je mješanac u kojem se prepleću elementi povijesnog, ratnog, psihološkog, odgojnog, ljubavnog i fantastičnog romana. Poprište događanja u Foški najčešće je jasno locirano – neimenovano selo u blizini Pule, Kopar, Trst (vječno nemirno granično područje između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije), zatim bijeg u Novi svijet, Boston i New York, gdje se pruža prilika za novi početak. Za razliku od eksplicitne određenosti mjesta zbivanja, okvirno je vrijeme zbivanja romaneskne radnje mutno, kao što je gotovo potpuno u magli vremenski raspon između pojedinih opisanih događaja. No za samu priču romana ti vremenski orijentiri i nisu toliko bitni; važne su neke povremene opće naznake pripovjedača s prividno ograničenim poznavanjem predočene zbilje u kojima se npr. ističe da je „ovo bilo razdoblje nakon rata, ljudi raseljeni, puno sirotinje, mladića gotovo i nije bilo jer su bili unovačeni u različite vojske, mnogi poginuše“ ili da je to bilo „vučje vrijeme u kojem je osnovno bilo preživjeti“.

U pogovoru Foški književna povjesničarka i kritičarka Helena Sablić Tomić, u eseju naslovljenu Foška, i svetica, i bludnica ističe da roman tematizira „odnos vjerskoga naspram svjetovnome, tjelesnosti prema duhovnosti“, te djelo klasificira kao roman ženskog lika. Tu središnju poziciju Foške čitateljima sugerira i činjenica da je roman naslovljen upravo njezinim imenom. Foška je kći razbojnika Zoppe, okrutnog tipa koji se obogatio oružanim pljačkama i stekao društvenu moć i položaj, i prostitutke koja je svog ljubavnika i tek rođenu kćer ubrzo napustila i zauvijek nestala iz njihova života. Foška je odrasla u očevoj kući, uz njegovu naklonost i zaštitu, dobila odgoj i obrazovanje i stasala u ljepoticu slobodoumnih nazora. Njezini su problemi počeli kad je ostala trudna s mornarom Matijom Grižanićem i rodila sina pa se morala udati za Matiju i živjeti u kući njegovih roditelja, a on se otisnuo na more i nije se više vraćao.

To je bio trenutak kad je Foška prelamala sama sa sobom, osjećala se sputana, pitala se o svojoj daljoj sudbini, hoće li odbaciti to životarenje, osloboditi se i ostaviti sve iza sebe – sina, svoje najbliže, zavičaj: „Život je samo jedan (…), a ja ga očito uzalud trošim. (…) želim uzeti život u svoje ruke, želim upravljati svojim životom i ne dopustiti da me on baca kako hoće, da svi mogu upravljati mojom sudbinom i mojim odlukama a da ja o tome ne mogu odlučivati. To tako više ne ide i ja se s time ne mogu pomiriti.“ Od tada Foška će stalno imati na umu da je za nju temeljno pitanje slobode, pa bi se uvijek kad bi se osjećala ugroženom od muškaraca koji su je željeli posjedovati povlačila, bježala. Govoreći o Foškinoj složenoj i ponekad zakučastoj naravi, pripovjedač često podsjeća kako je ona svjesna da je  mnoge osobine naslijedila od oca, a vjerojatno i od matere, koju nikad nije upoznala: „Po ocu je bila pustolovka koja nije imala mira, a po materi je bila kurva. Ne kurva radi novca, (…) već zato što je imala potrebu za mijenjanjem muškaraca..“ Oblikujući u svom romanu lik žene ljubavnice, autor ga prikazuje iz različitih rakursa i situacija kao što je odnos nastranosti i normalnosti (što ponekad odvodi u grotesku), postizanje osjećaja moći nad muškarcem, utjecaj novca na spolnu želju i dr.

U tekstu se inače razvija još jedna fabularna linija, ona koja govori o životu svećenika Josipa Grižanića, iluminatora i slikara, koji s Foškom ostvaruje neobičan, čudan odnos prateći je svojim „duhovnim očima“. Uz tu liniju vezano, H. Sablić Tomić prepoznaje označitelje europske fantastične književnosti: „U prvom redu eros i thanatos, noć, san, smrt, umjetničke (slikarske!) sanjarije, halucinatorne slike, tlapnje, vizije, (…) ispremetanje sna i jave, egzotičnog s trivijalnim i svakodnevnim.“

Uz primjedbu da se u romanu nepotrebno ponavljaju neke fraze, rečenice i konstatacije (nije prošao autorovu „zadnju ruku“?), mislim da je Foška možda i najbolji Šepićev roman, a za našu književnost svakako dobitak.