Metamorfoze poetskog nemira

U Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, knjiga doktorica književne znanosti, poetesa Dunja Detoni Dujmić, objavila je devetu knjigu pjesama pod tajanstveno- sofisticiranim naslovom Arhipelag Galešnjak. Dva ciklusa bez naslova obuhvaćaju 56 pjesama koje u ovom svijetu zbunjenog nereda i sustavnog etičkog raspadanja promoviraju izdržljiv koncept življenja, nudeći nam u disonantnim, aluzivnim stihovima egzistencijalna pitanja, apostrofirajući smisao (i besmisao!) koegzistiranja u kojem su diskretno raspoređeni katastrofični akcenti uz banalnu cijenu da se razumije ili ne razumije poetska igra sa skrivenim sadržajima u kontekstu poetsko narativnih, intelektualističkih, ispovjednih pasusa: „Ljubav stoji pred kućicom za pse / svemrak joj u očima / nostalgija u nama / pa više ne hodamo usporedo / nego je svatko kralj u svojoj fabuli“ (Ljubav stoji pred kućicom za pse).

Izd. DHK, Zagreb, 2023.

Što preostaje pjesniku ili pjesnikinji koji su u pjesmi sami sa svojim jezičnim izričajem koji ima svoju autentičnu domovinu, svoju slobodu. To je svojevrsna sloboda kombinatorike u kojoj se pojavnosti iz realnog svijeta marginaliziraju s ironijskim otklonom: „Možda bih te mogla zamoliti / recimo da skočiš sa mnom / do kraja nebostaja gdje nas čeka / erupcija ljubavnih detalja tamo / gdje živi vuk s mjesečevim licem“ (Recimo – možda bih i ja). Zahtjevna poetska igra se nastavlja. Sofisticirane poetske sintagme zahtijevaju intersticijalan sustav metafora koje čine osebujni lirski subjekt: „kako u ritualu bivših ljubavnika / i sezoni starih filmova / iz klijetke u pretklijetku / prebacuje / izgubljene skupljače stihova / u crnu kroniku / i nada se oprostu za taj emotivni čin“ (Crna kronika).

Uz pratnju ironijskih dimenzija pjesme se okružuju lingvističkom magijom. Lucidnost metamorfoza osmišljava čaroliju ljubavnog bola. Zbirka Arhipelag Galešnjak neočekivano je ljubavni kanconijer. Problematizira ljubav, oslobađa se bajkovitost i živi novim životom: „sve dok se na ekranu ne pojavi ruka / koja otključa nebo / taj pansion s tisuću zvjezdica / i ubaci ju / u spektakl svemirskih rudokopa“  (Kako ljubav vidi noć).

To čarobiranje ljubavnog bola (mal d’ amore) osmišljava nove riječi. Ta magična slojevitost zahtijeva milosrdnost strpljenja. Na vrhuncu inspiracije nema žestokih riječi, poetska egzaltacija ne prolazi. „Malo“ ne postaje „veliko“. Fatalni pjesmotvori ne prolaze: „Ne treba mi ništa / niti jedna država / nikakva zvijer iz sjene / da bih napisala pjesmu o njoj / u času kada svatko pod glavu stavlja san / i kaže da malo samoće ne škodi“ (Tko će ju prvi napustiti).

Poetska je stvarnost odsjaj imaginacije, a propušteni paradoksi imaginacije prihvaćaju različitosti. Teško je obuhvatiti cjelinu svijeta. Pjesme su samotna hodočašća. Pjesnikinja Dunja Detoni Dujmić metamorfozirala je gustoću svojih poetskih nemira: „Ne znam na čijoj si strani ali / sjever i dalje šuti ostala se poglavlja / beskrajno ponavljaju / pa čujem kako tražiš bol kao zamjenu / za one koji se ne žele izliječiti“ (Molim ga da bude tu jer bol je na mojoj strani).

Uostalom, treba nadvladati otpor ako se javi, jer kao što želimo kušati poslastice, tako bismo trebali njegovati i želju za čitanjem.