Medijski odjeci Zakona

Zakon o hrvatskom jeziku razvio je bogatu raspravu u hrvatskom javnom prostoru. Osim putem e-savjetovanja, mnogo se o Zakonu govori i piše u hrvatskim medijima, pri čemu je velik broj onih koji podupiru prijedlog Zakona koji je Vlada RH pripremila na temelju inicijative Matice hrvatske.

Božidar Petrač, Nitko u Hrvatskoj ne smije trpjeti zato što zna samo hrvatski!, Večernji list, 17. kolovoza

Književnik i prevoditelj, književni tajnik MH Božidar Petrač u svom medijskom osvrtu podsjeća na povijesne nasrtaje na hrvatski jezik, od Bečkog do Novosadskog dogovora, koji je stvorio neprirodnu mješavinu srpskohrvatskoga ili hrvatskosrpskog jezika, što je naposljetku dovelo i do Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. Petrač ukazuje da „unatoč tim i takvim napadima, negacijama njegove samosvojnosti i pokušajima njegova brisanja i stapanju vazda političke naravi, hrvatski je jezik kao simbol hrvatske državnosti preživio sve protivštine i sva svojatanja.“ Petrač podsjeća da jugonostalgična hrvatska medijska, kulturna i politička scena nije odustala od negacija hrvatskoga jezika, a njihovi napadi ne jenjavaju ni sada: „Uglavnom je riječ o istim libertijancima i represivno-domoljubnim jugoslavenima koji su se u proteklih tridesetak godina od hrvatskog osamostaljenja i neovisnosti uvijek javljali i opirali svakom pokušaju zakonskih prijedloga o zaštiti i očuvanju hrvatskoga jezika kao nosivog stupa identiteta hrvatskog naroda.“ Ti se pojedinci trse iz petnih žila da predstave Zakon suvišnim, beskorisnim, bespredmetnim i štetnim. Među njima su i zagovornici tzv. Sarajevske deklaracije koja spominje bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski kao zajednički standardni jezik policentričnog tipa.

Kao nekadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika Petrač podsjeća kako se punih šest godina susretao sa sličnim nasrtajima na samo ime hrvatskoga jezika. Umjesto konstruktivne rasprave, primjetni su samo cinizam i podrugljive riječi kojima se Matica hrvatska proglašava leglom crnog konzervativizma i zaostalosti, a javno se vrijeđaju pisci i podupiratelji Zakona. Posebno se to tiče i Hrvatskog društva pisaca, koje se nije odazvalo nijednom pozivu Matice hrvatske na suradnju u minulim godinama pa i desetljećima. Umjesto toga, Petrač jasno ukazuje zašto je Zakon dobar i da „želi zaštititi hrvatske građane, da nitko u Hrvatskoj ne smije trpjeti zato što zna samo hrvatski, da moramo zaštititi svoj standardni jezik u svim njegovim funkcionalnim oblicima kako bi on i dalje uspješno služio hrvatskoj civilizaciji“. Posebno je to važno kada je jedan narod suočen sa stalnim nasrtajima i svojatanjima vlastitih identitetskih stupova, jezika, književnosti, kulture i teritorija, uz nesmiljeni proces globalizacije: „stoga je donošenje novoga zakona o hrvatskom jeziku posve prirodan i razumljiv politički čin jedne suverene države kako bi svoj jezik, kao jedan od službenih jezika Europske Unije, što bolje i djelotvornije uredila, učvrstila i zaštitila“, zaključuje Petrač.

Artur Bagdasarov: Treba li se bojati jezičnoga zakona i vlastitoga jezika?,
portal HKV-a, 12. kolovoza

Ugledni ruski kroatist Artur Bagdasarov javio se iz Rusije s odgovorom na priopćenje HDP-a protiv Zakona o hrvatskom jeziku i na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća komentirao njihove izjave. Na primjedbe da pri izradi nacrta Zakona nije kontaktiran HDP i da je hrvatski zakon nepotreban odgovor na srpski zakon o jeziku, Bagdasarov odgovara: „Hrvatski narod tvorac je i čuvar hrvatskoga jezika, dakle, ne samo njegovi spisatelji, a njegovu kulturnu, povijesnu, duhovnu pisanu baštinu zakonodavno čuvaju propisnici, uključujući Ustav i jezični zakon. (…) Mnoge zemlje Europske unije i ne samo Europske unije imaju jezični zakon: Belgija, Estonija, Francuska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Ukrajina i dr. Zašto se spominje samo susjedna zemlja, kao da nema drugih zemalja i primjera u svijetu?!“

Bagdasarov odbacuje i prozivke HDP-a da se predloženim Zakonom pokušava ograničiti upotreba hrvatskog jezika: „Na koji će se način ograničiti poraba hrvatskoga jezika u jezičnom zakonu: ropstvom, okupacijom, gubljenjem potpune neovisnosti ili dolaskom totalitarizma? Ako je riječ npr. o imenima državnih ustanova, poduzeća, tvornica, zračnih luka i sl., naravno da moraju poštovati Ustav Republike Hrvatske i jezični zakon, pa i etnolingvokulturne tradicije hrvatskoga naroda. Na kojem bi to jeziku moralo biti, na nekom tuđem?“ Bagdasarov također ističe da: „Ako tekst jezičnoga zakona, prema Upravnomu odboru HDP-a, izražava ‘politički desno-konzervativnu intonaciju’, onda vjerojatno postoji i tekst koji izražava lijevo-liberalnu ideologiju? Kako je jedna ideologija i motiviranost u jeziku bolja ili lošija od druge? Jezik ne treba ideologizirati, on pripada narodu, a ne „desničarima“ ili ‘ljevičarima’“. „Na koncu ovoga napisa htio bih ponovno naglasiti ono što sam, na jednak ili sličan način, već nekoliko puta pisao o jezičnom zakonu u Hrvatskoj. Prema našoj prosudbi, uz pomoć jezičnoga zakona i drugih pravnih akata Hrvatska će ojačati i učvrstiti položaj hrvatskoga jezika u Europskoj uniji i nastaviti promicati vlastitu etnolingvokulturu u iseljeništvu. Skrb o službenoj porabi bilo kojega jezika stalna je potreba koja zahtijeva sustavan, trajan i ciljan proces. Uz pomoć jezičnih zakona i drugih normativnih pravnih akata Republika Hrvatska učvršćuje i položaj vlastitoga standardnoga književnoga jezika u uvjetima globalnih političkih i kulturnih promjena. Temelj je jedinstva hrvatske države svakako i državotvorni hrvatski jezik koji mora biti zaštićen i zakonom.“

Ivan Trojan, Okružili smo se silnim programskim jezicima – izgubivši vlastiti, Večernji list, 25. kolovoza

Dekan Filozofskog fakulteta u Osijeku Ivan Trojan, i sam kroatist, upozorava da je studiranje hrvatskog jezika i književnosti bilo elitno u devedesetima, dok je prošle godine na osječkom Filozofskom fakultetu taj studij upisala jedna osoba, a slično se događa i na studijima u Rijeci, Zadru i Puli. U tom međurazdoblju Trojan vidi strahoviti gubitak ljudskosti i altruizma, kao i brige o humanističkim znanostima, što ima svoje posljedice: „okružili smo se silnim računalnim formama, programskim jezicima – izgubivši vlastiti. Profesori su postajali sve slabije mete, potplaćene vreće za ispuhivanje nakupljenih frustracija. Nelogični, nepravedni i krajnje nepismeni postajali su sudski podnesci i presude, liječničke dijagnoze, disgramatično muku muče s oblikovanjem riječi i rečenica, nemali broj novinara, uz injektirani i lukrativno tvrdokorni ideološki obrazac, subjektivnost, cinizam i malodušnost, muči se s odrazima jata, dijakritičkim znakovima, sročnosti, posvojnim pridjevima, povratno-posvojnom zamjenicom, enklitikama…“ U toj situaciji osječki dekan vidi obogaćivanje nematerijalne kulturne baštine kroz Zakon „koji uviđa nasušnu potrebu uporabe standardnog jezika u javnom općenju, koji se poziva na jezičnu tradiciju, a istovremeno, afirmativno, uključivo i otvoreno, sagledava jezik kao živu materiju (…) Put je to prema pismenijem, zdravijem, svjesnijem, humanijem, građanskijem društvu – kojim Čovjeka počinjemo voditi k središtu“, kaže dekan Trojan.

Hrvoje Hitrec, Podsjetnik koliko se tih jugoslavenskih, orjunaških poslenika uvuklo u našu domovinu, Kamenjar.com, 28. kolovoza

Poznati hrvatski književnik Hrvoje Hitrec prepoznaje jugoslavenske i orjunaške poslanike u našoj domovini: „Onaj klasični govor mržnje rezerviran je za protivnike Zakona o hrvatskome jeziku, terorista vrlo lijepo plasiranih u dnevnim tiskovinama koje kao da se natječu u prezentiranju protuhrvatske bagaže i njezine ne postjugoslavenske, nego baš jugoslavenske gadosti, te se čitatelju čini da smo i nadalje u sretnoj bivšoj naddržavi gdje se hrvatski mora oprezno kretati da ne izazove gnjev ostalih naroda i narodnosti. Zajednički nazivnik svih tih sankilota jest, kada se otrese prašina, da je hrvatski jezik pod tim nazivom doduše prihvatljiv, ali samo kao varijanta nekoga ‘većeg’ jezika (kojemu se u sadanjim polemikama ne usuđuju dati ime, a tako bi rado to učinili).“ Hitrec u Zakonu vidi podsjetnik koliko se tih relikta bivšeg vremena uvuklo u medije i školstvo, koji negiraju potrebu donošenja Zakona jer se on inače donosi za ugrožene jezike ili smatraju da Zakon definira hrvatski kao jezik koji nije srpski, iako „u cijelom tekstu nema spomena srpskoga jezika, pa naravno ni definicije koja je smišljotina autorova“.

Ivica Šola, Zašto Miro Gavran još uvijek slobodno šeta Zagrebom?,
Slobodna Dalmacija, 20. kolovoza

Kao ciničan protuodgovor, Ivica Šola opisuje za čim nostalgiju gaje jugofili u represivnoj jugoslavenskoj diktaturi. Umjesto toga, „došle su te devedesete i uništile nam živote, srozale standard, izbrisale ljudska prava pa više ne možeš ni čovjeka pošteno ubiti sjekirom u nekoj njemačkoj garaži. Ne možeš niti nedjeljom u trgovačke centre, moraš jezik nazivati hrvatskim, pa još donosiš zakon, i nitko nikoga ne hapsi zbog drugačijeg mišljenja.“

Šola sjajno poentira kada kaže kako Miro Gavran još slobodno hoda Zagrebom, što je izravno ukazivanje na budalaštine protivnika MH. Očito mnogima nedostaje upravo ta Jugoslavija, kaže Šola, koja je bila avangarda zelene politike zbog „par-nepar“ sustava vožnje automobila, točenja goriva na bon, a ne kad nekomu padne na pamet, redukcije električne energije kako bi se „uz svijeću u mrklom mraku razvijalo bratstvo i jedinstvo“, čime se rješavao i demografski problem. U toj Jugoslaviji je bilo sve u skladu s ekostandardima, otkriva cinično Šola: „nema hrane, nema bacanja, nema deterdženata, nema zagađenja, nema goriva, nema CO₂, nema struje, nema iskorištavanja majke prirode“. I kod kulturne politike Šola podsjeća na Novosadski dogovor, Titovo i Bakarićevo protivljenje Matici hrvatskoj, koja „unosi nemir među naše ljude i predlaže opet nekakav zakon o hrvatskom jeziku“.

Ivica Šola, Zakon o jeziku neka je vrsta ostvarenja Krležine „oporuke“,
Slobodna Dalmacija, 27. kolovoza

Poneki komentar prenaglašava da je Matica hrvatska predstavila prijedlog Zakona kako bi odgovorila istovjetnom zakonu u Srbiji, no upućeniji komentatori upozorili su na postojanje takvih zakona u Francuskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Poljskoj, Rusiji, Litvi, Latviji, Estoniji i Sloveniji, Belgiji, Švicarskoj, Ukrajini, Norveškoj, zapravo gotovo svim europskim državama, o kojima protivnici Zakona nisu ništa rekli. Kao i tamo, i ovaj Zakon smatra da jezik čuva opstojnost državnoga identiteta čak i onda kada ga politike ruše.

Ivica Šola podsjeća da su Francuzi donijeli zakon o svom jeziku, zvan Lex Toubon po ministru kulture, nakon uspostavljanje Europske Unije, kako bi francuski pozicionirali u ekonomiji, javnim publikacijama, ugovorima o radu, na radnim mjestima, javnim školama i sveučilištima, u audiovizualnoj produkciji... Šola podsjeća: „I tamo je bilo kritičara, ali neusporedivo obrazovanijih i kulturalnijih od ovih naših jurodiva, koji su pridonijeli da zakon bude još kvalitetniji, da se izbjegne moguća nova diglosija ili nepotrebni puritanizam. A privatno, umjetnički… možeš i dandanas govoriti i pisati kako god te volja.“ Zakon je imao i sankcije, za razliku od našega zakonskog prijedloga, pa Šola spominje i slučaj američkog General Electrica, koji je kažnjen s 540 tisuća eura jer nije ugovore napisao i na francuskom jeziku. No cilj je bio spriječiti diglosiju, čin koji jezik dijeli na superioran (općenito korišten među povlaštenom klasom) i inferioran, obično narodni jezik, tumači Šola. Nekad je diglosiju činio latinski, u Jugoslaviji je to bio srpskohrvatski, a danas je engleski jezik taj koji dominira i zbog kojega se moramo vratiti idealima korištenja narodnih riječi kao što su to činili Dante, Cervantes, Descartes, velikani na temelju čijih djela su stasali talijanski, španjolski i francuski jezici. Ono što je važno jest da ove nacije „i njihove kulturne i jezične institucije u raspravi nisu smatrali da se jezik niti može niti treba mumificirati, niti odbijaju evolutivnost jezika u interakciji s drugim jezicima i vremenom“, objašnjava Šola. Evolucija je jasna, ali riječi koje već imamo možemo i koristiti. Šola daje odličan primjer kada kaže da se brand možda ne može u potpunosti prevesti, ali food može i mora. U EU svi mogu govoriti svojim jezikom i nema Vukove diglosije, kaže Šola i poentira kako „žučni i ‘pomalo’ iracionalni tonovi rasprave o novom prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku govore o ‘njima’ i njihovoj boli“, dok je Zakon zapravo „neka vrsta izvršenja Krležine ‘oporuke’ iz 1967.“

Branimir Stanić, Jezikom protiv zaostalosti, Glas Koncila, 6. kolovoza

Glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić se pita zašto je prošlo tri desetljeća kako bi se stekli uvjeti za snažnu inicijativu Matice hrvatske i vidi razloge u unutarnjim i vanjskim okolnostima koji su umnogome (bili) i političke naravi. On smatra da je hrvatski jezik „uspješno prošao sve društvene i političke ispite kroz povijest i nema ni jednog razloga da ga se zakonski ne zaštiti“. Hrvatski je jezik tijekom stoljeća jamčio opstojnost identiteta hrvatskoga naroda i upravo je zbog nebrojenih napada postao simbol hrvatske državnosti i opstojnosti, osobito u 20. stoljeću, kada se nastojao smjestiti unutar tobožnjega srpskohrvatskoga jezika. Stanić se prisjeća kako je nakon osamostaljenja hrvatski jezik bio predmet sprdnje među jugonostalgičarima, što se donekle i toleriralo od strane nekih političkih struktura. No „ne daje politika jeziku legitimitet, nego upravo jezik čuva opstojnost državnog identiteta čak i onda kada ga politike ruše“. Država bez zakona o jeziku pokazala bi se nedorasla sadašnjemu vremenu i vremenima koja dolaze, gdje će se i dalje nastojati stvarati imaginarni globalni identitet na štetu nacionalnog i lokalnog, a sve u cilju ekonomskih probitaka, podsjeća Stanić. Stoga će u budućnosti u raznim područjima u prednosti biti oni narodi koji imaju snažnije identitete, što znači i oni koji štite svoj jezik. Praktično, Stanić vidi u Zakonu i olakšavanje uporabe hrvatskoga jezika kao jednoga od službenoga jezika Europske Unije. Osim toga, Stanić govori da „Zakon o hrvatskom jeziku treba donijeti ne samo zato što je ljubav prema jeziku izraz domoljublja i rodoljublja kao kršćanskih krjeposti, nego i zato što su današnje društvene i političke okolnosti takve da bi država bez zakona o svojem jeziku pokazala da je nedorasla sadašnjem vremenu i vremenima koja dolaze. Svi koji bi bili protiv toga pokazali bi da su duboko i politički i kulturno i vrijednosno zaostali.“

Domagoj Vidović, Zakon kao zalog za pomak, Hrvatski tjednik, 10. kolovoza

Ovaj je zakonski prijedlog niknuo iz peteročlane komisije unutar Matice hrvatske, što je zasmetalo nekim ideološkim strujama i prije no što su vidjeli nacrt zakona. Oni koji podržavaju Zakon, kao što je član Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Domagoj Vidović, imaju neka pitanja poput kriterija izbora članova Matičina odbora ili zašto Matičin prijedlog nije javnosti prikazan kako bi se usporedio s prijedlogom Vlade RH. Vidović s pravom rastjeruje strahove s krajnje ljevice koja u svakom identitetskom koraku hrvatskih institucija vidi ustaštvo i slavljenje NDH. Vidović izdvaja četiri glavne prednosti zakonskog prijedloga. Prvo, Zakon vraća dostojanstvo lektorima, jednoj od najpodcjenjenijih struka. Drugo, Zakonom se nazire konsenzus Matice hrvatske i drugih institucija koje se bave hrvatskim jezikom o najvažnijim jezikoslovnim pitanjima današnjice. Treće, Vidović smatra da se Zakonom napokon potpuno uređuje službena i javna uporaba hrvatskoga jezika. Četvrto, oblikuje se jezična politika koja bi napokon mogla uspostaviti proceduru i hijerarhiju na temelju koje bi se reagiralo na gotovo svakodnevna posezanja za hrvatskom jezičnom i književnom baštinom.

Miro Gavran: Nadomak smo ostvarenju Matičina sna: dobit ćemo moderan Zakon o hrvatskom jeziku! Hrvatski tjednik, 10. kolovoza

U objašnjenju koje je predsjednik MH Miro Gavran dao Hrvatskom tjedniku 10. kolovoza mogu se iščitati odgovori na Vidovićeva pitanja, pa tako i oblik inicijative u kojoj je pet vrhunskih jezikoslovaca dalo svoja mišljenja i prijedloge, koji su potom u izvršnoj vlasti pravno oblikovani. Za to Matičini jezikoslovci nisu honorirani, već su radili besplatno. Gavran upozorava: „Matica hrvatska pokrenula je pitanje Zakona o hrvatskome jeziku zato što se nitko drugi nije oko toga potrudio, a mogli su i neki instituti, fakulteti, udruge građana, udruge književnika, pa čak i skupine jezikoslovaca. Kritičari zaboravljaju da čak šesnaest europskih zemalja ima zakon o svome jeziku“. Osim toga, osnivač MH, grof Janko Drašković, još je 1842. poručio da će MH biti najvažnija misija skrb za hrvatski jezik i hrvatsku književnost, a na čijem je tragu u MH i donesena čuvena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, podsjeća Gavran. Predsjednik MH ujedno naglašava da se neki čude što nema u Zakonu kazni, pa kaže: „već osamnaest mjeseci Matica hrvatska šalje poruke prema hrvatskoj javnosti i medijima da cilj donošenja zakona nisu inspektorati i sankcije, nego skrb o hrvatskom jeziku te njegova edukativna i simbolična dimenzija. Zakon će se provoditi i zahvaljujući tomu što se njime tijela državne vlasti i državne uprave obvezuju osigurati zapošljavanje lektora. Lektori će provoditi jezičnu politiku koju će osmišljavati Vijeće za hrvatski jezik, a odobravati Vlada RH.“

Davor Velnić, Bez hrvatskog jezika mi nismo – s njim jesmo i ostajemo!,
Večernji list, 24. kolovoza

Riječki književnik Davor Velnić naglašava i zašto hrvatski jezik moramo gledati i kao materinski, kao utočište identiteta i kolijevku domovine. Na gotovo poetski način Davor Velnić ontološki doživljava hrvatski jezik kao glavnu sastavnicu hrvatskoga bitka: „Bez hrvatskog jezika mi nismo – s njim jesmo i ostajemo, možemo i smijemo, stoga je hrvatski jezik naša nikad oduzeta istina, naše jamstvo i sveta vatra neugaslih ognjišta, početak i dovršenje naše povijesne i civilizacijske zbilje, trag svjetla u povijesnim pomrčinama i utvrda pred neprijateljskim hordama.“ Kao jamstvo suverenosti, hrvatski jezik mora se zaštititi da ne bi postao laki plijen svojatanja „u vremenima kad se u poplavi globalističkih invazija nacionalno omeđeno jezičnom kulturom ponovno vrednuje kao prvotno i završno neke nacije i njezine kulture.“ Stoga Velnić opisuje materinski jezik kao najbliži domovini, u početku početak, umjetnost sama po sebi. Obzori domovine za tog književnika nisu zemljovidi, intelektualne veličine, otmjene građevine, državne insignije ili velebni trgovi, već upravo materinski jezik koji nudi ljepotu i smisao. Naspram toga stali su „yugonacisti“, kaže taj književnik, koji u svojim medijskim nastupima pokazuju da su „ološ bez roda i plemena što jezikom orjunaške pripitosti pljuju po svemu što osnažuje hrvatsku suverenost, a onaj tko im povjeruje samo se svrstava uz takav ološ“, oštro opominje Velnić. Upozorava kako oni prihvaćaju ideju „našeg jezika“ kojemu je navodno razlika samo u izgovoru, a što je skrivena podmuklost kakve nije bilo ni u unitarističkim vremenima. Takav „naš jezik“ moguć je zbog inertnosti i zaborava na povijesna sužanjstva. Takav „naš jezik“ nastavak je agresije na Hrvatsku, napominje Velnić.

Igor Žic, Zakon o hrvatskom jeziku mali je korak u izgradnji moderne hrvatske kulture, Večernji list, 7. rujna

Igor Žic sagledava Zakon iz riječke perspektive, „mađarskog grada u kojem Hrvati govore talijanski, a gradonačelnik njemački“. Niz riječkih gradonačelnika može se opisati kao Hrvati talijanske kulture za koje je jezik bio domovina, a Italija religija, pri čemu Žic spominje osobito predsjednika iredentističkog udruženja Riccarda Gigantea, koji bi bio zadovoljan Matoševim opisom grada iz 1909. kada piše o hrvatskom stanovništvu koje govori talijanski i negira čak osnovne škole na hrvatskom jeziku. To je velika opomena kako se lako može izgubiti identitet, zbog čega Žic naglašava da nam hrvatski jezik mora biti domovina, a Hrvatska religija: „Zakon o hrvatskom jeziku nužan je kao odvajanje od onih Hrvata koji imaju druge domovine, druge glavne gradove i druge religije. Taj zakon tek je mali korak u izgradnji moderne hrvatske kulture – čvrsto ukorijenjene u tradiciji.“

Mate Šimundić, Kad smo bili „goli i bosi“, hvatali smo se za jezik kao za konop po kojem možemo izaći iz ništavila, Dalmatinski portal, 23. kolovoza

Reagirao je i predsjednik Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije Mate Šimundić, koji osuđuje „dežurne kriptojugoslavene“ kojima smeta sve što je hrvatsko, posebno jer je jezik Hrvatima bio domovina: „Kad smo bili goli i bosi, hvatali smo se za jezik kao za konop po kojem možemo izaći iz ništavila. On nas je izvlačio iz smrtonosnih političkih zagrljaja“, podsjeća dalmatinski političar. Jezik i narod u hrvatskoj su baštini istoznačnice („Turci nalegoše na jazik hrvatski“). Šimundić odlično napominje da se u Hrvatsku naseljavaju govornici drugih jezika i ako im ne pomognemo naučiti hrvatski jezik, sami ćemo sebe izbrisati sa zemljovida svijeta. Stoga Šimundić poručuje: „Neka Zakon o hrvatskom jeziku bude veliki korak u pravcu istinske obnove hrvatskog naroda. Na to nas, uostalom, obvezuje i Ustav, zar ne?“

Davor Dijanović, Jugo-relikti rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika, Direktno, 13. kolovoza

Mnogim protivnicima Zakona o hrvatskom jeziku nikako nije jasno da je na djelu oštar nasrtaj na hrvatski jezik kada nasljednici Vuka Stefanovića Karadžića sve inačice novoštokavskoga smatraju isključivo srpskim jezikom (ne srpskohrvatskim, kako vole reći jugofili). Komentator Davor Dijanović ne vidi poteškoće po Zakon u Srbiji, gdje je jezik i dalje dio agresivne politike, jer su Srbi već zaštitili svoj jezik unutar svojih granica: „Jugofilna kasta, prežitak propale jugoslavenske ideologije, ni danas se ne miri s postojanjem hrvatskog jezika. I danas radije oni govore o zajedničkom jeziku.“ Upravo jugofili uznose ideje „našeg jezika“ unutar Hrvatske, gdje se jezik definira kao kuća bitka: „Jasno je pritom da se iza ideje o ‘zajedničkom jeziku’ ne krije samo jugonostalgija, nego i vrlo jasni geopolitički planovi za budućnost. Ideja ‘Jugosfere’ i dalje je u mnogim glavama u Hrvatskoj“, kaže Dijanović. Komentator primjećuje da protivnici Zakona govore o uhljebljivanju lektora, jezičnoj žandarmeriji, a ne vide da će i pobornici „našeg jezika“ biti u mogućnosti nastaviti koristiti svoje izraze. „Na njihovu nesreću Zakon će biti donesen, a ako zajedničari pronađu državu u kojoj se govori ‘zajednički jezik’, neka nas izvole izvijestiti o tome velikom geografskom otkriću“, zaključuje Dijanović.

Ivan Bekavac, Udar na jezik – prvi oslonac narodnoga identiteta,
portal HKV-a, 24. kolovoza

Hrvatski publicist i uznik u Jugoslaviji koji je pokrenuo prvi hrvatski tjednik na engleskom jeziku Croatia Weekly Ivan Bekavac odgovara na strahoviti tekst Ante Tomića u Jutarnjem listu, koji proglašava hrvatski i srpski istim jezikom, a borce za Zakon „Poglavnikovim jezičnim zdrugom“. Bekavac upozorava na to da je Vuk Stefanović Karadžić osmislio nasilno proglašavanje novoštokavskog srpskim sa slijedećim ciljem: „Srbi, kao i velikosrpski program prema kojemu bi Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Bačka, Banat, Srijem, Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Slavonija, kao i velik dio civilne Hrvatske, zapravo bili srpski krajevi. Time bi se postignula jezična unifikacija kao preduvjet za teritorijalnu integraciju.“ Ta se ideja nije zaustavila u Domovinskom ratu, pa tako Bekavac upozorava da je zastupnik Srpske napredne stranke 2021. ponovio Vukove ideale i prozvao većinu Hrvatske srpskom zemljom. No autor podsjeća da u cijeloj hrvatskoj jezičnoj povijesti nema jednog dokumenta koji bi domaći jezik zvali srpskim. Od starohrvatskih statuta do dubrovačkih molitvenika ukazuje se upravo na tu činjenicu. Bekavac zato daje cijeli povijesni presjek srpskog posezanja, što se vidi i danas s revitalizacijom Draže Mihailovića i agresijom na Hrvatsku.

Mihovil Biočić, Još nešto o hrvatskom jeziku, Hercegovina.in, 7. rujna

Ratni ravnatelj splitske bolnice i društveno-politički komentator Mihovil Biočić zaprepastio se kolika su protivljenja Zakonu: „Nakon naše pobjede, pritajeni i dobro raspoređeni po medijima i kulturnim ustanovama, gdje je jezik glavni alat komunikacije, javili su se nasljednici i obožavatelji Vuka Karadžića i ‘srpskog sveta’. Oni omalovažavaju, ismijavaju, ponižavaju, prijete na razne načine – kako bi se spriječilo donošenje Zakona.“ A mogu samo pogledati naše starinske zakonike, pisane na glagoljici, koji podsjećaju na povijest hrvatskoga jezika, poručuje Biočić. Kradu ga oni koji svoje povijesti nemaju, unatoč činjenici da su i veliki arapski putopisci iz 12. stoljeća govorili o Dubrovniku kao hrvatskom gradu. Biočić spominje i diplomate i pisce Ivana Stojkovića, Mavra Vetranovića, Mara Dragovića, Vladislava Minčetića i Nikolu Nalješkovića, koji govore o Dubrovniku u hrvatskim superlativima: „Svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove.“ Ta je povijesna baština „samo manji dio prebogate hrvatske jezikoslovne i kulturne hrvatske povijesti, kojom se malo europskih naroda može pohvaliti. Matica hrvatska uz potporu brojnih zastupnika i Vlade RH prepoznala je značenje povijesne baštine, koja nas je očuvala i dala nam identitet“, naglašava Biočić. Važnost jezika Biočić pokazuje i kroz slučaj Ivana Šretera u Pakracu, koji je tijekom jugoslavenske diktature zbog hrvatskih riječi omalovažavan, a potom ubijen u Domovinskom ratu. Stoga Biočić zaključuje: „Mi Hrvati i svi lojalni državljani RH više nikada, ali baš nikada, ne smijemo dopustiti da nam drugi govore kako ćemo govoriti i kako ćemo svoj jezik nazvati, a najmanje oni koji su nam nanijeli toliko zla, s kojima smo imali i stalno imamo gorko iskustvo, ne samo u nazivu hrvatskoga jezika nego i u svim drugim područjima!“

Marijana Cvrtila, Žestoko o hrvatskom jeziku, Slobodna Dalmacija, 29. kolovoza

Mediji su također pomno pratili više od 300 komentara na e-savjetovanju o Zakonu i uočili da golema većina podupire donošenje Zakona, uz pohvalne komentare i konstruktivne kritike nadopunjavanja i točnijeg određenja pojedinih dijelova Zakona. Novinarka Marijana Cvrtila vidi snažnu podjelu među komentarima: I dok su ugledni jezikoslovci i „matičari“ kao jedan od argumenata za donošenje zakona kojim se, prije svega, „utvrđuju osnovna pravila o službenoj i javnoj uporabi hrvatskog jezika te se osigurava sustavna i stručna skrb o hrvatskom jeziku“, navodili da u Europskoj Uniji jedino mi, Nijemci i Austrijanci nemamo takav zakon, protivnici, među kojima i mnogi ugledni književnici, popljuvali su samu ideju donošenja takva zakona nazivajući je „idiotskom“. Novinarka podsjeća da Zakon ne propisuje nikakve sankcije, nema kazni ni restrikcija, kao ni jezične policije, niti će zadirati u privatnu komunikaciju, književne i umjetničke izražaje.

Među podupirateljima osobito vidi brojne ogranke Matice hrvatske. Zanimljivo je kako su mediji uočili veliku blagonaklonost gradske vlasti u Sinju, uključujući gradonačelnika Miru Bulja, predsjednika Gradskog vijeća Petra Župića i gvardijana sinjskog samostana fra Marinka Vukmana: „Stoga vodstvo Sinjana najodlučnije odbacuje objede dežurnih moralnih higijeničara koji širu javnost plaše neutemeljenim tumačenjima prema kojima će hrvatski školarci donošenjem Zakona o hrvatskom jeziku biti zakinuti, a ljudi kažnjavani visokim novčanim kaznama, čime još jednom žele unositi podjele u hrvatski nacionalni korpus.“ S time se uvelike slaže i predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj Mirjana Polić Bobić. U komentarima je zapažen i stav vojvođanskih Hrvata. Prvi predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Bela Tonković, preko potpisnika komentara Ivana Dulića, predlaže naglašavanje hrvatskoga jezika kao jednog od službenog jezika Autonomne pokrajine Vojvodine, gdje su Hrvati „životno ugroženi kroz politiku asimilacije od strane domicilne države, a što se u aspektu jezika očituje standardizacijom nakaradnoga bunjevačkog jezika. Među onima koji se protive zakonu u medijima su se našli Čedomir Tatalović, koji ne shvaća zašto se jezik mora zaštititi, te zaključci Hrvatskog društva pisaca. Među pobornicima zakona našao se i Vjekoslav Ćosić, čiji je komentar posebno uokviren: „Predlažem da se organizira podpisivanje peticije podpore Prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku i pošalje pojedinačno svoj 150-orici zastupnika Hrvatskog sabora jer o njihovoj volji ovisi izglasavanje istoga.“

Braniteljski portal: Dubrovački intelektualci oštro uzvratili Srbima: „U svom osvetničkom gubitništvu pokušavaju pomaknuti ne samo granice jezika nego i države“, 23. kolovoza

Veliku potporu Zakonu dali su i Dubrovčani, stanovnici grada koji naveliko svojataju srpski nacionalisti, proglašavajući cijelu njegovu kulturnu baštinu srpskom. Upravo tako piše srbijanski dnevni list Politika u kojemu se Dubrovnik smatra možda i najvećom riznicom građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije. Na to je reagirao niz dubrovačkih intelektualaca, koji podsjećaju na svakodnevne provokacije srbijanskih književnih teoretičara i političara, projekt hibridnog jezika u Titovoj Jugoslaviji te velikosrpski napad na Dubrovnik. Stoga poručuju: „Svjesni smo da je hrvatski jezik u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske nacionalne samobitnosti. Stoga dajemo potporu Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku. Skrb za hrvatski jezik, njegova narječja i njegove idiome, njegova zaštita, njegovanje i razvoj moraju biti trajna obveza i dužnost države i svih ustanova javnoga i društvenoga života, kao i svih građana Republike Hrvatske želimo li sačuvati svoj identitet. S vjerom i nadom očekujemo uskoro u svojoj državi Hrvatskoj, koja ima svoju vojsku i policiju, svoju funkcionalnu ekonomiju i svoj jezik – i Zakon o hrvatskom jeziku.“ U potpisu izjave stoje: izv. prof. dr. sc. Katja Bakija, dr. sc. Helena Brautović, Ivana Grkeš (predsjednica OMH), dipl. ing. građ. Zoran Ivanković, izv. prof. dr. sc. Irena Ipšić, dr. sc. Rina Kralj Brassard, viša znan. suradnica u HAZU, Božo Lasić, načelnik općine Konavle, dr. Jure Burić, liječnik, dr. sc. Ivana Lazarević, kustosica Zbirke Baltazara Bogišića HAZU, don Josip Lebo, profesor, Dubravka Martinović, dipl. oec., doc. dr. sc. Jasenka Maslek, Gordana Müller, Bogdan Nakarada, Nikolina Pozniak, ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku, Ana Rajić, mag. phil., Anđelko Skvrce, dipl. oec., dr. sc. Slavica Stojan, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju, dr. sc. Josip Sopta, gvardijan Franjevačkog samostana Male braće.

Marinko Jurasić, Francuski štiti „jezična policija“, a kazne se izriču i za slovenski i srpski, Večernji list, 11. rujna

Jedna od kritika zakonskog prijedloga jest i nepostojanje sankcija, što komparativno nije slučaj u ostalim državnim zakonima o jeziku, piše novinar Marinko Jurasić. Osobito je to slučaj francuskog Toubonova zakona iz 1994, na temelju kojega mnogi plaćaju kazne. Osobito je to slučaj kada se ugovori pišu samo na engleskom jeziku ili kada se uz francuski i engleski ne koristi i treći jezik poradi sprečavanja dominacije engleskog. Prema zakonu koji navodi Jurasić, barem 40 posto glazbenog sadržaja u Francuskoj mora biti na francuskom jeziku, što ponekad vodi i do poteškoća. Ako se to čini pomalo pretjeranim, valja upozoriti da je kanadski Quebec još jače prionuo korištenju francuskog, a prošle godine usvojen je i zakon „koji, među ostalim, imigrantima daje rok od šest mjeseci da ga nauče (francuski) jer potom sve usluge bit će im ponuđene isključivo na francuskom čak i ako službenik govori jezik kojim se služe“, piše Jurasić. Slovenija propisuje kazne između tri i četrdeset tisuća eura, a srpski zakon iz 2021. do 4258 eura za sve koji krše odredbe. Jurasić podsjeća da i Hrvatska ima sankcije u nekim slučajevima. Tako se novčano mogu kazniti privatne i pravne osobe koje ne označe na hrvatskom jeziku hranu za životinje, dok Zakon o zaštititi potrošača propisuje kazne „ako proizvodi nemaju na hrvatskom i latinici napisana osnovna obilježja, naziv, sastav, svojstva i tehnička obilježja.“

Božidar Cvenček, Da je Zakon o jeziku bilo lako izglasati, izglasali bismo ga odavno, Večernji list, 21. kolovoza

Mnogi stručnjaci za hrvatski jezik vrlo su spretno odgovorili brojnim protivnicima donošenja ovoga Zakona s činjenicama i uputama za čitanje i razumijevanje zakonskog prijedloga. Božidar Cvenček, profesor hrvatskog jezika iz Umaga, analizirao je Zakon i ustanovio da borci za očuvanje regionalnih idioma obmanjuju javnost jer Zakon izrazito poštuje jezično trojedinstvo zlatne formule ča-kaj-što. Autor također opisuje Zakon kao svrhovit, učinkovit, jasan, tolerantan i moderan; „posljednje je izrazito bitno naglasiti upravo zbog sumnji koje iznose politički i ideološki izrazito opredijeljeni pojedinci“. Tako se namjerno krivo tumači Zakon po pitanju omogućavanja korištenja narječja, dijalekata i lokalnih govora, upozorava Cvenček: „Protivnici Zakona obilato koriste vlastita (moramo činjenično reći – potpuno pogrešna) tumačenja koja neupućena ili nedovoljno upućena javnost upija. Stoga smatram kako bismo trebali o nacrtu raspravljati onako kako je i zamišljeno, tj. putem javnog savjetovanja.“ Trajno i neargumentirano iznošenje potpuno netočnih tumačenja služi strategiji „zavadi pa vladaj“. Cvenček podsjeća i na velik iskorak Petra Preradovića, koji u stihovima Rodu o jeziku proročanski opisuje nedaće hrvatskog jezika i naroda, pa stoga naglašava: „Ovaj se Zakon donosi upravo zbog djece i budućnosti, upravo zbog činjenice da smo ponosni na naš jezik i u konačnici zbog naših predaka koji su i te kako držali do materinjeg jezika.“ Potrebno je osloboditi se okova prošlih i sadašnjih povijesnih, društvenih, ideoloških i političkih čimbenika koji su sprečavali izglasavanje Zakona, zaključuje Cvenček.

Priredili Vedran Obućina i Goran Galić