Matica i Vijenac kao ministarstvo obrane

Pokojni Ivo Banac znao je reći da su kvalitetne novine one u kojima su vijesti poredane po važnosti. Vrijedi za svaki medij, dakako, ali za nas koji smo odrasli uz kioske to se ponajviše odnosi na papir. Internetski mediji svojom su sveprisutnošću donijeli zabavnost kao ključnu važnost, pa su u diktaturi infotainmenta izjednačili, primjerice, Maju Šuput i Vladimira Putina. Čitatelj, naravno, vidi i sam: puka ideja da bi to dvoje u ikojem smislu bilo zabavno svjedoči o dubokom strukturnom poremećaju. U takvim su medijima kulturne rubrike, gdje još uopće postoje, obično zakopane kao podstavke Lifestylea, Scene ili rubrika opće prakse poput Magazina ili Života: prostor međumrežja je, znamo, beskrajan, ali ekrani baš i nisu. Što se, pak, kioska tiče, kulturne rubrike su, nije to nikakva tajna, na izdisaju. Još kad ono malo obrazovanijih i pametnijih novinara ode u penziju, ili naprosto odustane, u preostali prostor upast će estrada i aktivizam. Predigru tom neveselom scenariju doživjeli smo s nestankom Vjesnika.

Snimila Sandra Šmunović / PIXSELL

Svoj primjerak Vijenca obično kupim na zagrebačkom Kolodvoru. U blizini žive i ostali čitatelji Vijenca koje poznajem. Ono o čemu se slažemo jest da uredništvo Vijenca, i u boljim i u manje dobrim danima, doista pokušava vijesti – svoje, dakle, teme, pojave, događaje – poredati po važnosti. To je razlog zbog kojeg već trideset godina svakoga drugog četvrtka osjetim isto nestrpljenje koje me pred kioskom zna čekati još od časa kad sam naučio čitati.

To je jedan razlog, a postoji i drugi.

U hrvatskom kulturnom prostoru jugoslavenska (ili postjugoslavenska, kako joj povremeno tepamo) kultura supostoji kao ravnopravna sastavnica. Ona je neizbježna posljedica geneze same partije na vlasti, njezina pogleda na nacionalno pitanje i potpitanja koja – dosljedno avnojevski – iz toga slijede. Ali, da ne odemo predaleko, ovdje bismo samo podsjetili na činjenicu da ta postkultura nema svoje matične države, pa stoga ni matičnog ministarstva (ni imena, ni zakona za vlastiti jezik), te se stoga oslanja na široka proračunska pleća hrvatskih ministarstava te druge ovdašnje budžetske izvore, nacionalne i lokalne. Nije, dakle, problem ako privatni mediji nastupaju kao zagovornici „zajedničkoga kulturnog prostora“, nego što to čini javni servis: Nj. E. Veljko Knežević svojedobno je iz fotelje direktora Prisavlja prešao u fotelju ambasadora Jugoslavije, pa ako se čitatelju čini da su te dvije fotelje u međuvremenu objedinjene, vjerojatno je u pravu.

U takvim uvjetima Vijenac odražava poslanje svojeg izdavača, dakle Matice. Naime, prije tridesetak i koju godinu postavljalo se pitanje što će nam Matica sada kad imamo svoju nacionalnu državu? Odgovor zaziva staru anegdotu u kojoj se pojavljuju dvojica čelnika komunističke Jugoslavije; u nekim verzijama čak Tito i Kardelj.

„A što će nam sad radnički sindikati“ – pita prvi.

„Pa zna se šta im je posao, da brane radnike“ – odgovara drugi.

„Od koga da brane radnike u radničkoj državi?“

„Od tebe i mene.“

U dvodomnoj nacionalnoj kulturi Matica i Vijenac su svojevrsno ministarstvo obrane: da nas brane od duhovnih sljednika one dvojice iz gornjeg vica. Drugim riječima, Matica je danas tu iz istog razloga zbog kojeg je prije više od 180 godina osnovana: da u „umjetnosti, kulturi i znanosti“ radi sve ono što država ne zna, neće ili ne može. Stoga Vijencu, kao njezinu glasu s kioska, u obljetnici „novoga tečaja“ možemo čestitati baš kako se to činilo u Šenoino doba – najljepše želje kod rogjendana!