KNJIŽEVNOST IZDVAJA

NEBOJŠA LUJANOVIĆ IMA NAJBOLJI (NE)OBJAVLJENI RUKOPIS

Nebojša Lujanović (Novi Travnik, 1981), pisac, znanstvenik i sveučilišni profesor, laureat je ovogodišnjeg natječaja za najbolji neobjavljeni roman što ga već tradicionalno provodi izdavačka kuća VBZ, objavljeno je na svečanom otvaranju 16. izdanja riječkog sajma knjiga i festivala autora, Vriska.

Nagrađena knjiga Nebojše Lujanovića / Izvor Facebook Snimila Tanja Kanazir

Nagrađeni roman uvjerljiva je, dječjim glasom ispričana priča o iskustvu (polu)izbjeglištva koje proizlazi iz iskustva rata i razvija se u smjeru kritične studije mentaliteta i romana o odrastanju koje nije lako ni kad duboko filozofska pitanja nisu samo teorijska.

Nagrađeni Nebojša Lujanović / Izvor Facebook Snimila Tanja Kanazir

U konkurenciji 103 žanrovski i tematski, ali i kvalitativno prilično različitih i raznorodnih rukopisa, peteročlani je žiri, na čelu s predsjednicom Jagnom Pogačnik, zaključio da se autor nagrađenog rukopisa, Nebojša Lujanović, istaknuo uvjerljivim pripovjedačkim glasom i osjećajem za nijansiranje sitnih detalja na rubovima tragedije i komedije. Uspio je pritom, stoji u obrazloženju, „napisati roman o ljudima koji se teško mogu složiti oko toga koje je boje bio ormar u njihovu nekadašnjem domu jer novi događaji potiskuju sjećanja, ali nikada neće do kraja klonuti duhom (...) Ovo je roman koji ipak završava smijehom, možda i zato što je jasno da njegovi protagonisti nikada – iako se to od njih traži i sami se oko toga trude – neće postati netko drugi, nego uvijek ostati svoji. I dobro da je tako, za život i za priču.“

TOPOGRAFIJA NOSTALGIJE U TREĆOJ KNJIZI TEE TULIĆ

Roman Strvinari starog svijeta riječke autorice Tee Tulić (1978) treće je njezino ukoričenje nakon proznog prvijenca Kosa posvuda (2011) i poetsko-proznog Maksimuma jata (2017). Opsegom nevelik, u fragmentima i prvom licu iznosi priču djevojčice, djevojke pa žene čiji je život sastavljen od vode i raščerečen između prostora slobode, morskog prostranstva i neslobode malog stana na posljednjem katu neugledne zgrade, „nonine kuće“. U njemu autorica biranim, mekim, lirskim jezikom oslikava jedan od temeljnih ljudskih odnosa, oca i kćeri, ali i vezu živih s onima kojih više nema, a nemoguće ih je otkinuti iz srži svojeg bića. Onih koji odsutnošću postaju zamislivo svevideće oko u odnosu prema kojem promišljamo svoje postupke.

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2023.

Iako u romanu spominje „topografiju užasa“, Tea Tulić ispisuje svojevrsnu topografiju nostalgije, kako onu svoje pripovjedačice, tako i čitatelja kojem su ulice njezina grada također ishodište. Roman o melankoliji bez potenciranja traume (čime je suvremena književnost prečesto opterećena) vrijedan je i zbog suptilnosti prikaza jezičnih posebnosti u identitetu grada, vjerojatno jedinog u čijim se blagovaonicama, pod istim krovom, baku naziva nonom, a žensko dijete sinom.