Između Suhe Jaruge i Bezvodne Ravnice

„Još ne razumijem komad“, požali se glavni glumac Jones Hall (Jason Schwartzman) Schubertu Greenu (Adrien Brody), redatelju predstave u kojoj glumi, a koju gledamo u stiliziranom obličju sedme umjetnosti, kao film Asteroid City. „Nije važno. Samo nastavi pričati priču“, odgovori mu ovaj. Događa se to potkraj slikopisa, već pretežno ispričanog, u kojem je Hall dotad vrlo uvjerljivo, kao da sve odlično razumije, utjelovio ratnog fotografa Augieja Steenbecka, upravo obudovljena oca četvero djece.

Asteroid City film je prepoznatljiva vesandersenovskoga stila

Radnja, priča, s jedne je strane uobičajeno jednostavna, a osnovne će informacije o njoj uvodno, izravno u kameru, gledateljima, izreći njezin autor – onaj u filmu, ne autori priče filma Wes Anderson i Roman Coppola – cijenjeni dramatičar Conrad Earp (Edward Norton). Rujan 1955, izmišljeno mjestašce Asteroid City, zapravo autobusna i benzinska postaja u pustinjskom predjelu SAD-a, „između Parched Gulcha (Suhe Jaruge) i Arid Plainsa (Bezvodne Ravnice)“, također izmišljenih toponima. Podsjetit će lokacija na slična zabačena mjesta u nigdini kakva smo gledali u klasičnim holivudskim filmovima poput, primjerice, Okamenjene šume (The Petrified Forest, 1936) Archieja Mayoa (Arizona) ili Lošeg dana u Bad Rocku (Bad Day at Black Rock, 1955) Johna Sturgesa (Kalifornija), koja su odisala beznađem, nemoći i tihim očajem, iako vazda uz snažne proplamsaje praktičnog djelovanja odlučnog američkog pojedinca koji, samo ako upre, može razriješiti sve neposredne probleme i razmrsiti nakupljene krivde. Ovdje, u Asteroid Cityju, no bez nepodnošljive pješčane prašine koja se uvlači u sve pore i pukotine, već okruženo prekrasnim vidicima nebeskog plavetnila te narančastocrvenog pijeska i velebnih stjenovitih formacija, osamljenih strmih brda (buttes) znanih nam iz brojnih vesterna, ponajviše onih Johna Forda. I rečeno provizorno naselje pršti ugodnim bojama vedrine i optimizma, sve je u njemu posve novo, besprijekorno čisto, pedantno uredno. Samo okružje ne daje povoda tjeskobi i nezadovoljstvu.

U Asteroid Cityju, tako nazvanu jer je ondje jednom davno pao asteroid, u tijeku je skup mladih, osnovnoškolskih, ljubitelja astronomije, redom odličnih učenika, osobito inteligentne djece. U pustinji, u blizini, održavaju se atomski pokusi. Za jednog okupljanja sudionika u asteroidskom krateru, s neba će se, pred svima, spustiti NLO iz kojeg će, oprezno, ali odvažno, izići izvanzemaljac, uzeti asteroid i s njime odjezditi natrag u neznana svemirska prostranstva. Vojska će pokušati zatajiti događaj od javnosti, a među sudionicima, djecom, roditeljima, pratiteljima, organizatorima i malobrojnim domaćinima razvit će se (kakvi-takvi) odnosi novoupoznatih osoba.

Opisano je ono što namah usvajamo i doživljavamo kao središnje, ali riječ je o priči unutar priče unutar priče unutar priče… jer posrijedi je zapravo televizijska emisija o kazališnoj predstavi i povijesti njezina nastanka, a komad se, neobjašnjeno, a gotovo samorazumljivo, ne predstavlja na pozornici nego se prometnuo u igrani film naglašene artificijelnosti, s nemalo utjecaja animiranoga, odnosno narisanoga. Kamo priča vodi, što joj je poenta i što nam autor želi poručiti doista ostaje donekle ili podosta nejasno, no je li to razlog za prigovor ili nezadovoljstvo? Filmašu Wesu Andersonu – cjelovečernji debi Bottle Rocket ostvario je 1996. – isprva se mahom oduševljeno aplaudiralo zbog osebujna i prepoznatljiva vizualnoga i pripovjednoga stila, a kako vrijeme odmiče i opus mu raste (Asteroid City jedanaesti mu je cjelovečernji film), negdašnje se hvale sve češće premeću u zamjerke.

Anderson se ponavlja, drže neki i to smatraju manom. No ako je tko djela Wesa Andersona zavolio zbog toga što su prepoznatljivo vesandersonovska, u tome vjerojatno i jedinstvena, zašto bi od istoga autora, kojemu takav pristup očito leži i ide mu od ruke, poželio nešto drugo? Ktomu, nipošto se ne može reći da je riječ o jednom te istom. Anderson iz filma u film dotjeruje, brusi, lašti izraz, sklapajući sastavnice u sve skladnije i homogenije cjeline u kojima svaka sastavnica postaje neodvojivim gradivom ostvarenja, ne iznevjeravajući pritom ono što je najavio u već dalekim počecima, prije više od četvrt stoljeća. Jednako je zabavan, začudan, uvrnut, entuzijastičan kao i nekoć, a sve to sada čini uz još više pomnosti i izvedbene vještine, koje mu ionako nikad nije nedostajalo.