Identitetska previranja

Trećeg vikenda u srpnju Svetvinčenat je ustaljeno rezerviran za poklonike plesne umjetnosti. U počecima svetvinčenatskoga festivala, kad je neinstitucionalna scena učestalo tražila prikladnije produkcijske uvjete te načine predstavljanja umjetničkih postignuća izvan zagrebačke sredine, na koju je i dalje koncentrirana, Svetvinčenat se pokazao sjajnim mjestom za to. Mnogi pokušaji „decentraliziranja scene“ – izraz je tada iteracijski ispunjao medijski prostor – propadali su brže ili sporije, ovisno o upornosti pokretača, koji su previđali činjenicu da „izmještanje plesa“ nije jednosmjeran ni jednostavan proces. Opstajali su rijetki.

Prizor iz predstave Sous-sol skupine Allongé / Snimio Andi Bančić

Da bi se inicijativa uistinu ukorijenila, ne bi se smjela nametati iz centra, zbog potreba centra, već bi smjer kretanja trebao biti obrnut. Dvadeset četiri godine nakon osnutka Festivala rekla bih stoga da je najveći uspjeh sama Festivala i Zagrebačkoga plesnog ansambla kao organizatora festivalsko produljenje u obliku organiziranja radioničkih, rezidencijskih i prezentacijskih programa tijekom cijele kazališne sezone u Mediteranskome plesnom centru (MPC), koji je zahvaljujući festivalu 2010. i utemeljen.

Broj gledatelja raste

Sam program koncepcijski se nije osobito mijenjao, zgusnut je u nekoliko dana, estetički i žanrovski heterogen, izborom zastupa izvedbene forme s fokusom na pokretu u širem smislu. Početni entuzijazam zamijenila je poslovna uhodanost: umjetnici se zadržavaju kraće, stručne je publike manje, manje je susreta i poticajnih razgovora. Nije nužno loše što stručna publika nije brojna kao u početku – istodobno broj lokalnih gledatelja i istarskih gostiju u potrazi za kulturnim sadržajima raste. Drugi je dragocjen doseg Festivala partnerstvo u mreži Aerowaves, važnoj u prepoznavanju i predstavljanju autora čiji umjetnički angažman u nekome segmentu znatno obilježava europsku plesnu praksu ili će na nju tek utjecati. Također, važno je i partnerstvo MPC-a u regionalnoj koprodukcijskoj mreži Pan-Adria, koja povezuje scene na području Jadrana, Alpa i Panonske nizine u namjeri njihova međusobna osnaživanja.

Kolebanja tijela

Te su mreže ujedno izvor većine inozemnih predstava prikazanih u ovogodišnjoj selekciji. Sous-sol skupine Allongé u koreografiji Arnauda Depreza znanstveno je fantastična predodžba ekspedicije petero rudara-istraživača koji na planetu izvan našega sustava iskapaju rudu. U znanstvenoj fantastici ni po čemu nova tema, ako izuzmemo da se maštarija o egzosvijetu predočuje breakdanceom. Komešajući se u mraku, čeonim svjetiljkama slabo osvjetljujući samo pojedine detalje i dijelove tijela koja se gurkaju, vuku, nose, penju na druga i grade skulpture u stalnu kretanju, od početka do kraja izvedbe Nassim Baddag, Alicia Anaïs Fuentes Sifuentes, Lilian Damango, Goran Macauley i Joshua Niany drže nas u neizvjesnosti što se zapravo zbiva. Lica tek mjestimice izranjaju iz mraka i daju naslutiti njihova raspoloženja: budnost, oprez, uzbuđenje, znatiželju. Tama nije neugodna, već prisna, meki plašt koji štiti od neželjenih proboja izvanjskoga dok nas pucketav zvuk ujedinjuje u otkrivanju nepoznatoga. Kretanje je klizeće, nenametljivo, odmjereno u figurama i stankama, izvođači se međusobno osluškuju, propituju teren, timski podupiru, zadržavajući se pri tlu, ulazeći u podzemlje i kopajući sve dublje. Tijela se kolebaju između gipke organskosti i naznaka čvrstih kristaličnih struktura sugerirajući pretvaranje rudara u ono što traže, što nas interpretacijski, ostanemo li u žanrovskim odrednicama, može odvesti prema materijaliziranju vlastitih strahova, kritici konzumerizma i ljudske pohlepe, prilagođavanju životnim uvjetima egzoplaneta, ali i njegovu personificiranju, oživljenju pripisujući mu moć asimilacije.

Andréa Givanovitch u solu Leather Better i Milena Ugren Koulas u kvartetu U sjećanje na… zanimaju se za identifikacijske procese, učinak i posljedice društvenih obrazaca na pojedinca, traumu, tijelo koje traži izlaz iz unificirajuće istosti. Minijatura U sjećanje na… dio je veće koreografske cjeline, no u pratećem tekstu ne doznajemo njezin tematski okvir, a ni sveznajući Google na to nije znao odgovoriti. Ističem to jer se koreografkinja na festivalu Spring Forward mreže Aerowaves 2015. predstavila radom Manlike o preuzimanju muških rodnih uloga u rigidnim patrijarhalnim kulturama te podčinjavanju žena i seksualnom ponižavanju.

U izdvojenoj su minijaturi plesačice Elena Gavriel, Katerina Tylliridou, Magda Argyridou, Anna Nikolaou obnaženih torza, ali grudi prekrivenih flasterom, što u koreografiji u kojoj dominira kretanje u grču, s mnogo ukočenih poza, krutih, uglatih kretnji i unisonih sekvencija može upućivati na navedenu problematiku suprimiranja roda ili na prikrivanje spola zbog straha ili srama. Poništavanje spolnih obilježja također može potkrepljivati čitanje u smjeru duhovne i/ili tjelesne androginosti kao identitetskog odmaka od heteronormativne matrice, čime bi se rad U sjećanje na… značenjski primaknuo Givanovitchevu solu i transformacijama tijela uvjetovanim rodno definiranim kostimom, odnosno odijevanjem ili pak, s druge strane, predstavi Simpozij Giovannija Leonarduzzija i Lije Claudije Latini, temeljenoj na konceptu mitskoga androgina sidrenu u Platonovu dijalogu o ljubavi, o raspolućenosti bića na žensku i mušku stranu te ljudskoj žudnji za povratkom u iskonsko jedinstvo.

Supostavljanje muškog i ženskog principa

 I za solo i za kvartet karakteristični su pokreti koji se ponavljaju, s time da se kvartet završno vraća na polaznu situaciju i u njemu zapravo nema stvarna razvoja, no uzmimo u obzir da smo vidjeli samo djelić slagalice. Tijela u kvartetu ipak nisu usukana u sebe, nisu pognuta ili u naglašenoj horizontali, što bi jačalo submisivnu poziciju, upravo suprotno, ona teže uvis, u skok, uzdignutih ruku, otvorena ramenog obruča i odlučna pogleda, kliču.

Givanovitchev solo postupno raste od repetitivna, čak ritualna otresanja ruku i udaranja resica kožne jakne duž rukava, kojima izvođač kao da se pokušava osloboditi vlastite kože, podsjećajući na šamanske obrede, navijačko zagrijavanje ili ljubavno snubljenje ptica, prelazeći prema osviještenoj ekscentričnoj pojavnosti i uživanju u tijelu oslobođenu društveno nametnuta konstrukta muškosti.

Trodijelne strukture, Simpozij koreografskoga dvojca skupine Bellanda gradi se na dvojnostima, supostavljanju muškoga i ženskog principa, jedinstva i mnoštva, cjelovitosti i nepotpunosti, privlačenja i odbijanja, reda i kaosa, filmskoga i plesnog medija, konkretnoga i apstraktnoga, antike i suvremenosti, a dinamiku scenskih odnosa diktira neravnoteža između polova opreke, potičući na kretanje, doslovno i preneseno, iskorak prema drugome i povlačenje, zrcaljenje u izvanjskome i potragu za vlastitim određenjem.

Zanimljivo je da se nijedna od predstava iz mreža koje najavljuju trendove u plesu ne osvrće na primjenu umjetne inteligencije i s obzirom na to moguće promjene u izvedbenim umjetnostima. Uz istaknute predstave prikazani su Runa Lali Ayguadé u njezinoj i izvedbi Lisarda Tranisa, potom dva Boléra – House Bolero Mateja Kejžara i Studija za suvremeni ples te Gran bolero Jesúsa Rubija Game, Zagrebačkoga plesnog ansambla i En-knapa – i Igralište 22 Jovane Zelenović u izvedbi Margarete Firinger i Jerka Jurina.