Hrvati ponovno na daskama Bayreutha

Na krajnjem sjeveroistoku Bavarske, nedaleko od mjesta gdje se njemačka savezna pokrajina susreće s Češkom, Saskom i Tiringijom, nalazi se Bayreuth, grad brojem stanovnika veličine Zadra. Za većinu putnika namjernika Bayreuth se ne razlikuje od ostalih njemačkih gradova svoga kalibra, no postoji sloj ljudi kojima na spomen Bayreutha zatitra srce. Naime, veliki operni reformator Richard Wagner odlučio je potkraj života upravo tu, daleko od buke gradskih centara, podići kazališnu kuću samo za vlastita glazbenoscenska ostvarenja. Točnije, samo za neka, jer je smatrao da njegove tri rane opere nisu dovoljno kvalitetne za hram vlastite umjetnosti.

Dvorana svečanih igara u Bayreuthu

Wagnerove svečane igre, kako glasi službeni naziv festivala, isprva su bile financijski fijasko koji se nije održavao svake godine, da bi se tijekom 20. stoljeća ucrtale na kulturnu kartu Europe. Između 1933. i 1944. Bayreuth je postao omiljeno okupljalište nacionalsocijalista, zbog Wagnerova neupitnog antisemitizma, vidljivijeg u njegovim programskim tekstovima nego u libretima. Skladateljevi unuci Wieland i Wolfgang Wagner, intendanti Svečanih igara tijekom druge polovice 20. stoljeća, izgradili su „novi Bayreuth“, ideološki pročišćen i scenski minimaliziran festival u odnosu na ranije režije s imitacijom srednjovjekovnih kostima i pozornica. Uspjeh nije izostao: ovacije nakon premijere Prstena Nibelunga iz 1976, godine u kojoj se obilježavala stogodišnjica prve integralne izvedbe ciklusa, trajale su punih sat vremena. Dio okorjelih vagnerijanaca počeo se buniti zbog prevelikih intervencija redatelja u Wagnerove ideje o djelima, no Svečane igre zadržale su svoj sjaj. A onda je došla korona.

Pandemijske 2020. festival se nije održao. Sljedeće 2021. publika se vratila u Wagnerovo kazalište, ali u reduciranu broju. No korona je utjecala ako ne (još uvijek) na popunjenost gledališta, onda svakako na brzinu prodaje karata. Vremena kada se za ulaznicu čekalo godinama davno su iza nas, a vjerna publika s čuđenjem je primila vijest da ulaznica u nekim slučajevima ima i na sam dan predstave. K tome, unatoč velikom broju mladih zaljubljenika u Wagnera, prosjek dobi posjetitelja ipak je iznad pedeset godina, pa je u upravi Svečanih igara već zazvonilo zvono za uzbunu. Birajući načine privlačenja nove publike, intendantica Katharina Wagner, skladateljeva praunuka, odlučila je proširiti repertoar. U jubilarnoj 2026. godini, kada se bude obilježavalo 150 godina festivala, na programu će biti i skladateljevo mladenačko djelo Rienzi, unatoč ranije spomenutoj zabrani. O uvođenju titlova, što bi itekako olakšalo praćenje kompleksne radnje djela, zasad nema riječi.

U nizu redom sjajnih izvođača na ovogodišnjim svečanim igrama mjesto je našlo čak dvoje naših uglednih umjetnika, nekadašnjih đaka varaždinske glazbene škole u klasi prof. Darije Hreljanović. Riječ je o sjajnoj sopranistici Evelin Novak i odličnom tenoru Tomislavu Mužeku, koji se u Bayreuth vratio točno dvadeset godina nakon svoga prvog gostovanja, ovoga puta u ulozi Erika u Ukletom Holandezu. Evelin Novak, koja je ovo ljeto debitirala na Svečanim igrama, pojavila se u čak tri od osam produkcija: kao Rajnina kći Woglinde u Rajninu zlatu i Sumraku bogova te kao središnja Cvjetna djevojka u Parsifalu. Novakova, jedna od najmlađih solistica ove godine, i Mužek nadovezali su se na niz domaćih umjetnika sa svjetskom karijerom koji su stigli i do Bayreutha, od Josipa Kašmana, Milke Trnine i Blaženke Krnic, preko Drage Hauptfeld i Đurđe Milinković do Dunje Vejzović, koju je hvalio sam Karajan. Hrvatska dirigenta za pultom Svečanih igara zasad su bila samo dva: Lovro Matačić gostovao je u Bayreuthu 1959, a Berislav Klobučar u nekoliko navrata od 1964. do 1969.    

Naše gore listove susrest ćemo i na izložbi Ušutkani glasovi u parku nedaleko od dvorane. Na samostojećim metalnim panoima u neposrednoj blizini Wagnerove biste mjesto su našli svi umjetnici kojima je zbog podrijetla bio otkazan angažman u Bayreuthu. Nevjerojatno ali istinito, među njima je i Milka Trnina. Iako je zasjala na Wagnerovoj pozornici 1899, trebala je nastupiti i deset godina prije, no dirigent Mottl ju je 1889. odbio zbog „istočnjačkog podrijetla“. Put do Wagnerove pozornice bio joj je omogućen tek kada se proslavila u svijetu.

Ukratko, Bayreuth je čaroban grad, mjesto susreta istinskih ljubitelja i poznavatelja Wagnera, u kojem se u pauzama na svakom koraku raspravlja o pojedinom izvođaču, kostimu, sceni i frazi iz prethodnog čina. Utoliko je uspjeh naših umjetnika veći.