Dubrovačke kurtizane

U Ugodnim mudrovanjima Pietra Aretina, u kojima Ciole, fratar, i njegov prijatelj, kurvar Lodovico, raz­go­varaju o rimskim kurtizanama, Ciole Lodovicu kaže: „One nisu s tobom iz ­vlastitog zadovoljstva već iz jednostavnog i jedinog razloga što obavljaju zanat. Kad bi se u svoj posao unosile svom dušom, izgubile bi mnogo. One nalaze mnoštvo zanosnih i pohotnih načina da ugode, premda se ne služe riječima. Čas se ispruže ispod vas, bilo raširenih bilo skupljenih nogu, onda se namjeste zapadnjački ili istočnjački, zatim dignu noge uvis, poslije se naguze zgrćući haljinu na glavu: znaju zauzeti i bočni stav i ispružiti se poleđuške, a često se namjeste i vrlo čudno; i u svim položajima jedini im je cilj zadovoljiti vaše prohtjeve, ostavljajući dojam da im se svi ti stavovi sviđaju i da ih silno žele. (…) Ako im padne u dio netko tko je malo zašao u godine, odnosno netko kome nedostaje prirodnog nagona, rukama ga zgrabe za naboranu žilu na posustalom rudniku pa nježno ga milujući, udarajući i trljajući malo između guzova, malo o trbuh, malo između dojki, silom ga dovode do nadahnuća te se najzad same nataknu na nj, ne plašeći se smrtonosnog kašlja, ili trbušnih bolesti koje jednostavno kuljaju iz pokvarenih zuba tih starežina (…), jer nada u zaradu ispire sve, te bi zbog nje dopustile da im se na tijelu napravi toliko rupa koliko ih ima na situ i rešetu; za novac kurve bi i život dale.“

Ne znamo jesu li i dubrovačke renesansne kurve, bludnice, putane, prostitutke, meretrix bile takve. Ono što znamo jest to da ih je bilo i da su dubrovački mladići hrlili k njima, onako kako o tome piše Marin Držić, koji je valjda i sam bio među njima, harajući u Podmirju, južnom dijelu Grada uzduž zidina, u Garištu, idući kod one „stareži, kurvine zlostare, obraza od bokare kâ je triš opala“, i na Pelilu (danas Peline), gdje su u tijesnim, uz gradske zidine prislonjenim straćarama stanovali kožari i njihove žene, zatim po Duičinim skalinama, ali i po otmjenom Prijekom, noćno loveći „kako i jeji“. U Držića imena su im Perlica, Kitica, Propupamanica, a nad svima njima jest Pavica – badèsa, kako se u starom Dubrovniku takva „časna grešnica“ i naziva zato što upravlja svojevrsnom javnom kućom zvanom Castelletto, jednako kao i u Veneciji.

Jacopo Tintoretto, Portret dame,
Veronica Franco, 16. stoljeće

Naime, već 1409. dubrovačka je Vlada donijela odredbu o stanovanju i djelovanju prostitutki ograničivši ih strogo na određeni dio grada, od doma gospara Marina Crijevića do ograde konačišta Marina Bodačića, pa zatim od ulice što vodi prema moru do polovice Grada. Međutim, očigledno je da su se dubrovačke bludnice tomu opirale i kao „slobodne grešnice“ operirale i izvan tog područja, djelujući i oko brojnih tovjerna, gdje im je inače bilo zabranjeno ulaziti.

Najpoznatija bila je u 15. stoljeću neka Radoslava, a zatim neka Bogna od Kašteleta, čiji je muž, a zacijelo i svodnik, bio neki Jurko. Za vrijeme rata između Dubrovnika i Bosne 1403. radila je u korist Bosanaca signalizirajući im kada će biti napadnuti. Nije zbog toga imala nikakve posljedice, vjerojatno što su mnogi dubrovački plemići uživali njezine usluge. Progon i kažnjavanje bludnica u Dubrovniku počeli su tek nakon pojave sifilisa u Europi. Mladi dubrovački vlastelini „pratìkali“ su kod gospa iz Kašteleta i tako se pripremali za ozbiljne buduće obiteljske i državne poslove. Zato Petrunjela u Dundu Maroju zbunjenu Pȅru, koja po Rimu, odjevena na mušku, traži svoga „dezvijanoga“ Mara, poziva pitajući je: „Bi li se ti u moje gospođe malo akordao?“ Na primjedbu Pȅrine Babe, koja je s njom došla u Rim, da su rimske „kortežane zle a ne dobre“, Petrunjela odgovara: „Jeda kako i one više od Pelila i od Podmirja ke se vazda od buha puđaju.“ Baba joj pak uzvraća: „One su naše od Pelila velika sjeta, a ta je tvoja gora neg zla srjeća.“

Dubrovačke kurtizane, ako ih je u tom smislu tu i bilo, nisu se mogle mjeriti s onim rimskim ili venecijanskim. U turističko-komercijalne svrhe u Veneciji je 1574. objavljen Katalog svih glavnih i najuglednijih kurtizana Venecije. Sastavljač kataloga A. Caleppino posvetio ga je svojoj obožavanoj kurtizani, sinjori Liviji Azzalini. To je popis od 210 glavnih i najuglednijih kurtizana Venecije, s njihovim imenom i prezimenom (nadimkom), mjestom stanovanja i kvartom u kojem djeluju, s točnim nazivom ulice gdje žive i cijenom koju imaju platiti ona gospoda koja „uđu u njihovu milost“. Na 204. mjestu navedena je i glasovita kurtizana – pjesnikinja Veronika Franko, koja „sa svojom majkom stanuje kod crkve Santa Maria Formosa i za svoje usluge traži 2 škude“. Ta prijateljica Pietra Aretina, Marca Veniera i Tiziana, primila je, napomenimo, „u svoju milost“ i francuskoga kralja Henrija III. kada je boravio u Veneciji. Na odlasku, zadivljena njegovom galantnošću, darovala mu je svoj portret od Tiziana.

Valja napomenuti da je na 98. mjestu spomenutog popisa navedena i neka Franceskina Ragusea sa stanom kod San Marca, a treba joj, kao i Veroniki, platiti 2 škude. S njom radi i njezina kći Orsetta Ragusea, navedena pod brojem 186, ali za nju treba dati 6 škuda. U bliskom, tada još venecijanskom Splitu, djelovala je i neka lijepa Dubrovkinja koju je izdržavao neki ugledni Splićanin, a spominje je glasoviti Carlo Gozzi u svojim Suvišnim uspomenama.

Šteta je, a i razumljivo je, što dubrovačka vlada nije objavila popis glavnih dubrovačkih kurtizana. No vremena se nisu mnogo promijenila. Popis zapravo nije ni potreban. Imamo mobitele, taksiste, recepcionare…