Bogata filmska berba

Makar ni kod nas to više nije pravilo, osobito u odnosu na nekadašnja vremena u kojima je u kinima tijekom ljeta vladala suša jer se za distribuciju atraktivni(ji)h naslova čekao povratak učenika u školske klupe i njihovih roditelja s godišnjih odmora, početak jeseni (i klimatske i datumske) još je razdoblje u kojem publiku svih profila, ne samo filmsku nego i kazališnu, koncertnu i inu, dočekuje osjetno bogatija ponuda sadržaja. Kina i internetske platforme, baš kao i kazališta, koncertne dvorane, knjižnice i klubovi kulture nude za svakoga ponešto. Ujesen obično počinju i slatke muke što, kada i gdje izabrati, jer ponuda i količinom i kakvoćom nerijetko od gledatelja, slušatelja i čitatelja zahtijeva pomno selektiranje sadržaja u ovisnosti o vremenu i ostalim ograničavajućim čimbenicima.

U kontekstu sedme umjetnosti, nakon što su filmofili tijekom prve polovine rujna u zagrebačkom kinu Tuškanac odgledali odličan ciklus klasičnih horora studija Universal, sa i danas kultnim „Universalovim čudovištima“ Frankensteinom, Drakulom, mumijom, vukodlakom i nevidljivim čovjekom koji pod redateljskim palicama Jamesa Whalea, Todda Browninga, Karla Freunda i ostalih istaknutih redatelja danas ponajbolje funkcioniraju u ključu nostalgije, campa i vremena u kojima je strava na kinoplatnima bila nekako humanija i toplija, pa i infantilnija, u istom kinu u drugoj polovini mjeseca očekuje ih ciklus filmova velikog američkog redatelja Briana De Palme. Ciklus je opsežan, donosi čak 21 naslov, filmovi su kronološki raspoređeni od njegova petog dugometražnog tj. trećeg samostalnog autorskog projekta dugog metra (šteta što je izostavljen De Palmin provokativni drugi film Pozdravi s odličnom ulogom Roberta De Nira), i autora će predstaviti u široku rasponu svih njegovih idejnih, tematskih i izvedbenih ambicija i preferencija. Od vremena dok je bio nadahnut poetikom undergrounda i utjecajima Jeana-Luca Godarda, preko razdoblja u 70-ima u kojima je snimao inventivne trilere i horore, potom prve polovine 80-ih, kad je variranjem hičkokovskih tema i motiva davao izravne posvete majstoru suspensa, potom druge polovine 80-ih i početka 90-ih, u kojima je zablistao filmovima Nedodirljivi i Carlitov način (u dobroj mjeri i Žrtve rata), sve do druge polovine 90-ih, kad je Nemogućom misijom začeo i danas aktivan i atraktivan serijal, te napokon nultih godina, u kojima se pomalo izgubio u autoreferencijalnosti i autoderivativnosti.

Plakat za film Poor things / Plakat za film Ubojstvo u Veneciji

Bogata jesenska filmska berba očekuje nas i u kinima, a makar bila riječ i o kakvoćom neujednačenim ostvarenjima među kojima će zasigurno biti i poneki promašaj, na neke naslove vrijedi upozoriti. Dok se u našim kinima prikazuje njegova vrlo dobra humorna romantična drama Asteroid City, na Netflix krajem mjeseca stiže novo djelo „čudaka“ Wesa Andersona, kratki The Wonderful Story of Henry Sugar. Priča je to o bogatom meceni koji dozna za čovjeka koji navodno vidi bez očiju, a koji će se prometnuti u varalicu na kocki. Glavnu ulogu tumači Benedict Cumberbatch, tu su i Ralph Fiennes i Ben Kingsley, a od Andersona valja očekivati uobičajenu količinu raskošna stila, bogata pastelnog kolorita, pomaknutih karaktera i njihovih neobičnih odnosa. Film je premijeru doživio na festivalu u Veneciji, na kojem je prikazan i novi uradak prvaka grčkog „čudnog vala“ Yorgosa Lanthimosa, crnohumorna fantastična drama Poor Things. U djelu zasnovanu na istoimenom romanu škotskog pisca Alasdaira Jamesa Graya protagonistica je mlada žena iz viktorijanske Engleske koja nakon samoubojstva biva vraćena u život te se u pratnji razvratnog odvjetnika dade u bijeg tijekom kojeg će otkriti važne stvari o sebi i doživjeti seksualno oslobođenje. Glumačku postavu predvodi Emma Stone, tu su i Mark Ruffalo i Willem Dafoe, pa ne treba sumnjati da Lanthimos i u tom filmu nudi prepoznatljivu smjesu efektno stilizirane pomaknute, alegorijske pa i bizarne priče, koja je zacijelo pesimistična i mizantropska, u kombinaciji s crnim humorom i ponekad montipajtonovskim apsurdom, te možda s nadrealizmom i groteskom, a sve u svrhu što plastičnijeg prikaza društvenih odnosa i konvencija.

Na venecijanskom Lidu premijere je doživjelo još nekoliko ostvarenja koja uskoro stižu u kina i koja valja s nestrpljenjem iščekivati. To možda ponajviše vrijedi za novi film Davida Finchera, neonoarovski psihološki triler Ubojica koji je temeljen i na u nas objavljenu i prilično hvaljenu istoimenom stripu francuskih autora Alexisa Matza Nolenta i Luca Jacamona. Michael Fassbender tumači osamljenog i distanciranog, metodičnog i savjesnog profesionalnog ubojicu koji se u poslu ne opterećuje skrupulama i pravilima. No i on bi mogao postati meta nečije spletke, a obavljanje jednog zadatka pretvorit će se u lov na čovjeka. Davidu Fincheru sjajno leže trileri obogaćeni psihopatologijom i „mrakom“, a visoka očekivanja od ovog filma zasad opravdavaju festivalske kritike u superlativima.

Napokon, u kinima će se uoči izlaska ovog broja Vijenca početi prikazivati krimi-drama Ubojstvo u Veneciji, nova adaptacija proze Agathe Christie u režiji Kennetha Branagha, koji tumači i glavnu ulogu. Dakako, oštroumna detektiva Poirota jajolike glave, brižno njegovanih brkova, impresivno ulaštenih gamaša i nenadmašnog rada „malih sivih stanica“, ali opet u dosta slobodnoj adaptaciji. Nakon Ubojstva u Orient Expressu i Smrti na Nilu predložak je ovaj put roman Dogodilo se na Dan svih svetih, ali u toliko slobodnoj obradi da će proza možda biti i teško prepoznatljiva. No ljubitelji dame Agathe i njezina detektiva znaju što im je činiti.