Biti čovjek jest pjevati vlastitu pjesmu

Pjesma za jesen

Ne čini li ti se da 

u kasnu jesen lišće misli

kako će udobno biti dotaknuti

zemlju umjesto 

zračno ništavilo i beskraj

vjetrene svježine? I ne misliš li

da i sama stabla, osobito ona s obraslim

toplim dupljama, počnu misliti

o pticama koje će doći – po šest, ili tucet – na san

u njihova tijela? I ne čuješ

kako zlatnica šapuće zbogom,

kako se neveni krune prvim tufnama snijega? Ribnjak

nestaje, a bijelo polje preko kojeg

lisica juri tako hitro iznosi

svoje plave sjene. I vjetar napuhava

pod sobom. A pogotovo s večeri, 

poslagana drva za ogrjev se pomaknu malo

u čežnji da nastupe.

Biti čovjek jest pjevati vlastitu pjesmu 

Sve što mogu zamisliti da su moji roditelji

mislili ili činili, ja ne mislim, ne činim.

Prozore sam otvarala, oni zatvarali. Povlačila 

zastore, oni navlačili. Ako shvaćate

što mislim. Jasno, bilo je

nekih sličnosti – željeli su biti sretni, a

nisu bili. Željela sam biti Shelley pa

nisam bila. Nije da nisam trebala izbjegavati 

oponašanje, sumornost je imala popriličnu težinu. Ali 

je ipak, za mene, bilo šume, gdje

nisu postojali oni. I polja. Gdje sam ja

saznavala o pticama i drugim poslasticama

postojanja. Vrapcu, na primjer.

U vrapčevu gnijezdu poletarci,

oni koji će jednom pjevati, moraju slušati

pažljivo oca pticu dok pjeva

i slagati vlastitu pjesmu oponašanjem.

Ne znam čini li to ikoja druga ptica (po prirodi

tako mora). Ali ja znam

da dijete ne mora. Ne mora.

Ne mora. I ja nisam.

Brinula sam se

Mnogo sam se brinula. Hoće li rasti vrt, hoće li

rijeke teći u dobru

smjeru, hoće li se Zemlja

vrtjeti kao što se učilo

a ako ne, kako ću

to ispraviti?

Jesam li
u pravu, griješim li, je li
oprostivo,

mogu li bolje?

Hoću li ikada moći

pjevati, čak i vrapci

to mogu, a ja sam, pa dobro,

beznadni slučaj.

Gubim li vid, ili to samo umišljam,

hoće li me snaći reuma,

grč u čeljusti, dementnost?

Na kraju sam vidjela da briga ne vodi nikamo.

I odustala. Pa uzela svoje staro tijelo

i izišla u jutro,

i pjevala.

Teško

U to sam vrijeme

mislila da ne bih mogla

doći iole bliže boli

a da ne umrem

došla sam bliže 

i nisam umrla.

Jamačno Bog je

imao svoje prste u tome,

kao i prijatelji.

Ipak, bila sam pognuta

a mojeg smijeha 

kao što je rekao pjesnik

niotkud. 

Onda je rekao prijatelj Daniel,

(hrabar i među lavovima),

,,Nije to pitanje tereta koji nosiš

nego kako ga nosiš – 

knjige, opeke, bol –

sve je u načinu 

na koji prihvaćaš, balansiraš, nosiš

kad ne možeš, i ne želiš,

spustiti.“

Pa sam počela vježbati.

Jeste li primijeti?

Jeste li čuli

smijeh

koji dopire, tu i tamo,

iz mojih zapanjenih usta?

Kako dangubim

kad se divim, divim, divim

stvarima ovoga svijeta

koje su drage, a možda 

isto uzdrmane –

ruže na vjetru,

morske guske na strmim valima,

ljubav

na koju nema odgovora?

Osamljenost

I ja sam upoznala osamljenost.

I ja sam upoznala kakav je osjećaj

 biti neshvaćena,

 odbačena, i odjednom

 nimalo lijepa.

O, majko Zemljo,

tvoja je utjeha velika, tvoje ruke nikada ne uskraćuju.

Sačuvalo mi je život to saznanje.

Tvoje rijeke što plove, tvoje ruže u otvaranju jutrom.

O, kretnje nježnosti!

U pohvalu stanovitoj vrsti ludosti

U hladnim bi večerima

moja baka,

u posjedu pola svog uma –

druga polovica je otplovila natrag u Češku –

raširila novine preko trijema

da se, kako je rekla, mravi iz vrta mogu uvući ispod,
kao pod pokrivač, i biti na toplom,

i što da ja sebi poželim, osim

da me tako pogodi munja godina

da budem poput nje s onim što ostaje, tom ljubavi. 

Oprosti mi

Anđeli su tako krasni, ali se isto tako, pa..., drže po strani.

To osjetim u blatu i korijenju

stabala, ili bunaru, ili hambaru, ili kamenu s

limunastom mapom lišajeva što mi ustavljaju korak i 

od kojih mi se oči šire, ćuteći prisutnost 

nekog duha, nekog sitnog boga, koji tu prebiva.

Kad bih bila savršena, neprestano bih se naklanjala.

Nisam, iako zastajem gdje god osjetim ovu 

svetost, pa zbog toga tako često okašnjelo stižem, odakle

god se vraćala.

Oprosti mi.

Crnokljuni labudovi

Hoćeš pognuti glavu na molitvu, ili podići pogled

u taj plavi prostor? 

Odaberi, molitve lete iz svih

pravaca.

I ne brini se kojim se jezikom služiš, 

nema dvojbe da Bog sve njih razumije.

Čak i kad labudovi lete na sjever i dižu

gromku buku, Bog sigurno sluša i to

s razumijevanjem.

Rumi je rekao: Nema dokaza duše.

Ali nije li povratak proljeća i kako se

ono prolijeva našim srcima već dovoljan

nagovještaj?

Da, znam, Božja tišina se nikad ne prekine, no je li

to doista problem?

Postoje, napokon, tisuće glasova.

Štoviše, ne čini li ti se (samo

kažem)

da labudovi znaju koliko i mi sami

o svemu tome?

Zato ih slušaj i gledaj ih, kako pjevaju

dok lete.

Izvuci što možeš iz toga.

Plavi konji Franca Marca

Ulazim u sliku četiri plava konja.

Čak me i ne iznenađuje što to mogu.

Jedan od konja hoda prema meni.

Plavi mu nos me lagano njuši. Polažem ruku

preko plave grive, ne stežem, samo

 se stapam.

On mi dopušta to zadovoljstvo.

Franz Marc umro je još kao mladić, sa šrapnelom u mozgu.

Radije bih umrla nego da pokušam plavim konjima objasniti 

 što je rat.

Ili bi od strave izgubili svijest, ili jednostavno

 ne bi mogli vjerovati.

Ne znam kako da ti zahvalim, Franz Marc.

Možda će u jednom trenutku naš svijet postati bolji.

Možda je želja za stvaranjem nečeg krasnog 

 komadić Boga u svakom od nas.

Sad su sva četiri konja došla bliže,

 saginju lica k meni

 kao da će ispričati tajne.

Ne očekujem da govore i oni šute.

Ako biti tako lijep nije dosta, što bi

 i mogli reći?

Crvena ptica objašnjava sebe

Da, bila sam blistavost koja lebdi nad snijegom

i bila sam pjesma ljetnoga lišća, ali to bijaše

tek prvi trik

kog sam se držala, između ostale mitologije,

jer znala sam i za pokornost: donositi šibe

do gnijezda,

za mlade, poljupce mojoj nevjesti.

No nemoj stati tu, ostani sa mnom: slušaj.

Ako sam bila ta pjesma što ušla je u tvoje srce,

onda sam bila glazba tvog srca, što si je

htjela i trebala,

i stoga je ondje cvala divljina, sa svom svojom

sljedbom: ljubavnicima, vrtlarima, ljudima

koji plaču

nad smrću rijeka.

A ovo mi bijaše pravi zadatak, da budem

glazba tijela. Shvaćaš? Jer doista tijelu je potrebna

pjesma, duh, duša. A ništa manje, da u tom

uspije,

duši je potrebno tijelo,

a ja sam jednako i od zemaljskog i neobjašnjive

ljepote neba

gdje letim s takvom lakoćom, tako dobrodošla, da,

zato sam bila poslana, da tome ti naučim

srce.

Čim je kalendar stao
govoriti ljeto

Izišla sam iz školske zgrade hitro

pa kroz vrtove i kroz šumu,

i čitavo ljeto provela zaboravljajući što su me učili –

dvaput dva, i marljivost i tako dalje,

kako biti skromna i korisna te kao uspjeti i tako dalje,

strojevi, ulja i plastika i novac i tako dalje.

Do jeseni sam zacijelila nekako, ali sam pozvana natrag

u kredaste učionice i klupe, da sjedim i da se sjećam

kako je rijeka valjala svoje oblutke, 

kako su divlji carići pjevali makar im novčića nema u banci, 

kako je cvijeće bilo odjeveno samo u svjetlost.

- - -

Bilješka o autorici:

Pjesnički opus Mary Oliver (Maple Hei­ghts, Ohio, 10. rujna 1935–Hobe Sound, Florida, 17. siječnja 2019) veoma je opsežan (tridesetak zbirki poezije te poetsko-prozni eseji o umjetnosti) i višestruko nagrađivan, među ostalim nagradom Pulitzer 1984. za zbirku poezije American Primitive te National Book Award 1992. za zbirku New and Selected Poems (hrvatsko izdanje Nove i odabrane pjesme, Planetopija, 2022). U mladosti je prekinula studij na Državnom sveučilištu u Ohiju i na fakultetu Vassar i rijetko je imala ili tražila stalan posao; no od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao gostujuća pjesnikinja na sveučilištu Bucknell, a zatim na fakultetima u Benningtonu i Sweet Briaru, drži seminare i predavanja o djelima klasičnih pisaca i o pisanju poezije. Pjesnikinjin dubok i istodobno jednostavan, misaon odnos prema raznovrsnim pojavama života popularizirao je njezinu poeziju i posredovanjem društvenih mreža, a njezine stihove često citiraju i mladi čitaoci.