Bez sjećanja nema identiteta

Što se događa kada je budućnost otkazana, a sadašnjost nam više nije dom, samo je djelomice pitanje književne, preciznije određeno distopijske, fikcije. Drugim se, nažalost, prenosi u stvarnost od koje bijeg tražimo u sigurnom zagrljaju prošlosti. Tom se premisom u svojem posljednjem romanu Vremensko utočište bavi i jedan od najvažnijih, svakako najprevođeniji suvremeni bugarski pisac Georgi Gospodinov (1968). Njegovo začudno poimanje svijeta, povremeno na granici magijskog realizma, hrvatska je publika upoznala u ranijim njegovim romanima, Prirodnom romanu i Fizici tuge, kao i zbirci (vrlo) kratkih priča Sva naša tijela, a priču o klinikama za sjećanje, najprije sigurnim prostorima za one kojima sjećanje i prisilno postaje jedino vrijeme, prije no što se pretvore u potpunu travestiju, ove je godine prepoznao i odbor za dodjelu nagrade The International Booker Prize učinivši tako Gospodinova prvim bugarskim, i nakon Albanca Ismaila Kadarea tek drugim balkanskim piscem kojem je to priznanje dodijeljeno.

Roman je na hrvatski prevela Ksenija Banović, kojoj zahvaljujemo na tome što, kad je razgovor o Vremenskom utočištu pretvoren u utrku s vremenom, nismo ostali izgubljeni bez prijevoda, zbog čega je i ovaj razgovor o važnim i bezvremenskim temama zaokružena cjelina.

Snimio Anto Magzan

Iako ovo nije vaše prvo gostovanje na Festivalu svjetske književnosti, prvi ste put u Zagrebu otkako je Vremensko utočište nagrađeno međunarodnom inačicom nagrade Booker. Osim veće vidljivosti u međunarodnim književnim krugovima, što još ta nagrada donosi bugarskoj književnosti? Što biste vi voljeli da joj donese?

Htio bih da se ova nagrada prihvati sa spoznajom da se o velikim stvarima može pisati na malim jezicima i da čitatelji u ostatku Europe na književnost koja dolazi iz naše regije počnu gledati kao na književnost koja objašnjava sve krize današnjice, da u njoj ne vide egzotičnu književnost.

Nakon nagrađivanja primio sam mnoštvo čestitaka i od bugarskih i balkanskih pisaca i volio bih da nagrada i ubuduće obrati pozornost na pisce iz zemalja istočne Europe.

Bugarska se književnost umnogome, što je zbog kulturnih i političkih utjecaja i razumljivo, u prošlosti naslanjala na rusku. Veliki, opsežni romani bili su opterećeni pretežito tematikom nacionalnog, „velikog” povijesnog narativa. Jeste li u početku bili opterećeni takvom poviješću književnosti, je li vas ona plašila? I gdje biste danas, u književnopovijesnom i teorijskom smislu, smjestili svoj
rad?

Moj prvi roman bio je Prirodni roman, a objavljen je potkraj devedesetih, kad nije bilo mnogo novih, suvremenih romana. Radikalno je različit od monumentalne književne tradicije o kojoj govorite, prije svega različit je po strukturi, ona je facetična, nelinearna. U romanu su postojala tri glavna lika, sva tri nosila su ime autora, a roman se bavio stvarima kojima se nisu bavili ti veliki, klasični romani, stvarima poput povijesti muha ili povijesti toaleta.

Sve je to bilo dosta šokantno za publiku jer je bilo vrlo različito od konteksta u kojem roman postoji. Mislim da je time označen početak, to je dalo novu hrabrost autorima koji su ušli u književnost poslije tog romana. Jer mi smo bili generacija koja je htjela izbjeći velike, totalitarne narative. Htio sam napisati roman o tome što nikad ne ulazi u velike romane, roman o svakodnevici i svim detaljima svakodnevice.

Za vašeg smo zadnjeg posjeta Zagrebu razgovarali o konceptu tuge, opisali ste ga ponešto različitim od engleskog termina sorrow, kazavši da ga samo južnjaci mogu u potpunosti razumjeti. Što je s konceptima zaborava i nostalgije, čiji su oni? Jesmo li se pretvorili u globalno društvo nostalgičara ili je to ipak izraženije u zemljama poput Hrvatske i Bugarske?

Pokazalo se da koncept nostalgije postoji u svim zemljama, ne samo u Hrvatskoj i Bugarskoj, i svi se moramo nositi s tim problemom, problemom zaborava i vraćanja u prošlost. Ali u zemljama koje su prošle kroz komunizam, kao Bugarska i Hrvatska, stvari imaju neki specifičan smisao. Kasni socijalizam i kasni komunizam rodio je u sebi nacionalizam. I ta povezanost nostalgije za socijalizmom i prošlošću s jedne i nacionalizma s druge strane vrlo je specifična za naše zemlje istočne Europe.

Međutim to je problem na globalnoj razini s kojim se nosi i Amerika na čelu s Trumpom pa i zapadnoeuropske zemlje. Dakle, imamo restauraciju prošlosti zbog svojevrsna deficita budućnosti.

Znači, mislite da smo sad nekako došli do kraja?

Ne, upravo suprotno, došli smo baš do vraćanja u povijest, do suprotnog koncepta.

Do dokidanja budućnosti?

Da, upravo tako. Jednostavno smo iscrpili budućnost. A još nismo ni došli do nje. Budućnost je puna zabrinutosti i zapravo ne želimo ići tamo. Zato se radije vraćamo, okrećemo se unatrag.

Jedna od neobičnijih pojava suvremene književnosti, jedan od vaših protagonista Gaustin u jednom trenutku primjećuje da „što je manje sjećanja, to je više povijesti“, a u romanu određujete i svojevrsnu geografiju starenja. Imaju li zemlje s najstarijim stanovništvom najčišću sliku o sebi dijelom i zbog velike količine živa sjećanja?

S jedne strane da. S druge strane te zemlje to duguju i činjenici da je njihova prošlost uređenija. Oni su jedno, dva ili tri stoljeća živjeli u jednom sustavu, a u zemljama poput naših sustav se mijenja svakih pedeset godina. Tako da se kod nas povijest stalno mijenja, a kod njih je uređena kao u knjižari.

Zanimljiva je i metafora zemalja koju koristite – dok je u zemljama bliskima Srednjoj Europi ili onima poput Bugarske pitanje sjećanja i zdravstveno pitanje, u zapadnim zemljama, poput Danske, ono je prvenstveno povezano sa zabavom. Ovisi li to o kulturološkom kontekstu i odnosu što ga zemlja ima prema vlastitoj povijesti?

Da i ne. Kod nas je pitanje o sjećanju više pitanje morala. Kako ja to vidim? Kada se sjećamo, postoji crvena linija koju bismo trebali prijeći, ali je ne prelazimo. Jednostavnije rečeno, ne možeš napraviti neku glupost ako se društvo oko tebe sjeća tko si i kakav si. Zato sjećanje ne vole populisti i političari jer to ih sjećanje ograničava. Najbolje je za njih da se nitko ničega ne sjeća. Tada, kad se nitko ničega ne sjeća, sve je dopušteno.

Oba koncepta, i tuge i zaborava, neodvojiva su od trenutka u kojem živimo. Ipak, razgovor o njima čini se zabranjenim. Kao da živimo u društvu s imperativom sreće i potrebom da ništa ne zaboravi, pa više kao da i ne živimo izvan okvira svojih mobitela. Što nam takav život čini na privatnoj i društvenoj razini?

Da, o tuzi smo razgovarali uz roman Fizika tuge pa ću sada govoriti o zaboravu. Istina je to što govorite, ali paradoks je u tome što, udubimo li se i zađemo u tematiku, shvatit ćemo ovo – danas imamo toliko mnogo informacija, stvari koje bismo mogli ili trebali zaboraviti, da teško uopće možemo razlikovati i shvatiti što je bitno i što moramo, a  što ne smijemo zaboraviti.

Zamislite da ste u labirintu. Ondje nije problem što nema izlaza, što nema izbora, problem je što imate stotine tisuća izbora. Tako je s informacijom i sjećanjem. Promislite samo, kad čitate knjigu ili roman, koncentrirani ste, udubljeni, a kad čitate obavijesti na Facebooku, prolazite kroz sasvim različito, vertikalno čitanje, kližete prema dolje i sve se, neprestano, mijenja. Takvo je čitanje ekvivalent onomu da imate stupac od stotinu knjiga i sve ih, u samo pet minuta, brzinski prelistate.

Danas i mnogi mediji stvaraju zaborav, a ne sjećanje. To proizvode i na tome rade. Imamo veliku količinu zaborava, kamenčića kojih se nećemo sjećati i sad je već i to povezano s tugom i srećom jer, ako želimo nešto prodati, moramo stalno oslobađati mjesto za nešto novo i novo. Zaborav je najbolji prijatelj kapitalizma!

Ideologije, ističete u romanu, rade na zaboravu. U kakvoj ideologiji danas živimo?

Teško pitanje. Živimo u mikroideologijama, i situacijskim ideologijama. U prošlim razdobljima ideologije su, u dobrom i lošem smislu, trajale jako dugo, desetljećima ili čak stoljećima. Ali sad nije rijetkost susresti osobu koja će vam svakog mjeseca propovijedati različite ideologije. I nema nikakva problema! Njemu uopće nije neugodno! A i to je povezano sa sjećanjem i zaboravom. Teško, da, živimo u multi- i mikroideologijama. Živimo bez horizonta budućnosti, a to je središnje mjesto ideologija. Imamo duboku krizu osjećaja budućnosti. A kad nemaš budućnosti, gubiš smjer.

Kakva je, u smislu očuvanja smjera, uloga baštinskih institucija poput knjižnica i muzeja?

Golema jer one drže cjelinu svijeta, našeg svijeta i našeg identiteta. Bez sjećanja nema identiteta. Ali još je veća uloga naših priča, naših razgovora. Jer kad ne razgovaramo, zaboravljamo. To je takav mehanizam, ljudski i medicinski. Sjetite se da i ljudi s teškim poremećajima pamćenja, Alzheimerovim sindromom ili demencijom, prestaju govoriti i to je jedan od prvih znakova. Moramo neprestano razgovarati. A književnost proizvodi sjećanje, to znamo još od Homera i Ilijade.

Jesu li, u tom smislu, knjižnice i važnije od muzeja?

Mislim da jesu.