Zlatna formula hrvatskoga jezika

Hodamo li po Zagrebu i tražimo li naziv trgovine ili kafića na hrvatskom jeziku, pustolovina postaje sve dulja i teža. Engleski natpisi duž ulica gotovo nas hipnotiziraju, kao da smo u virtualnoj globaliziranoj šumi svjetskog „esperanta“. Gdje smo zapravo? Jesmo li doista toliki sužnji da smo bliži pop-kulturi i poslovnim trendovima u Americi, od koje nas dijele tisuće kilometara, negoli samima sebi? Prijeti li nam doista „hrvatski u zagradama“, da se poslužimo naslovom knjige ugledne kroatistice Nives Opačić, odnosno, hoćemo li uskoro morati u zagradama prevoditi engleske izraze, i to u vlastitoj zemlji? Hej, trgovci, ta živite u Hrvatskoj, a u njoj je službeni jezik po Ustavu hrvatski!

Usred amerikaniziranoga javnog prostora uspomene nas vode do maloga romantičnog mjesta, Selaca na otoku Braču, ususret 33. po redu svehrvatskoj jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što (koja će se održati 4. kolovoza). Nju je još 1991, ratnom vihoru usuprot, utemeljio književnik i liječnik, znanstvenik i diplomat, akademik Drago Štambuk, inicijator i neumorni promicatelj „Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“. Tu „Formulu“ od 24-karatnoga zlata Ministarstvo kulture i medija RH je, na njegov prijedlog, a uz potporu svih bitnih hrvatskih institucija, 29. studenog 2019. proglasilo kulturnim dobrom i uvrstilo na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine. Na ulicama metropole, u vrijeme ljetne jezične nostalgije i letargije, gdje nestaje standard na javnim natpisima, čeznemo za malim otočkim ambijentom, s bračkim kamenim radovima, cvrčcima, suhozidima, Zidom od poezije, maslinovim vijencem i rustikalnim plažama, mjestom koje će uskoro obogatiti slike, zvuci i mirisi materinskoga jezika. U takvu prostoru, nazvanu hrvatskom poetskom prijestolnicom, živi „Zlatna formula“ punim plućima, u nastupima pjesnika koji čuvaju hrvatski jezik s trima jezičnim idiomima, trima pismima, što su se prepletali u povijesti, literaturi, rječnicima. Primjera je mnogo. Spomenimo latinsko-hrvatski (i obratno) rječnik Gazofilacij Ivana Belostenca koji okuplja hrvatske riječi iz svih triju narječja (npr. jednako vrijede hiža, kuća, dom). Prisjetimo se i ranijega glagoljskoga Petrisova zbornika (1468), u kojem se također prepleću tri hrvatska idioma, a prisutnost ča, kaj i što potvrđuje često citirana rečenica „čto se žalostiš ubogi človječe, kaj se mećeš i zač trepećeš“.

„Zlatna formula“ jedna je od najvećih nada za očuvanje materinskoga jezika koji hrđa pod sve većom i agresivnijom invazijom anglizama. U svim sferama vlada opsada izraza poput: outsourcing, spin-off, team building, bookmark, backup, life coach, braindrain… Gušimo se od nerazumijevanja. Hrvatski, vrati se u Hrvatsku, njezinu blistavom leksičkom vijencu! Humanom jezičnom „Formulom“ zaustavimo svakovrsna svojatanja, jezična i politička!

„Zlatna formula ča-kaj-što“ postaje danas sve važnija, jer „mali“ jezici svakodnevno odumiru zbog nasilne globalizacije, tehnologije, umreženosti, a od engleske informatičke šume ne vide se stabla. No mediji i dalje, u eko-histeriji, raspaljuju apele za očuvanje nezaštićenih biljnih i životinjskih vrsta (s punim pravom), stalno zboreći o zaštiti ovih i onih ljudskih prava, a zanemaruju odumiranje jezikā i pravo na njihov opstanak (pa tako i hrvatskog). Daleko im je važniji azijski gepard koji nestaje zbog suše, lova, uništavanja staništa i oskudice hrane. No zar jezik nije stanište naroda? I nije li nestajanje jezika ubojstvo njegovih govornika, kulturocid? Pop Martinac nakon Krbavske bitke bilježi: Turci nalegoše na jazik hrvatski, gdje je jezik sinonim za narod. Danas trend amerikanizacije naliježe i na naš trojedni „jazik“, pa je nužno oduprijeti mu se.

Štambukova „Zlatna formula“ ima humanu misiju: ujediniti sve jezične stilizacije hrvatskoga jezika, a time integrirati Domovinu – jezično, književno, kulturološki, identitetski i politički, na osjetljiv i plemenit, miroljubiv način. „Hrvatski jezik trojedan je u svojoj naravi“, piše Štambuk, „a ‘ča-kaj-što’ njegova je najvažnija mantra koju valja učiti u školama i preko nje dolaziti do više jezične potencije. Jezik nam je graditi, o njemu skrbiti, osmotskim prožimanjem, postupno i osjetljivo, jer ne bi bilo dobro, što i ne želim, da Hrvati preko noći postanu nepismeni.“

Akademik Radoslav Katičić u tekstu Zlatna formula hrvatskoga jezika: ča-kaj-što (Kolo 2, 2014) slikovito nam približava Štambukovu „Zlatnu formulu“. U opsežnoj povijesnoj i jezikoslovnoj analizi spominje Fužine u Gorskom kotaru, gdje se bogatstvo hrvatskoga jezika (iliti „Zlatna formula“) pretvara u živi govor: tu se na sajmu sastaju čakavci i kajkavci, jedni s lijeve strane rijeke Ličanke, drugi s desne. Iz Liča dolaze i štokavci, pa stoljetno prepletanje naših narječja postaje živopisna svakodnevica. Čakavski i štokavski druže se i kada brodica s Korčule pristane u dubrovačku luku, a čakavski i štokavski prepleću se kada se stanovnici Selaca na Braču spuste u Sumartin. Kajkavski i štokavski čuju se u Bjelovaru kada tamo dođu ljudi iz Podravine pod Bilogorom, a kada netko dođe u Pisarovinu iz Lasinje na Banovini preko Kupe, zaigraju se u razgovoru štokavski i kajkavski. Među ostalim, Katičić kaže: „Štambukovom Zlatnom formulom ča-kaj-što obuhvaćena je tako sva dijalekatska raznolikost hrvatskoga jezika u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sa svim njezinim dijalekatskim stilizacijama, uključujući tu i standardni jezik, onakav kakav je izrastao i sjajno se potvrdio.“

Osim toga, osmislivši „Formulu“, Štambuk je ispravio i povijesnu nepravdu – bečki izbor štokavice ponizio je, navodi, kajkavicu i čakavicu, izbacio ih iz javne uporabe, a u ime sjedinjenja s Južnim Slavenima. Ta unutarhrvatska dezintegracija, objašnjava, nastavila se i pod utjecajem iliraca i vukovaca.

Ostaje nam samo čekanje da institucije počnu podupirati knjige i programe na svim hrvatskim idiomima, kako bi „Zlatna formula“ ostala zabilježena i u nacionalnoj književnoj tradiciji, a ne samo u Selcima. Čuvajmo „Zlatnu formulu“, naša je i dragocjena; nema cijene kojom bi se mogla rasklopiti i otkupiti. Jezik nije „zalagaonica“. U „Formuli“ je zalog budućnosti hrvatskoga jezika.