Zar sunce ne sja svima?

Iako je prošlo 1160 godina od onoga trenutka kada su solunski Grci Konstantin, koji će u manastiru dobiti ime Ćiril (bio je običaj da krsno i redovničko ime počinju istim slovom – Konstantinos, Kyrillos) i Metod (to mu je redovničko ime, samo jedan nepouzdani izvor spominje i njegovo krsno ime – Mihael) stigli u Moravsku u svoju vjersko-političku misiju jačanja kršćanstva i jačanja bizantskoga utjecaja, ali su u toj misiji učinili za Slavene više no što su priželjkivali oni koji su ih onamo poslali. Kršćanstvo se širilo (i) knjigom i tako su nastali prvi slavenski tekstovi i najstariji slavenski književni jezik, što je dvojici koje zovemo „Solunska braća“ , „Sveta braća“, „Slavenski apostoli“, „Slavenski prvoučitelji“, osiguralo mjesto ne samo u popisu svetaca (i Pravoslavne i Katoličke crkve), nego se njihova imena ne mogu mimoići kada se govori o počecima slavenske pismenosti. Djelo im je ugrađeno u sve slavenske srednjovjekovne književnosti u većoj ili manjoj mjeri, a jezik koji zovemo staro(crkveno)slavenski utkan je u povijesni razvoj svakoga slavenskog književnog jezika. Hrvatska srednjovjekovna književnost i jezik mnogo duguju ćirilometodskim izvorima, posebice u svojoj glagoljaškoj dionici, pa se čini posve primjerenim da se o velikoj obljetnici sjetimo toga iznimnog djela.

Braća su rodom iz Soluna i sinovi su uglednoga drungara (vojni časnik koji je po pravilu bio na čelu tisuću vojnika, u praksi to je uvijek bilo manje). To da su iz Soluna nije samo puki biografski podatak. Važno je znati da su brojni Solunjani bili dvojezični, znali su i grčki i slavenski. Kada bi osvojio kakvu slavensku pokrajinu, Bizant joj je na čelo stavio osobu iz Soluna. Godine 862. pojavili su se u Carigradu poslanici moravskoga kneza Rastislava i predali kneževo pismo u kojem moli bizantskoga cara Mihajla da mu pošalje učitelje koji mogu na slavenskom jeziku propovijedati kršćansku vjeru, car je rekao Konstantinu i Metodu: „Vi ste Solunjani, a svi Solunjani čisto slavenski govore!“

Solun je bio drugi grad u carstvu, po veličini i važnosti, a kao i Carigrad, imao je crkvu posvećenu Svetoj Sofiji. Sofija je Mudrost i slaveći Sofiju kršćani slave Majku Božju kao prijestolje Mudrosti. U šarmantnom hagiografskom štivu opisuje se kako zapovjednik grada Soluna pred sedmogodišnjega dječaka Konstantina izvodi najljepše djevojke grada, a on izabire Sofiju, dakle Mudrost.

Bela Čikoš Sesija, Pokrštenje Hrvata (u središtu su Sveta braća)

Crkva Svete Sofije bila je jedno kulturno središte grada, a drugo je bila crkva posvećena Svetom Dimitriju. Jedan od najvažnijih izvora za povijest toga grada su „Čudesa Svetoga Dimitrija“ u kojima se povijest grada opisuje kao povijest neprekidnoga ratovanja i u svakoj beznadnoj situaciji stiže Sveti Dimitrije i spašava grad. Stari izvori spominju da je papa imenovao Metoda biskupom u Sirmiju, današnjoj Sremskoj Mitrovici, koja se tako zove po svome zaštitniku svetom Dimitriju – onom solunskom! Slavni đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer smatrao je sebe (jer je bio i srijemski biskup) nasljednikom Svetoga Metoda i to je jačalo njegov žar kada se u 19. stoljeću zalagao za slavensko jedinstvo i za jedinstvo crkava.

 „Ja sam Adamov unuk“

Da je dječak Konstantin doista bio darovit, vidi se po tome što su ga iz Soluna preselili u Carigrad da bude drug u učenju mladom careviću Mihajlu, istom onom koji će ga poslije, kao car, poslati među Slavene. Prošao je najbolju školu u tadašnjem Carigradu, tzv. Magnauru, postao hatofilaksom (arhivarom i knjižničarom) u patrijaršijskoj biblioteci Svete Sofije. Postao je i profesorom filozofije na Magnauri, a da je bio uspješan u tom poslu, vidi se po tome što se uz njegovo ime često dodaje odrednica Filozof. U vezi je s njegovim zanimanjem prvi njegov javni nastup o kojemu nešto znamo, tj. njegovo sudjelovanje u ikonomahiji (ikonoborstvu). Carski dvor odlučuje da se starom patrijarhu u javnoj raspravi (disputaciji) suprotstavi mladi profesor filozofije Konstantin i opis te rasprave sugerira da tu počinje uspješna karijera mladoga filozofa koja će se temeljiti na njegovu velikom znanju i posebnoj sposobnosti u vođenju vjersko-političkih rasprava. Zbog toga će dara krenuti (vjerojatno 855) u Bagdadski kalifat k Saracenima i poslije k Hazarima / Kozarima, narodu koji je u 8. i 9. stoljeću imao državu koja se prostirala od Crnoga mora do Kavkaza i od Kaspijskoga mora do Urala.

Na putu među Hazare pridružio se Konstantinu i njegov stariji brat Metod, koji će ga pratiti do smrti. O njegovu životu prije toga događaja znamo samo toliko da se spremao za vojničku i pravnu službu i da je u jednom trenutku bio upravitelj slavenske pokrajine na rijeci Strimonu (Struma u Makedoniji). U svojim je polemikama u Hazariji Konstantin Filozof stavu o izabranosti Abrahamovih sinova suprotstavljao stav o jednakosti Adamove djece, a na više je mjesta pokazao svoje razumijevanje odnosa općega i posebnoga, danas bismo rekli općega i nacionalnoga. Kada su ga poticali da kaže da je Grk, da pripada dakle superiornoj kulturi, on je odgovarao da je Adamov unuk.

Utemeljitelj Moravske Kneževine Mojmir (830–846) protjerao je prethodne vladare i nije se mirio s vrhovništvom istočnofranačkoga kralja Ludviga I. (843–876). Mojmir je vodio politiku sve jačega osamostaljivanja pa ga je kralj Ludvig I. svrgnuo s vlasti 846. i postavio za kneza Mojmirova nećaka Rastislava (846–870). Novi će knez, međutim, još jače nastojati na osamostaljivanju svoje države. Jedna od prepreka ostvarivanju njegovih ciljeva bilo je strano, franačko svećenstvo u njegovoj državi, posebice crkvena hijerarhija. Rastislav je odlučio zamoliti bizantskoga cara da mu pošalje misionare – i to biskupe - koji će propovijedati kršćanstvo na slavenskom jeziku. Rastislavovi poslanici stigli su u Carigrad 862. godine. U pismu moravskoga kneza pisalo je i ovo: „Naši su se ljudi odrekli poganstva i pridržavaju se kršćanskoga zakona, ali mi nemamo takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se u nas ugledale i druge zemlje. Zato nam pošalji, gospodaru, takva biskupa i učitelja jer od vas se širi na sve strane dobar zakon.“ Bizant neće poslati biskupa jer taj bi morao obnašati crkvenu vlast i takav bi pokušaj bio velik izazov Rimu, kojemu je Moravska crkvenopravno pripadala. Pitanje je bilo važno pa je car sazvao sabor na kojem su crkveni i svjetovni uglednici raspravljali o misiji. Odluka je bila da idu Konstantin Filozof, njegov brat Metod i njihovi učenici. Uz Rastislava, ćirilometodsku akciju će podržati i Kocelj (861–872), knez Blatenske Kneževine u Donjoj Panoniji. Njegovo je središte bio grad Blatenski Kostel (danas Zalavar).

Hrvati imaju glagoljičnih tekstova znatno više nego svi drugi Slaveni zajedno, glagoljsko su pismo daleko najduže čuvali i samo u Hrvatskoj glagoljica je često tretirana kao posebno vrijedna oznaka hrvatskoga identiteta

Iskoni bje Slovo

Poslanstvo na čelu s Konstantinom Filozofom stiglo je u Moravsku 863. Rastislav i poslije Kocelj dočekali su ih s nadom i s veseljem. Ako zanemarimo logičnu ali ničim dokazanu pretpostavku da su morali imati neku početnicu (bukvar) za učenje pisma, prvi tekst za koji sigurno znamo da su ga preveli izborno je evanđelje (aprakos), dakle upravo onaj izbor tekstova iz Evanđelja koji se puku čitaju nedjeljom i blagdanom. U jednom se izvoru kaže: „I tako je sastavio pismo i stao pisati riječi Evanđelja: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ.“ Tako smo saznali prvu rečenicu koja je prevedena na slavenski: to je rečenica iz našega podnaslova i ujedno rečenica kojom počinje izborno evanđelje, to je početak Ivanova evanđelja. Njihovi tekstovi iz 9. stoljeća nisu se sačuvali, ali imamo dva vrlo stara aprakosa, oba iz ranoga 11. stoljeća – Savinu knjigu (ćirilicom) i Assemanijev evanđelistar (glagoljicom) za koje se drži da su vrlo bliski prvotnom prijevodu. Isti povijesni izvor (Žitije Konstantinovo) kaže nam da je taj tekst preveden prije no što su krenuli među moravske Slavene, dakle u Bizantu, a to se kaže i za psaltir (knjigu psalama) i za apostol (tekstovi iz Djela apostolskih). Druga djela preveli su u Moravskoj. Većina je liturgijskoga karaktera, ali u ovoj ćemo prilici upozoriti na dva djela. Stari životopisac kaže da je Metod preveo cijelu Bibliju osim Knjiga makabejskih. Posebno je zanimljivo da je Metod priredio dva pravna djela – Nomokanon (crkveni zakonik) i Civilni zakon za ljude. Osobito drugi nije samo prijevod, nego prava prerada iz koje se mogu odčitavati važni podaci o životu u moravskom društvu.

Assemanijev evanđelistar, 11. st.

Sveta braća pisala su
glagoljicom

Cijele su biblioteke napisane o postanku ćirilice, glagoljice i njihovu međusobnu odnosu, tj. o tzv. pitanju prvenstva. Danas se svi slažu da je ćirilica po podrijetlu grčko pismo, da nije rezultat individualnoga napora nego povijesnoga procesa u kojem se grčko uncijalno (svečano) pismo prilagođavalo slavenskom glasovnom sustavu. Popunjavala se znakovima za one glasove kojih nema u grčkom jeziku. Danas u znanstvenim radovima i visokoškolskoj udžbeničkoj literaturi nitko ne piše drukčije nego da je glagoljica starija od ćirilice. Jedino se i danas kadšto jave prijepori o tome kako je i gdje nastala glagoljica. Za nas je osobito zanimljivo da se ti prijepori najčešće javljaju u Hrvatskoj. To nije neobično ako se zna da Hrvati imaju glagoljičnih tekstova znatno više nego svi drugi zajedno, da su glagoljsko pismo daleko najduže čuvali i da je samo u Hrvatskoj glagoljica često tretirana kao posebno vrijedna oznaka hrvatskoga identiteta. U 19. stoljeću stotine su znanstvenika iznosile svoje mišljenje o postanku glagoljice. Jedni su njezin postanak objašnjavali ugledanjem u druga pisma (najčešće u grčko kurzivno, ali i u samarićansko, abesinsko, latinicu i brojna druga), drugi se nisu dali impresionirati sličnošću kojega glagoljičnoga slova sa slovom u nekom drugom grafijskom sustavu, nego su tražili „grafički ključ“ glagoljice, tj. sustav na kojemu počiva. Ono do čega su svi došli i u čemu se svi slažu jest tvrdnja da je glagoljica rezultat individualnoga napora. Iz analize njezinih slova izlazi da ju je stvorio čovjek kršćanskoga svjetonazora koji je bio i darovit jezikoslovac. Kršćansku inspiraciju prvi je ozbiljno dokazivao finski slavist Georg Černohvostov, koji je ustanovio da su glagoljična slova izvedena iz kruga, trokuta i križa, kršćanskih simbola koji simboliziraju Božju savršenost, Presveto Trojstvo i Isusovu muku. Već prvo slovo a (A) nije ništa drugo do stilizirani križ. Osim toga, najstarija glagoljica (često zvana oblom, bugarskom ili bugarsko – makedonskom) prepuna je kružića (d - D, g - G, h - H, m - M i sl. ) i trokuta ( ê – y). Od kružića i trokuta sastavljena su slova za i (I) i s (S). Jezikoslovnoga objašnjenja za tu sličnost nema, pa ostaje ideološko: tim slovima počinje Isusovo ime. Međusobno su kadšto slična i slova koja označavaju slične glasove (npr. G - g i H - h), što svjedoči o tome da je autor glagoljice uočavao glasovne vrijednosti slavenskih glasova. U tzv. hrvatskoj glagoljici (koja se često zove i uglatom) kružić je zamijenjen kvadratićem.

Današnja slavistička znanost ne unosi mnogo sumnje u tvrdnju da je autor glagoljice Konstantin – Ćiril. Osim što kršćanski svjetonazor i jezikoslovna darovitost posve dobro idu uz njega, najstariji izvori (među njima i papinski) kažu da je slavensko pismo izumio Konstantin Filozof. Uvijek se kaže „slavensko pismo“ pa je to ostavilo prostora za prepirku odnosi li se taj izraz na ćirilicu ili glagoljicu. Napominjem da je vrlo amatersko izvođenje „Ćiril je valjda izumio ćirilicu“ jer ne vodi računa o tome da od najstarijih vremena i na različitim slavenskim stranama ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđuju ime (naši Poljičani svoje bosaničko pismo, dakle ćirilično, zovu glagoljicom, a prvo spominjanje termina ćirilica – kurilovica u ruskom tekstu najvjerojatnije je ime za pismo koje mi zovemo glagoljicom). Vrlo je vjerojatno da se uz Ćirilovo ime veže ono pismo koje je premoćno (u početku glagoljica, poslije – relativno brzo – ćirilica). Sam naziv glagoljica hrvatski je i vrlo nov – iz 19. stoljeća (premda naši tekstovi još u 16. stoljeću zovu glagoljašima svećenike koji čitaju iz glagoljičnih knjiga).

Georg Černohvostov ustanovio je da su glagoljična slova izvedena iz kruga, trokuta i križa, kršćanskih simbola koji simboliziraju Božju savršenost, Presveto Trojstvo i Isusovu muku

Suzaštitnici Europe

Braća su provela tri godine u Moravskoj i šest mjeseci u Panoniji. Za to je vrijeme rasla napetost između njih i franačkoga svećenstva, koje se nije mirilo s uporabom slavenskoga jezika u liturgiji. Rim će presuditi o (ne)prihvatljivosti djelovanja Solunske braće. U njihovim se životopisima spominje da su se u Veneciji sreli i polemizirali sa svećenicima koji su zastupali gledište da su samo tri jezika dostojna oltara: grčki, latinski i hebrejski. Neki filolozi drže da se ta rasprava nikada nije održala, nego da je riječ o Konstantinovu polemičkom spisu za koji je njegov životopisac držao da je bolje prenijeti ga kao dramatičan događaj. Središnji dio Konstantinova iskaza je ovaj: „Ne daje li Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako? Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a svim drugim narodima i plemenima željeti da budu slijepi i gluhi?“

Konstantin je njihov stav nazvao trojezičnim prokletstvom (trojezična hereza) i suprotstavio im se različitim argumentima. Navodima iz Svetoga pisma, posebice iz Svetoga Pavla, pokazivao je da je njihovo gledište protivno Bibliji, a navodio im je i brojne kršćanske narode koji se služe svojim jezicima u liturgiji.

Doček Sv. braće u Rimu, freska iz XI. st. u rimskoj bazilici sv. Klementa (detalj)

Papa Nikola I. poziva ih da dođu u Rim, ali on umire (13. studenoga 867) prije no što su stigli pa ih je dočekao papa Hadrijan II. I poziv i svečani doček za javnost su bili objašnjavani činjenicom da su Konstantin i Metod nosili moći pape Klementa, a pravi razlog bila je potreba da se utvrdi (ne)opravdanost bogoslužja na slavenskom jeziku. Dolaze u vrijeme vrlo osjetljivo: patrijarh Focije bori se protiv primata Rima i pape. Veliki je pomoćnik Konstantinu i Metodu papinski knjižničar Anastazije, rimski „čovjek za vezu“ s Carigradom i sjajni poznavatelj grčke kulture. Papa je prihvatio njihove knjige, posvetio i njih i učenike. Konstantin, za kojega u nekoliko prilika njegov životopisac kaže da je umoran i da se ozbiljno razbolio, živio je u grčkom samostanu (jednom od mnogih u tadašnjem Rimu), zamonašio se i dobio ime Ćiril. Umro je u Rimu 14. veljače 869. i grob mu se nalazi u crkvi Svetoga Klementa pape (današnji izgled taj dio slavne crkve zahvaljuje uvelike darovima đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera).

Na samrti Kostantin je rekao svome bratu Metodu: „Evo, brate, obojica smo bili ujarmljenici, orući jednu brazdu. I ja padam na lijesi, svoj dan dovršavam. A ti voliš veoma Goru, no nemoj radi Gore ostaviti svoje naučavanje, jer upravo njime možeš biti spašen!“ Poziva dakle brata da ne odlazi u tišinu manastira na Olimpu (ne onom na kojem stanuju bogovi, nego onom koji je središte istočnoga monaštva i na kojemu je Polihron u kojem je Metod boravio prije misije u Moravskoj), nego da nastavi rad među Slavenima.

Metod ga je poslušao i još 16 godina ustrajno djelovao u smjeru koji je zacrtao Konstantin. Papa Hadrijan II. ga je odlučio imenovati nadbiskupom „na stolicu svetoga Andronika“, tj. za panonskoga nadbiskupa u Sirmiju i za slavenski narod, to znači i za Moravsku. Ne zna se je li ikada stigao u Sirmij, ali se zna da je nakon Koceljeve smrti (874?) otišao u Moravsku. Koliko su teško njegovo imenovanje primili franački svećenici, vidi se po tome što su Metoda uhvatili i zatočili u samostanu Ellwangenu (današnja Würtemberška oblast). Energični papa Ivan VIII. oslobodio je Metoda, ali njegove poteškoće nisu prestajale gotovo do smrti 885. godine. Zanimljivo je da latinski povijesni izvori Konstantina redovito spominju u pozitivnom, a Metoda u negativnom kontekstu jer je on podnio „teret dana i žege“ neprestano se boreći s brojnim i moćnim neprijateljima svoje misije.

Kada je Metod umro, počinje žestok progon njegovih učenika i oni će krenuti u raznim smjerovima. Pismo, književni jezik i korpus prvih tekstova na slavenskom jeziku velika su njihova baština. Odlukom pape Ivana Pavla II. proglašeni su suzaštitnicima Europe upravo zbog širenja kršćanske kulture. Tako je njihovo djelo uspoređeno s onim svetoga Benedikta, koji je taj naziv dobio već prije i čiji su nasljednici stvorili najveći dio onoga što danas držimo zajedničkom europskom kulturnom baštinom. Sveti papa Slaven očito je htio upozoriti da Europa ima i istočno plućno krilo. Papine misli potvrda su da je i papa Slaven djelo Solunske braće čitao kao inspiraciju da kulturne i druge različitosti prihvaćamo kao bogaćenje, kao mamac koji privlači našu znatiželju da upoznamo drugo i drukčije, da se obogatimo i da se tom bogaćenju radujemo. No ono što je započelo prije 1160 godina bilo je zdravo i nije vidjelo nikakve protivnosti između ljubavi prema vlastitom i poštovanja prema drugom i drukčijem te je stoljećima snažilo i osjećaj pripadnosti svojemu narodu i svojoj kulturi.