Sve naše Meduze

Roman Točka poraza, osmi u proznoj dionici književnog opusa Sibile Petlevski, pojavio se točno desetljeće nakon Stanja sumraka, završne knjige njezine trilogije Tabu. Deset godina odsutnosti s prozne scene dugo je vrijeme i to sigurno ne ide naruku spisateljici; mnogo bi bolje bilo da se na neosporivu književnu vrijednost spomenute trilogije i na dobar odjek kod čitatelja uskoro pojavio neki novi roman. Ali ne može uvijek biti kako bismo željeli, u životu ima toliko nepredvidivih situacija, novih obaveza i prioriteta. Vrijeme za pisanje proze našoj su spisateljici vjerojatno pojele obveze na fakultetu, znanstveni rad, različiti projekti…

Možda se upravo zbog te duge stanke Sibila Petlevski odlučila na eksperimentalni roman – nešto drukčiji rukopis od onoga koji poznajemo kao njezin. U kratkom predgovoru romanu kaže da je napisan „žurno, reklo bi se u jednome dahu“, ali da je „ova ‘ženska’ priča dugo bila u meni – i kao priča o mitskoj Meduzi čekala je da prođe dovoljno vremena od rata u našim krajevima“. U Točki poraza, kaže autorica u jednom intervjuu, najmanje su tri žanra ili sloja: na prvoj razini teče urbana obiteljska priča s kriminalističkim zapletom, u drugom sloju razvija se priča o zakašnjelu svjedočenju zločina i obezvrjeđivanju ispovjedi silovanih žena, a u trećem sloju romana „etnofikcionalnim stilom povezujem s jedne strane ulogu matrijarhata u takozvanim ratovima žalovanja sjevernoameričkih Prvih naroda i, s druge strane, patrijarhalne mitove o herojstvu koje naš zapadni kulturni krug nasljeđuje iz antičke starine“.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2023.

Glavna junakinja romana Anđelka Javorović, istraživačka novinarka hrvatskih korijena rođena u Kanadi, u braku je s Nenadom, antropologom i staretinarom. Imaju dvoje djece, žive u neimenovanom gradu (vjerojatno Zagrebu), uspješna je u poslu, ali pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. Ona je 90-ih godina prošlog stoljeća boravila kao volonterka novinarka i prevoditeljica u sklopu kanadske jedinice UNPROFOR-a u Hrvatskoj i poslije u BiH, u Sektoru Sarajevo. U vogošćanskim logorima čula je i svojim očima vidjela mnoge mučne, tragične scene: žene su sustavno silovane, a mnoge su nakon zlostavljanja i seksualnog iživljavanja odvedene dalje, u privatne vojne bordele. Nestajale su bez traga, a neke su bile ubijene pred očima drugih žena. Kad se nakon dvije godine vratila u Kanadu, u rodni Hamilton, prvo je potražila psihološku pomoć jer je bila na rubu. Osjećala je naizmjence gnjev i poniženje zbog nemoći da bilo što učini u korist tih nesretnih žena stigavši tako do vlastitog poraza odgovornosti: „bila je istodobno i žrtva i počinitelj jer je dopustila da joj se olako uskrati pravo na svjedočenje kao pravo glasa, kao žensko pravo, kao ljudsko pravo na istinu“. Za intimnu točku poraza Sibila Petlevski u intervjuu napominje da „uvijek ukazuje na točku poraza humanosti koja je šira od razočaranja jednog čovjeka, jedne obitelji i jedne nacije“.

Anđelku proganjaju sjećanja na svjedočenja silovanih žena, ali je muči i dvojba treba li nakon što je prošlo trideset godina objaviti knjigu za koju je prikupila dovoljno građe – razgovarala je sa svjedocima, žrtvama, potencijalnim počiniteljima. Treba li navesti autentična imena ili pseudonime? Da umjesto dokumentarne knjige napiše roman s ključem? Odlučuje se da ne objavi pravo ime tog visokog časnika kanadskih jedinica UNPROFOR-a koji relativizira zločine prema ženama i proglašava ih svakodnevicom rata. Anđelka to čini zbog toga što se boji za sigurnost svoje obitelji (stižu joj prijeteće poruke, mužu su joj namjestili neku čudnu igru kojom ga ucjenjuju, otvoreno joj prijeti jedan domaći policajac i neki neobičan kanadski svat; u tom kriminalističkom zapletu ima nekih sitnih zanatskih propusta), a autorica u spomenutom intervjuu kaže da i ona čini to isto „jer oni koji su obezljudili žrtve nemaju pravo na interes koji bi dobili svojim medijskim imenovanjem“. Znatan dio romana posvećen je životu, povijesti, običajima, obredima, vjerovanjima, kulturi autohtonog indijanskog stanovništva i okrutnom kolonijalističkom odnosu bijelih doseljenika prema njima. Na zanimljiv je način autorica osvijetlila i njihov odnos prema stanovnicima („divljacima“) zapadnog Balkana.

Za svoj roman spisateljica kaže da je „klasična feministička priča“; ako je netko i posumnjao, razuvjerit će se čim ga uzme u ruke. Spomenut ću samo dva pisca koji autorici, svaki na svoj način, debelo pomažu u tome (slučaj Meduze u Ovidijevim Metamorfozama poznat je, a u Točki poraza upućuje da su i danas silovane žene Meduze, a nasilnici se slave kao heroji). Najprije Šenoina Kugina kuća u kojoj sebični pojedinac (mlada Jela) postaje katastrofa za sudbinu zajednice (strada sve selo, pa i Jelin sin); a onda „Ivo Andrić, književni nobelovac; moj lik Ivo u potrazi za Jelenom koje nema“ i duhovi mrtvih žena te neki likovi iz Ženske i Muške avlije.

Ne doseže razinu trilogije, ali zanimljivo.