Stopama Dinka Šimunovića

Kršan i pitom istovremeno, kninski i sinjski kraj povijesno su važan kraj hrvatske države, dio onoga što su u davna vremena zvali „Vrh Hrvatih“, prva hrvatska država na ovim područjima. Podno moćne Dinare prostire se zemlja koja je vidjela mnogo nedaća i ratova, ali i ponosa i slave. Teško je odlučiti otkuda početi, ali ove godine navršava se 150 godina od rođenja i 90 godina od smrti hrvatskog književnika Dinka Šimunovića, kojega je brojka tri pratila u svim zadovoljstvima i tragedijama života. Prateći njegov život i napisane riječi, posjetili smo glavna mjesta njegova darovitog i skromnog srca, od rodnoga mu Knina, preko Kijeva, Vrlike i Koljana, Hrvaca i Dicma, do Splita.

Izvor rijeke Cetine i protupravno sagrađena privatna pravoslavna crkva / Snimio Zoran Jelača HTZ

Uspavani Knin budi se svakoga ljeta s godišnjim odmorima, posjetima rodbini i poluzaboravljenim kućama i stranim motoristima koji se ne mogu nadiviti prirodnim i povijesnim ljepotama. Užurbano se priprema nadolazeća proslava Oluje, a registracijske tablice govore i o brojnosti onih koji su dom pronašli u Srbiji. Ratu se ne možemo otrgnuti, ali Knin daleko više živi izvan tih nekoliko dana kolovoza. Turizam se razvija, otvaraju se obrti, radi Veleučilište Marko Marulić. Pijemo Kninsko pivo preko puta stare crkve sv. Ante, podno moćne tvrđave, pitajući se je li Dinko ikad razmišljao o rodnom gradu, gdje je kao jedinac došao na svijet u obitelj Stipana i Mande Šimunović. Nikad nije živio u Kninu, iako je sigurno putovao iz Podinarja u grad. Možda ga je gledao kao i autor ovih redaka, kojemu je dio obitelji iz Knina, sa slapa Krčića koji buja u proljeće kad se otapa snijeg na Dinari. Od slapa penje se kamena cesta ispod snažne dinarske stijene prema Kijevu i Vrlici. Cesta je očuvana i vabi pješake i planinare da se dive kršnoj ljepoti i mlinicama na Krčiću.

*

„Rodnoga mjesta u pravom smislu i nemam… ja, kao sin intelektualnog proletarca, naslijedio sam samo skitnju iz jedne krajine u drugu.“

*

Ostavljamo Knin, u kojemu nema rodne kuće Šimunovića. Na njezinu je mjestu banka. Iz kraljevskoga grada na sedam rijeka (Krčić, Krka, Kosovčica, Orašnica, Radljevac, Marčinkovac, Burižnica), s njegovim poljima i Šarenim jezerima, starohrvatskom ostavštinom europskog značaja, penjemo se u surov kraj Podinarja. Između Dinare i Kozjaka smjestilo se Kijevo, gdje je Dinkov otac Stipan bio učitelj, „u vrletima Kijeva, pod klisurama Dinare“.

Kijevo je danas najpoznatije po tužnoj povijesnoj zbilji jer je u potpunosti uništeno u prvim danima Domovinskog rata četničkim napadima iz neposredne okolice. Valja pamtiti te trenutke, ali i ukazivati na napredne ideje u toj općini koja danas broji sve manje ljudi. Oni koji ostaju neobično su aktivni. Osim mladog načelnika općine, Martina Ercegovca, koji nas je upoznao s razvojnim i turističkim programom Kijeva, susreli smo se s karizmatičnim predsjednikom KUD-a Dinara Božom Teskerom, pravim dinarskim čovjekom koji se brine o kulturnoj i etnološkoj baštini Kijeva.

Kroz Kijevo nas je poveo Branko Bajan Jale, koji već više od dvadeset godina organizira Kijevske književne susrete. Svake godine posveti se jedan takav susret nekom hrvatskom književniku, a 2002. je tema bio upravo Dinko Šimunović, čija se bista nalazi ispred osnovne škole u Kijevu. Jale ne štedi Dinka, kaže da nije volio Kijevo zbog uvjerenja da su Kijevljani radikalni gorštaci. Pisac opisuje „pobožne jadikovke što su ih fratri latinaši za svoje ovce udesili“. Jale živi u Bajanovim dvorima, odmah ispod župne crkve sv. Mihovila, a tamo se nalazi i kuća gdje je živio Dinko s obitelji. Dok listamo monografiju Kijevo i okolica kroz stoljeća u Jaletovoj konobi, raspreda se priča koja seže do sama početka hrvatske prisutnosti u ovom kraju, koju je Dinko opisao kao „kamenu ravnicu unedogled“.

*

„Nije Dalmatinsko zagorje bijedno i siromašno. Ima neplodnih krajeva i ‘mrkodolskih’ sela gdje je zagorcu život težak i jadan, ali ima drniško, pa sinjsko, pa kninsko i vrličko polje. Debela zemlja i vode koje ključaju i teku. Konji. Stoka. Perad. A gdje je toga, tu je i obilje; pa čistoća, zdravlje, obijest; pa i junaštvo.“

*

Uz mirise smilja i samoniklih trava, čime dinarski kraj obiluje pa se ovdje udružuju pčelari, dolazimo do crkve sv. Spasa, jedne od najznačajnijih sačuvanih predromaničkih građevina u Hrvatskoj. U devetom stoljeću dao ju je izgraditi cetinski župan Gastika u spomen majci Nemiri i sinovima. Uz nju je velika nekropola sa stećcima. No vidljivo je i uništavanje te baštine. Desetljećima se stećci vade i na njihovu mjestu pokapaju se lokalni pravoslavci. Grobovi sada sežu sve do zida crkve, pojačavajući opasnost od trajne štete srednjovjekovnoj bogomolji. Iskorištavajući činjenicu tada još jedinstvene crkve, srpska propaganda svojata sv. Spas kao srpsku baštinu. Ipak, u samoj su crkvi vidljivi hrvatski srednjovjekovni pleteri.

Njih je svjestan bio i sam Dinko Šimunović, koji je skladno u svojim pričama predstavio i Hrvate i Srbe, iako ih nije nužno imenovao. Zajednički život u ovom kraju ima svoje zakonitosti, ali su odnosi zatrovani prije svega ekstremnim stavovima srpske strane. Naposljetku, gospodarska brutalnost kninskog i vrličkog kraja pogađa sve, bez pitanja o nacionalnosti i vjere.

Posjetili smo i izvor rijeke Cetine, nagrđen pravoslavnom crkvom privatnog vlasnika koja se ne nalazi na popisu parohija u dalmatinskoj episkopiji Srpske pravoslavne crkve. I na tmuran dan svatko se divi slikovitosti izvora kršne ljepotice koja je, baš kao i Krka, bila svakodnevno nadahnuće Dinku Šimunoviću.

*

„Gledao sam zadovoljno u novac, a ujedno stidio se, što mogu prodavati svoje osjećaje dopuštajući, da mi ih plaćaju.“

*

Dinkovo djetinjstvo i mladenačka dob obilježeni su najviše vrličkim krajem, no valja znati da današnje vizure nisu postojale tada. Vrliku krasi Peručko jezero, treće najveće jezero u Hrvatskoj, umjetno, projektirano u vrijeme socijalističke Jugoslavije, koje gledamo s terase Ante Budiše, nekadašnjeg zapovjednika u Hrvatskoj mornarici, a danas nastavljača Šimunovićeve zaljubljenosti u Zagoru. Prije su ovdje bile šume, oranice, livade, vinogradi, mlinice na Cetini, kolibe koje je sanjao Šimunović, prisjećajući se ljubavi i radovanja. S poplavljivanjem tog područja stanovništvo se preselilo u više predjele, mahom prema Svilaji, Dinari i Debelom brdu. Jedno su od tih mjesta, koje je nekoć bilo u dolini, Koljane.

 
Pogled na vrlički kraj s tvrđave Prozor, koju je sagradio cetinski knez Ivan Nelipić na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće / Snimio Vedran Obućina

U Koljanima je Dinko Šimunović proveo najljepše dane djetinjstva i redovito se prisjećao tog vremena. Pitomost vrličkoga polja osobito ga se dojmila, pa je Koljane suprotstavljao Kijevu i Dicmu kao kršnoj surovosti. Teško je oteti se dojmu da Dinko ne bi pustio suzu kad bi vidio plavu površinu jezera iz onih nekoliko zaselaka koji danas čine Koljane. Kao zakonitost mnogih takvih mjesta, života nema. Tu i tamo vide se malena stada ovaca koja se penju uz kršne obronke, a jedinu živost zapažamo oko manastira Dragović. Koljane su pravoslavno mjesto i ovdje je Dinko upoznao vjersko spajanje i različitost, pa su ga neki i neopravdano osuđivali kako je pao pod pravoslavni utjecaj i tako sudio o rimokatolicima. No u njegovim pričama na kritiku nailazi i katolički i pravoslavni kler.

Sva ljepota vrličkoga kraja može se doživjeti usponom na tvrđavu Prozor, koju je sagradio cetinski knez Ivan Nelipić na prijelazu iz 14. u 15. stoljeće. Ishodište lijepe narodne nošnje, nijemoga vrličkog kola, ojkanja i Bratovštine čuvara Kristova groba, Vrlika je bila i mjesto mladenačkih doživljaja Dinka Šimunovića, koji se zasigurno družio kraj Česme s jednako poznatim književnikom Milanom Begovićem. Autor Era s onoga svijeta rođeni je Vrličanin, a poznate vrličke uštipke dijelio je i s Dinkom i s Vladimirom Nazorom, koji je navraćao u Vrliku. U ljetno prijepodne Vrlikom vlada šušur dalmatinskoga gradića, a kamenim ulicama odjekuju rasprave o svim temama koje zanimaju Hrvate. Uz župnu crkvu Gospe od Ružarija, gdje se nalazi i kip velikanu fra Filipu Grabovcu, penje se stara ulica u kojoj je rodna kuća Begovića, ali nam nekadašnji Vladin povjerenik za Kijevo, a danas uspješan vinar Cvitko Teskera kaže da je i Dinko vrlo vjerojatno živio u neposrednoj blizini.

Mladenačko druženje odvelo je vrličku klapu u Arbanase kraj Zadra, gdje je Dinko Šimunović završio učiteljsku školu, stopama svoga oca, pritom ulazeći u svijet Puškina, Gogolja, Turgenjeva, Dostojevskog, Tolstoja i lorda Byrona. Po završetku školovanja vraća se u Cetinsku krajinu i dobiva svoj prvi posao u Hrvacama. Ušao je u povijest lokalne pedagogije time što je 18. kolovoza 1892. postao privremeni učitelj jednorazredne muške pučke učionice u Hrvacama, u kući Joze Lovrića, i s nastavom počeo u rujnu; tako je postao prvi mjesni plaćeni učitelj.

Crkva sv. Spasa remek-djelo je hrvatske srednjovjekovne baštine / Snimio Zoran Jelača HTZ

Pitomo cetinsko mjesto Hrvace jedino na ovom putu ima školu imenom posvećenu Dinku Šimunoviću. Ljetna žega podsjeća na kraj školske godine i radosti na rijeci koja daje život, što se može vidjeti u Dinkovu opisu: „Dani moji zažuboriše veselo, poput vrelašca na gorskoj strmini, i svako jutro donosilo je nove radosti.“ Na prostranom hrvatačkom polju družio se ljeti s djevojkama i momcima, te je dobio nadahnuće za Alkara, a tu je i izvor za pripovijetku Đemo o staroj Cetinskoj krajini iz vremena megdana i otmica djevojaka. Ovdje i danas stare običaje njeguje HKUD Peruća, koji vode Jakov Titlić i Ante Bošnjak Bare, a to društvo nekoć je nosilo ime našeg književnika.

*

„Ja sam sve svoje stvari izrađivao instinktivno, pod prvim ganućem srca … Nisam mogao da pišem o stvarima koje su mi indiferentne.“

*

U Hrvacama isplati se posjetiti privatnu etnografsku zbirku Petra Vukmana, zbirku predmeta koji su se u svakodnevnom životu koristili ne tako davno, a u susjednom Potravlju se i danas održava stari obrt pravljenja bakri, tradicijskoga lončarstva, u obitelji Knezović, koje nažalost nismo našli kod kuće. Nađe se i koji kovač i drvenar. Hrvace imaju i sve više ugostitelja i agroturizama, jer su domaćini shvatili da je Cetinska krajina pravi mamac turistima koji uživaju u seoskoj idili, aktivnostima na otvorenom i sjajnoj gastronomiji.

Hrvace su Šimunoviću dale sve najveće ljepote i tragedije života. Ovdje je napisao neka od svojih najpoznatijih djela: Muljika, Duga, Alkar. Krajolik ga je nadahnuo za njegova najbolja književna djela. No to je i mjesto njegove velike osobne tragedije. U Hrvacama umrlo je dvoje piščeve djece i njegova žena.

*

„Osobito jasno sjetim se dana, kad sam pao niz stepenice, a bit će mi tada bilo neko sedam godina. Otac me pozove, da pođemo u Dragović, no silazeći s dvorišta noga mi se omakne i stanem se kotrljati kao lopta. I kotrljajući se, opazim, kako otac, podno stepenica, raširenih ruku čeka moleći: – Zdravo, Kraljice, majko milosrđa – i preplašenim očima gleda me. Kad sam se dokotrljao, prigne se i podigne me u naručaj: tješio me i obasipao cjelovima, sve dok je majka prispjela s prutom u ruci, da me išiba.“

*

Dicmo je naziv općine koja se sastoji od nekoliko sela. Od 1883. s radom počinje prva pučka škola u privatnoj kući Stipe Miluna u Klancu, a upravo je tamo drugi učiteljski posao našao Dinko Šimunović 1901. Danas škola nosi ime po Anti Starčeviću. Povratak u kamenjar („okoliš pust i tjeskoban“) Dinku budi sjećanja na Kijevo i djetinjstvo te počinje pisati riječi koje će se pretvoriti u pripovijest Mrkodol, objavljenu 1909. u zadarskom Lovoru. Mrkodol je odmah postigao neviđen uspjeh i to mu je donijelo dovoljno književne slave da dobije posao u Obrtničkoj školi u Splitu, gdje ostaje do umirovljenja 1927. Kroz Dicmo brzo prolazimo jer smo pomalo neugodno iznenađeni gospodarskim zonama, i preko Dugopolja se spuštamo u Split.

Organizator Kijevskih književnih susreta Branko Bajan Jale pokazuje panoramu Kijeva od crkve sv. Mihovila / Snimio Vedran Obućina

U Splitu je Dinko žudio za Krkom i Cetinom, ne obazirući se na novčane probleme. Doslovno gladan kruha, pisao je pripovijetke, romane, feljtone kojima se u mislima odvajao od gradske sredine i vraćao mirisima Podinarja, nasmijanom nebu, vodi i kamenu, vilama i hajducima. Od toga je dobivao novac kojim se brinuo za četvero djece. U kalama splitske Dioklecijanove palače nije pronalazio nadahnuća ni posebne ljepote. Sebe je vidio kao čovjeka sela i krša, koji trune poput iskorijenjena stabla u gradskoj vrevi.

Spomenik podignut povodom
Kijevskih književnih susreta, 2002. / Snimio Vedran Obućina

U gradu gdje Marmontova i Riva vrve povicima, pozdravima, smijehom i tračevima, Dinko je bio povučen, skroman, čak i sumoran. Zapisano je da u Splitu nije upoznao puno gospode, a one koje je znao, susretao je profesionalno. U jednom razgovoru Dinko kaže „Nikada meni grad nije pružao velikih emocija“, ali ni za posjeta rodnoj Zagori nije sretan jer se osjećao kao strano tijelo, što fascinantno opisuje u romanu Tuđinac (1911). U splitskom stanu, možda i ne gledajući prema moru, napisao je zbirke pripovijedaka Đerdan (1914), autobiografsku prozu Mladi dani (1919) i Mladost (1921), a osim Tuđinca i roman Porodica Vinčić (1923).

*

„A eto naskoro i smrti koja će likvidirati sve. U toj misli kadikad požalim i to, što su kućicu, gdje sam se rodio, davno zapalili, pa se nema gdje namjestiti ni spomen-ploča.“

*

Čežnja za povratkom nije ostvarena. Prati djecu na školovanje i seli se u Zagreb 1929, produžavajući agoniju gradskog života. Ovdje će napisati nostalgičnu zbirku pripovijedaka Sa Krke i sa Cetine 1930.

Dinko Šimunović ženio se triput – supruge su mu umirale mlade. Troje njegove djece iz prvoga braka također je umrlo. U drugome braku imao je tri sina i tri kćeri, za koje se skrbio i koje je sam odgajao. Dok je bio teško bolestan, poznati hrvatski slikari pribavili su mu novac za liječenje, a kipar Ivan Meštrović izradio je Šimunovićevo poprsje. Dinko Šimunović umro je u 59. godini života u Zagrebu, 3. kolovoza 1933, te je pokopan u arkadama Mirogoja, daleko od svoga magičnog zavičaja. Pučke predaje i legende doživotno su ga nadahnjivale i na kritičnu riječ protiv patrijarhalnosti i nedaća žena.

Putujući piščevim krajem nije teško uvidjeti zašto je Šimunovićev izričaj tako liričan. Kroatistica Valentina Ceranić govori za Vijenac: „Dramatska napetost i neizvjesnost, liričnost u izrazu samo su činjenica Šimunovića kao subjektivnog pripovjedača. Modernizam i ibsenovski izbor žene kao glavne junakinje samo su potaknuli njegovo majstorstvo izrade lirskih portreta.

Mirisi, slike, sjećanja, ljubavi dominantni su u unutrašnjem svijetu svakoga čovjeka. Upravo zbog toga univerzalnog i egzistencijalnog, smatram da je Šimunović nepravedno skriven u nekom kutku književnosti. Predivni opisi alkara i krajolika, zaigranost vranaca i gvozdene ruke vitezova samo su istančan prikaz lirskog ugođaja i subjektivnog odnosa prema temi.“