Paundovski uzgon Štambukova glasa

Stvaralački opus Drage Štambuka može se najsažetije i najslikovitije izraziti paradoksom: četverac s jednim veslačem. Naime, Štambukova tetraedarska struktura opusa razaznaje se u četiri teme koje se oblikovale opus, pa ga i okrunile četirima uspješnicama. Prva se pokazuje u njegovoj liječničkoj karijeri, koja se počela formirati po završetku studija na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na supspecijalističkim temama gastroenterologije i hepatologije. Nastavio se usavršavati 1983–1984. u Londonu radeći na kliničkom istraživanju bolesti jetre i terapiji kopnice (sinonim za AIDS, sidu, koji je u prozračnom hrvatskom jeziku majstorski skovao kao valjanu istoznačnicu i potpisao kao autor. Valja podsjetiti da je Štambuk na Šreterovu natječaju u nekoliko navrata nagrađivan za uspješno stvaranje/kovanje novih riječi u hrvatskom jeziku.)

U razdoblju liječničkoga usavršavanja u Londonu započinje i diplomatsku aktivnost na koju ga je potaknula velikosrpska agresija na domovinu Hrvatsku i tada je sigurno zakoračio u novi profesionalni prostor. Tim je iskorakom otvorio drugu veliku temu svojega stvaralačkog puta – diplomaciju, u kojoj se kroz minulo razdoblje prometnuo u jednog od najuspješnijih veleposlanika Republike Hrvatske. Može se, dakle, ustvrditi da je diplomacija Štambukova druga uspješnica. Naime, kroz brojne veleposlaničke adrese u kojima je služio domovini Hrvatskoj – počevši od Londona do dalekoistočnih i bliskoistočnih država te onih prekomorskih, u Indiji i Šri Lanki, Japanu, Republici Koreji, u Egiptu i drugim arapskim državama, Brazilu te, napokon, i danas, u Iranu i Pakistanu – znalački je isprepletao interese države u kojoj je službovao (i u kojoj danas službuje!) s interesima svoje države, Republike Hrvatske. Tim vještim diplomatskim pleterom Štambuk je usustavljivao dvosmjernu protočnost komunikacijskih kanala, što je rezultiralo plodnom međudržavnom gospodarskom i kulturnom suradnjom.     

Ono pak što na jedinstven način učvršćuje Štambukovo ukupno djelo jest njegova treća sastavnica/uspješnica dobro znana pod imenom Croatia rediviva ča-kaj-što. A riječ je o svehrvatskoj jezično-pjesničkoj manifestaciji prožetoj i posvećenoj trojednoj naravi hrvatskoga jezika koju je utemeljio u rodnim Selcima na otoku Braču palindromske 1991. godine, potom autorski koncipirao te s predanim zanosom organizacijski provodio (i provodi!) u djelo dulje od tri desetljeća. Treća Štambukova uspješnica tim je veća jer je kulturna manifestacija kao njegova autorska Zlatna formula proglašena 29. studenoga 2019. godine kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijal ne baštine.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2021.

Već sam broj od sedamdeset objavljenih knjiga od kojih su mnoge prevedene na strane jezike govori koliko je snažna Štambukova četvrta sastavnica/uspješnica. Štoviše, u njoj se jasno vidi kako je širok pjesnikov stvaralački raspon počevši od prvih objavljenih knjiga pjesama s početka 70-ih godina 20. stoljeća pa do posljednje knjige, teme mojega teksta, objavljene 2021. pod naslovom Uzgon.

Četiri poglavlja knjige pjesama Uzgon četiri su strane križa ne kojemu se raspinje pjesnikov glas bolnim vapajem prema Uskrsnuću u Gospodinu. Stoga je Uzgonu pravo ime Uskrsnuće, a cijelo je pjevanje tužaljka koja na usta pjesnika kazuje da je čovjekov usud iskonska čežnja za Bogom u kojemu njegovo ranjivo zemaljsko postojanje dobiva puninu kad u Njemu zaživi bit njegova bića – život u živome Bogu. Napravio je Bog čovjeka od zemlje na svoju sliku i udahnuo mu život svojim božanskim dahom, a time i božansku supstanciju svoje Božje biti da čovjek ne bude samo od zemlje. I tim je činom Bog u čovjeku živ i po Njemu čovjek živi. Kroz sva pjevanja Drage Štambuka čitamo da je Bog imanentan čovjeku i stoga sva četiri ciklusa tematiziraju tragičnim pjevom proces udaljavanja čovjeka od Boga trošenjem Njegove nebeske glavnice u potrošnom zemaljskom životu.

U svakoj pjesmi odsutnost Boga od čovjeka otvara se kao praznina kojoj se rubovi iz pjesme u pjesmu bolnim jecajima progresivno množe i šire prema ponoru ljudskog postojanja u bezboštvu i bezbrojnim oblicima tragizma i ništavila. Stoga se pjesnički ciklusi koncentričnim kruženjem oko Božje osi molitvenim zazivanjem učvršćuju u Njegovoj supstanciji i sabiru kršćanskom vjerom cjelovito pjevanje u težnju uzvišenom i nebeskom, uzdižu od zemaljskog tragizma vrtložnim zamasima visinskom i uzgonima duhovnom. Upravo to stanje bolne i bez Boga prazne čovjekove egzistencije pjesnik je izrazio stihovima u temeljnoj pjesmi zbirke Uzgon po kojoj je i naslovljena.

Valja skrenuti pozornost na činjenicu da je pjesma Uzgon u istoimenoj knjizi – izdvojena, zasebno je objavljena, pjesnik je razlučio i odlučio da bude tiskana na predstranici, kao pretpjesma, proslov knjizi, manifesni iskaz, preambula velikom pjevanju, sublimno izraženo u četiri stiha: „Što drži škunu na vodi, / orla u zraku, ružu rastu uči? Moju lomnu ruku doklen / k Tebi hrli, što drži?“ Eksplicitnim obraćanjem Bogu pjesnik ga epistemološki usustavljuje kao najvišu vrijednost u pjesmi i u svemu što postoji, čovjeka, pticu, cvijet i sve živo, prirodu i sav vidljivi i nevidljivi svijet. U svakom stihu, napose u zaključnom, Bog je teološko središte pjesme, i ontološko duhovno sidrište. I stoga se pjesnik u svojim stihovima utječe Bogu kojemu „hrli“ jer nema drugog odgovora na pitanje što to sve pokreće i „što drži“ osim onoga kojega nalazi u Bogu.

I u strukturi lirskog teksta razvidno je pomno stupnjevanje svega stvorenoga na kršćanskoj matrici koja svemu stvorenom pretpostavlja Boga po kojemu je sve stvoreno. U tim stihovima zrcali se pjesnikov ispovjedni glas koji svojim odsjajima izražava kršćansku vjeru i pokazuje put prema Gospodinu. U Štambukovoj tetraedarskoj strukturi cjelokupnog opusa koncipirana je i knjiga pjesma Uzgon u četiri ciklusa/poglavlja: Čemer gora, Mare Mortuum, Refugium, Damavand, i svaki ciklus od 80 lirsko/proznih tekstova tvore skladnu cjelinu od 320 tekstova.

Pjevanje Čemer gora oblikovalo je naslovom beskrajno beznađe i čamotinju ljudskog postojanja, raspinjanje domovine Hrvatske kroz bremenitu povijest, jad i bijedu prolaznog života, gorčinu i malodušje u svakoj nadi, usud Frankopana i hrvatskoga identiteta. U ciklusu Mare Mortuum stihovi su o zamoru i gubitku energije, moru bez boje, bez valova i morskih struja, o domovini bez zanosa, o premorenosti cijeloga svijeta. Refugium je čežnja za utočištem i spokojem, pjesnik oblikuje stihovima prostor života. Četvrto pjevanje naslovljeno je po najvišem planinskom vrhu u Iranu – Damavand  – i najvažnijem simbolu u iranskoj mitologiji, gdje dobro pobjeđuje zlo i gdje se rađa čežnja za nebeskim.

Dvije su temeljne sastavnice determinirale zadnju, rekao bih i najvažniju dosad objavljenu Štambukovu knjigu pjesama. Prva je sastavnica ona što nalazi ishodište u religijskoj kulturi, poglavito kršćanskog nadahnuća i baštine, potom, spiritualne provenijencije iz nestalih civilizacija, pretkršćanskog slavenskog mnogoboštva i poganskih vjerovanja, simbolike demonskih i okultnih sila, mitologije iz različitih kultura, magijskog zazivanja. Druga je sastavnica u – jeziku, kojemu je svaka stranica bogata leksička trpeza koja nas poziva na gozbu čitanja u jedinstvenoj raskoši hrvatskoga jezika i brojnih mu i dobrodošlih uzvanika/riječi iz drugih jezika. To bogatstvo različitih jezika u ludičkim sintagmama i maštovitim tvorbama riječi: „pjesnik uključuje u slikovitu vrevu svojih kulturnih mikstura i civilizacijskoga nomadizma koje pak uvijek na neki način ‘sravnjuje’ s hrvatskim motivima“, kako je to naglasio Davor Šalat u pogovoru knjizi. Na slojevitoj leksičkoj matrici odjeci pjesnikova glasa šire se rezonantnim nabojima lirsko/proznog teksta onim duhovnim impulsima koji prizivaju tužaljke Jeremije i Jobov lelek kojim se penje okomicom svoje vjere Bogu. Taj se glas napinje i u značenjskom rasponu od pučkog naricanja i obrednog preklinjanja, akademske uzvišenosti i pjesničke lucidnosti, u riječima arhaične patine, intaktnim i kroatiziranim tuđicama te pjesnikovim nadahnutim kovanicama novih riječi. Vrh svega u svjetlosti hrvatske riječi kojom je pjesnik obasjao tamnu stranu ljudskog bića kako bismo jasno vidjeli da je Božje djelo. A s malo natege mogao bih zaključno kazati da sam, gdjekad, s paundovskim uzgonom čitao Štambukove Cantose.