Obzori najosobnije poetike

Simbolički naslov zbirke Bit ću negdje Veselka Koromana otvara nam obzore najosobnije poetike. U koncentraciji poetskih vizura otkriva se mnogostrukost poetske korespondencije u kojoj se čuva jednostavnost i diskretan ushit, pokrenut inspiracijom u dubini koje izvire fenomen uznosite ljudskosti. Ona se ne ispunjava samo u skladu emotivnih rezonancija, već se njezina samostojnost očituje i u ravnoteži intelektualiziranih metafora: „Jer pitam se što bi radilo/ biće moje, tamo, u sjaju / s gora nepoznatih, kad / mirovalo se njemu ne bi“ (Novi um). Imaginativna potreba da se očuva jednostavnost i pritajeni polet divljenja u fokusu dragih prostora u kojima se ostvaruje nasušna radost pisanja: „I more bi, i vjetar, / i šuma cijela, u strahu, / pitali hujeći: tko sam ja. / Koji misliti mogu / ono čega nema“ (I kad bilo ga ne bi).

Stihovi se kreću tvoreći dinamizam pokretnih poetskih slika koje mašta nijansira oslobađajući ritmičnost. Koliko god ima uspona u poetskom izričaju, toliko se ostvaruje života: „Bit ću negdje, kakav god, / dok je ičega. / Ako išta moje, sada, / stvarno jest. / Zato, / usred tame koja svijetli, / ipak, veseo sam“ (Doista).

Izd. Alfa, Zagreb, 2022.

To svjetlo u tami korespondira s radošću čitanja koja inspirira, koju ni diskretno kritičko promišljanje ne može zaustaviti. To je blagodat književnog iskustva u traženju nečeg novog u fokusu čiste imaginacije, kad poezija nadilazi svoje izvore. Pritom su nadasve bitni prostori samoće: „U tom času i sa zvijezda / vidjelo se koliko sam ganut / time, i uplašen k tome, / stojeći tu, pred zelenilom / njegovim, također sam“ (Ukazalo se meni).

Pjesnik Veselko Koroman znao je ući u dubinu pjesme, kad stih ozvuči onomatopeja disanja koja samostojno, poetski uravnoteženo, modulira drage utihnute glasove: „Što će ikada biti. / Bilo gdje. / Netko skrbi. / Kao otac, majka tvoja. / Nije to igra, / šala višnja. / Kad misliš o tome / um se gubi, / duša pjeva“ (Za sve što jest).

Knjiga simboličkog naslova Bit ću negdje ističe se i posebnom artikulacijom ciklusa koji ukomponirani u dvanaest samostojnih naslova asociraju na kozmički red što kreira najosobniju mudrost poetske ravnoteže: Plahi sjaj, Ono čega nema, S puta, ipak lijepog, Nježniji od sna, Na početku tvarnog, Pred zelenilom njegovim, Usred tame koja svijetli, S vitica u travi, Mi ćemo doći onamo, Glas koji čujem, Lijep, veseo, živ netko, Bio sam negdje. Nadahnutim ciklusima pokreće se najosobnije kazivanje uspomena koje su mudrost ravnoteže, skromnost i nadasve – spokoj. Iznimna jednostavnost i otvorenost jezika promiče sklad poetskog izričaja: stihovi su kao skulptorski isklesani u mramoru odabranih riječi.

O tome svjedoči i spisatelj Miro Petrović na kraju knjige Bit ću negdje (Umjesto pogovora): „Pitajte Veselka Koromana / Kako pravu riječ / Među onolikim riječima / Prepoznaje odmah. / Nepogrješivo“ (Pjesnik Koroman).