MARUL SAV I SVUDA – Karadžićevski pristup ocu hrvatske književnosti

Početkom srpnja ove godine Matica hrvatska i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti obratile su se javnosti zajedničkom izjavom u kojoj se reagira na deklaraciju Granice srpske književnosti proizišlu iz srbističke konferencije nedavno održane u Tršiću, rodnom mjestu Vuka Stefanovića Karadžića. Reakcija je usmjerena protiv uporne kulturne agresije kojom se hrvatska baština proglašava srpskom, prije svega s polazišta koja je sam Karadžić učinio popularnima u tekstu Srbi svi i svuda, objavljenom u njegovoj knjizi Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona (1849), gdje se tvrdi – bez ikakvih dokaza – da su svi štokavci Srbi, pa da bi onda i sve ono što je napisano štokavski moralo biti srpsko. Svakako treba pozdraviti ovu reakciju uglednih hrvatskih institucija, a posebno treba pohvaliti isticanje činjenice da Karadžić i njegovi sljedbenici nastupaju na “znanstveno neutemeljen način”. Bez znanstvene utemeljenosti bili bismo prepušteni pukom nadvikivanju i jeftinom medijskom manipuliranju.

Ivan Lupić drži za brk Vuka Karadžića iščekujući da mu poraste brada i da se pretvori u Marka Marulića  / Snimio András Kiséry

Svi ćemo se lako složiti da je najbolji način da se brani hrvatska baština dobra znanost jer da bismo baštinu branili moramo je prije svega vrlo dobro poznavati. Bogata baština zahtijeva kvalitetnu znanost. Tim više čudi da je u pretprošlom broju Matičina lista Vijenac objavljen dugačak tekst Zvonka Pandžića naslovljen Marcus Marulus redivivus ili novo rađanje zatajene poezije Marka Marulića. Očekivali bismo, naime, da Matica nastupa dosljedno pa da hrvatsku baštinu brani ne samo od loše srpske znanosti nego još i više od loše i preloše hrvatske znanosti kakva je u izobilju predstavljena u Pandžićevu prilogu, prepunu lažnih Marulića, lažnih znanstvenih spoznaja i lažnih otkrića po našim samostanskim i inim knjižnicama. Nakon što je prije četiri godine upravo u Vijencu Bratislav Lučin vrlo strpljivo i vrlo blagonaklono Pandžiću ukazao na njegove mnoge propuste i ishitrena zaključivanja te mu pokazao što bi značilo odgovorno se baviti Marulićem i kako bi se doista mogle unaprijediti naše spoznaje o hrvatskoj renesansnoj baštini, prisiljeni smo u istom listu čitati sada još neumjerenije i neutemeljenije Pandžićeve tvrdnje. Toliko se on osilio, ponesen svojim tobožnjim historijsko-kritičkim izdanjem Judite, da si dopušta napisati kako “više nema ‘kritične mase’ koja bi bila generator održive istraživačke kulture u hrvatskoj humanistici, u marulistici posebno” te kako smo svi mi koji se na hrvatskim sveučilištima bavimo humanistikom “ionako gurnuti u egzotični zapećak ‘netrendovskih zaplotnjaka’” pa nam treba Pandžić da iz tog zapećka spasi za budućnost mladu generaciju proučavatelja Marulića. Dugogodišnji vrijedan rad splitskog Marulianuma, posebno njegova voditelja, uzornog Bratislava Lučina, kao i mnogobrojnih suradnika uglednog znanstvenog godišnjaka Colloquia Maruliana s različitih hrvatskih i stranih sveučilišta pogažen je tako kao bezvrijedan u samo jednoj rečenici. A rečenica koju je Pandžić trebao napisati sasvim je drugačija i trebala je biti ispovjednog karaktera; njemu su, naime, već odavna zatvorena vrata svih ozbiljnih znanstvenih časopisa jer je on zaboravio, ako je ikad doista znao, što to znači znanstveno raspravljati i što znači nešto doista dokazivati.

Budući da Pandžić nije uspio medijskom vikom uvjeriti u svoja navodno revolucionarna otkrića baš nijednog znanstvenika koji bi nešto o Maruliću doista znao, preostala su mu dva puta: da se povuče i popravi boljim, odmjerenijim i savjesnijim radom ili da još glasnije viče proglašavajući čitav svijet gomilom neznalica, a sebe jedinim znanstvenim istinozborcem. Nažalost, on je izabrao drugi put, a taj je put – to je jasno iz njegova zadnjeg priloga u Vijencu – njega odveo u predjele fantazije u kojima ga mogu slijediti samo rijetko lakovjerni, impresionirani njegovim naizgled učenim citatima i izgubljeni u svijetu pretapajućih slika u kojem je sve sa svime u vezi. On je sada sebe konačno i na sva zvona znanstveno diskvalificirao, učinivši veliku štetu sebi, a još veću Marulićevu imenu – imenu koje je okaljao neodgovornim i nedokazanim pripisivanjem svega i svačega ovom uistinu velikom i divljenja vrijednom hrvatskom piscu.

Nije nedostajalo onih koji su Pandžića zadnjih godina dobronamjerno i višekratno upozoravali, savjetovali i strpljivo mu odgovarali – uključujem tu i sebe – u nadi da će se njegova velika ljubav prema Maruliću ipak nekako pomiriti s osnovnim zahtjevima znanosti, ali sada je sasvim očito da je Pandžić svaku znanost ostavio iza sebe i da mu zapravo nije stalo da nešto novo i pouzdano saznamo o Maruliću, nego samo da neupućenima sebe predstavi kao velikog junaka koji Marulića spašava od zapravo nepostojećih neprijatelja, ideološki sumnjivih marulologa koji su svoj život posvetili proučavanju Marulićeva djela samo kako bi Marulića učinili što manjim. Ne postoji, međutim, nikakva zavjera protiv Marulića, ne postoje nikakva zatajenja njegovih djela, nego samo postoji poštovanje prema integritetu njegova imena i znanstvena odgovornost prema stvarnim granicama njegova opusa – koje se mogu proširivati samo rigoroznim dokazivanjem. A baš je to ono čega u šumi Pandžićevih izmiješanih misli nema.

Ja neću s Pandžićem stupati u polemiku iz dva razloga. Prvo, jer bi on to žarko želio, inače me ne bi u svom tekstu usput prozivao za nešto što tobože nisam prepoznao, a bilo je očito – naime da je i jedna anonimna pastirska ekloga iz jednog starog rukopisa Marulićevo djelo. Bit će dovoljno pročitati moj objavljeni rad o toj eklogi (Hektorovićevi snovi) pa moje dokazivanje i moje pozivanje na daljnje dokazivanje usporediti s Pandžićevim. Drugo, zato jer je Pandžić u svojim odgovorima Lučinu pokazao da za njega polemizirati ne znači bilo što argumentirati, nego naprotiv nedokazanim atribucijama stalno dodavati nove, e da bi se polemika nastavila unedogled, sve dok većina anonimnih rukopisa i rukom anotiranih knjiga u našim knjižnicama ne bi postala Marulićeva, a Marulić ostao kao jedini pismeni Hrvat na prijelazu s petnaestog u šesnaesto stoljeće.

Nudim jednu drugu mogućnost. Molio bih one koji objavljuju Pandžićeve tekstove, daju mu prostor u medijima, intervjuiraju ga na raznim kanalima, slikaju se s njegovim lažnim Marulićima i financiraju njegovu pseudoznanost da nađu bar jednog stručnjaka za stariju hrvatsku baštinu – u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu – koji je spreman javno reći da je uvjeren u sljedeće Pandžićeve tvrdnje kao dobro dokazane: 1) da je Pandžić priredio prvo povijesno-kritičko izdanje Judite, kako tvrdi u pretprošlom broju Vijenca; 2) da je minijatura muškarca s bradom iz košljunskog primjerka Ovidijevih Metamorfoza Marulićev autoportret, kako tvrdi na više mjesta, ili da je taj primjerak na bilo koji način izravno povezan s Marulićem; 3) da je zbirka starih dalmatinskih rukopisa koja je dijelom prodana na nekoliko londonskih dražbi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća nastala u Splitu i tek puno kasnije prenesena u Zadar, kako tvrdi na više mjesta; 4) da su adespotna djela u tim rukopisima Marulićeva i da te rukopise povezuje pisanje uu za v kao jedinstvena grafijska karakteristika Marulića i njegovih pisara, što tvrdi u svom tobožnjem historijsko-kritičkom izdanju Judite; 5) da je knjiga koja se spominje u Marulićevoj oporuci kao liber de vitis sanctorum, darovana pustinjaku Luki, zapravo primjerak izdanja Zlatne legende danas u franjevačkom samostanu u Kamporu na otoku Rabu te da je ta knjiga “od prve do posljednje stranice glosirana i iluminirana rukom Marka Marulića”, kako tvrdi u pretprošlom broju Vijenca.

Tu ću, za ovu priliku, stati. S tim stručnjakom, koji je spreman izići pred hrvatsku javnost i braniti ove tvrdnje, ja ću vrlo rado polemizirati, odnosno vrlo ću rado znanstveno dokazati neodrživost tih tvrdnja. Ako takvih stručnjaka nema, onda to znači da Pandžić nije nikog uvjerio, a ako nije nikog uvjerio ponavljajući slične nedokazane tvrdnje godinama, onda znači da nikoga neće ni uvjeriti, odnosno da je vrijeme da pusti Marulića na miru i da si nađe drugu, za hrvatsku baštinu manje štetnu vrstu razbibrige.

Moguće je da Pandžić misli da će rukopisni molitvenik uslikan u rukama gvardijana jednog našeg samostana nekim čudom postati Marulićev. Ja ne vjerujem u takve čudesne preobrazbe. Slikao sam se za ovu prigodu svejedno s bistom Vuka Karadžića u Budimpešti, gdje sam bio na skupu europskih šekspirologa, i uhvatio sam ga za brk da vidim hoće li kojim čudom pustiti bradu i preobraziti se u Marulića. Izvijestit ću čitatelje o rezultatu čim se javi stručnjak koji će u Vijencu biti spreman braniti lažne Maruliće i lažnu učenost.