Goldonijevi zapleti oko Prišlinove kule

Ona je Barica i vodi art caffé Kod Purgerice na zagrebačkoj Opatovini, u Prišlinovoj kuli. U njega navraćaju stalni gosti, dvojica „oriđinala“, od kojih je jedan Jole, lokalni političar. Drugi je René, zvani Markiz, koji sebe smatra konceptualnim umjetnikom pa donosi Barici svoje radove (samostojeću vješalicu za kapute na koju je objesio vodokotlić ili crvene visoke cipele postavljene na ulazu u toalet). Jura, građevinski poduzetnik, namjerio se od kule napraviti svoju novu „investiciju“, pa počinje navraćati u kafić ne bi li Baricu nagovorio, milom ili silom, da pristane na prodaju. Jura se u okretnu i samosvjesnu Baricu postupno zaljubljuje, čime, osim što se preobražava iz naoko beskrupulozna poduzetnika kojeg zaljubljivanje ne zanima, postaje i konkurencija dvojici stalnih gostiju. Okosnice su to predstave Krčmarica Purgerica, koja se na programu 38. Zagrebačkog histrionskog ljeta neumorno reprizira sve do početka rujna.

Dea Presečki predvodi postavu kao vlasnica kafića Barica – uloga joj odlično leži / Izvor GD Histrion

Opisani zaplet temelji se na poznatom uzoru u lektiri, djelu venecijanskog komediografa Carla Goldonija, Gostioničarki Mirandolini. Ta komedija – koja je trajno mjesto u povijesti kazališta zaslužila u vrijeme nastanka vrlo inventivnim odmakom od tipizacije commedie dell’arte tematiziranjem svakodnevice venecijanskih nižih i srednjih slojeva – ovdje je postavljena zapravo vrlo vjerno. Petra Mrduljaš, koja je tekst, kako piše u kazališnoj knjižici „prilagodila današnjici“, osim što je zadržala temeljni zaplet iz predloška, zadržala je i njegov komični duh. Iako središnji trojac gostiju ima zanimanja i karaktere koji odgovaraju suvremenim stereotipima, a to je još izraženije kod sporednih likova (osobito tiktokerice Lare i lifestyle-blogerice Klare), komedija funkcionira na istim osnovama kao kod Goldonija. Poigravanje karakterima koji jesu tipovi, no pritom su uvjerljivi i životni, kreiranje situacija koje se temelje na glumačkoj vještini i lakom prepoznavanju, svega toga ima u Krčmarici Purgerici jednako kao i u Gostioničarki Mirandolini.

Recept je pronađen i s njim se, u principu, teško može pogriješiti, osobito znajući za očekivanja publike od Ljeta na Opatovini, koje se najčešće i naslanjalo na žanr pučkih komedija. No za uspjeh je potrebna prilična zanatska vještina svih sudionika predstave, osobito glumaca. Dea Presečki predvodi postavu kao vlasnica kafića Barica, što je uloga koja glumici, vidljivo je tijekom cijele izvedbe, odlično leži. Igra s lakoćom, a pomaže joj i odličan kajkavski, koji je, dakako, ugrađen u predstavu kao izraz zagrebačke sredine u koju je predstava lokalizirana. Treba, ipak, primijetiti kako je Barica tip uloge s kakvom se Dea Presečki već više puta u raznim varijacijama uspješno predstavljala kao spretna komičarka te bi trebala pripaziti da u budućnosti ne ode u maniru. Jakov Zovko kao građevinar Jura imao je prostora za nijansiranje tijekom svog preobražaja iz poduzetnika kojeg žene ne zanimaju u još jednog Baričina udvarača, što je uglavnom dobro iskoristio i tako postigao uvjerljivost. Marko Hergešić (političar Jole) i Bogdan Ilić („umjetnik“ René, zvani Markiz) zabavni su, ali ne iskaču iz stereotipa. Isto vrijedi i za Laru Nekić (tiktokerica Lara) i Klaru Fiolić (blogerica Klara), pri čemu je Fiolićeva djelovala opuštenije na viđenoj izvedbi, pa sukladno tome i uvjerljivije. Još sudjeluju Ivan Grčić kao konobar Francek, koji se nenametljivo uspio izboriti za svoje mjesto u radnji, te Denis Bosak kao „dečko s bauštele“, Jurin zaposlenik, što je uloga koja je najviše odsklizala u karikaturalno pretjerivanje.

Scenograf Enes Hodžić Arči funkcionalno je dočarao ambijent kafića Kod Purgerice, a slično je i s kostimima (kostimografkinja Marita Ćopo), koje tijekom izvedbe mijenja jedino Barica, dok kod ostalih likova pridonose tipizaciji.

Dok su se prošle godine, postavljajući dramu Svoga tela gospodar Slavka Kolara (u režiji Damira Lončara) Histrioni na svojoj ljetnoj pozornici odmaknuli u zahtjevnije i intrigantnije fakture, ove se godine s Krčmaricom Purgericom dogodio povratak u dobro poznate registre. Pučka komedija, snažna lokalizacija, prepoznatljivi karakteri i komičarska uvjerljivost dobro su poznati „opatovinski“ principi, uspješnost primjene kojih, dakako, varira iz ljeta u ljeto. Ova predstava nije ih iznevjerila, ali na kraju ipak ostaje dojam da nije riječ ni o kakvu pomaku, već tek o povratku na stare i iskušane recepte.