Život posvećen kulturi i književnosti

Mirko Marjanović rodio se u Tramošnici, malom mjestu Bosanske Posavine, nedaleko od Gradačca. Rat i teške godine po završetku Drugoga svjetskog rata provodi u Tramošnici, gdje završava osnovnu školu. Nastavlja školovanje u gimnaziji u obližnjem Gradačcu, koje završava 1961. Životni put dovodi ga do Sarajeva, gdje je diplomirao na Višoj pedagoškoj školi iz područja likovne umjetnosti 1968. Već u vrijeme studija postaje tehnički urednik studentskog lista Naši dani, a potom i Zadružnog željezničara, a veoma brzo na istim poslovima radi i u Oslobođenju. Angažiran je i u književnom časopisu Život kao korektor, u vrijeme kada je njegov glavni urednik bio Mak Dizdar. Od 1969. radio je na TV Sarajevo kao ilustrator i urednik u informativnom i kulturnom programu. Od 1977. do 1980. bio je tajnik u Kulturno-prosvjetnoj zajednici BiH. Od 1980. do 1984. postaje glavni urednik književnog časopisa Život, a od 1984. do 31. ožujka 1994. urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Svjetlost. U istoj izdavačkoj kući bio je jedan od tri urednika edicije Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u pedeset knjiga.

Od 1994. do 1995. bio je glavni urednik časopisa Stećak HKD Napredak. To je razdoblje ponovnog utemeljenja Matice hrvatske u Sarajevu, a nakon obnoviteljske skupštine, u srpnju 1996, biran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu. Iste godine izabran je za glavnog urednika obnovljene Hrvatske misli, časopisa za umjetnost i znanost. Na mjestu glavnog urednika proveo je deset godina, a kao predsjednik Ogranka do 2000. godine. Potom preuzima uredništvo nad tek utemeljenom edicijom Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čija je realizacija započela 2001, a do danas broji više od četrdeset izdanja.

Mirko Marjanović / © Snimio Zoran Buletić / izvor Fraktura

Među drugim društvenim angažmanima treba nabrojati i o ono u Udruženju književnika BiH, gdje je bio tajnik od 1974. do 1976, dopredsjednik od 1976. do 1978, predsjednik od 1978. do 1979. i predsjedajući Udruženja od 1979. do 1980. Tijekom Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini bio je dopredsjednik novoosnovanog Društva pisaca Bosne i Hercegovine od svibnja 1993. do svibnja 1997. Bio je jedan od osnivača PEN-kluba u jesen 1992, u opkoljenom Sarajevu iz čijeg je članstva istupio 2020. zbog političkih neslaganja.

Književnosti se okrenuo veoma rano te je prve prozne radove objavljivao u đačkom listu Riječ mladih u Gradačcu. Prvu pripovijetku Ima-nema sudbine tiskao je u mostarskoj Mladoj Hercegovini 1958. kao gimnazijalac. Potom je čest suradnik listova i časopisa: Naši dani, Putevi, Lica, Odjek, Oslobođenje, Život, Republika. Bio je dobitnik nagrade Svjetlosti i Šestotravanjske nagrade grada Sarajeva za roman Povijest izgubljene duše (1980. i 1981). Za roman Braća dobio je Dvadeset sedmojulsku nagradu BiH 1984, a roman Topot divljih konja, objavljen 1989. u Novom Sadu, uvrstio ga je u najuži izbor za nagradu NIN-a. Tijekom ratne 1995. uručena mu je međunarodna nagrada Pierre Chevallier za mjesečnik Stećak. Iza Mirka Marjanovića ostala su još četiri neobjavljena prozna rukopisa: A bilo nam je prokleto lijepo i u ratu, Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, Uskrsnuće živih.

Osim književnošću i kulturom, bavio se i slikarstvom, a samostalno je izlagao tri puta i to dva puta u Sarajevu 1991. i 1995, te u dalekom Vancouveru 1996. U gotovo svim poratnim godinama bio je isključen iz javnog života grada, ali je dao veliki doprinos Napretku i Matici hrvatskoj.