Vjenčić od praveh rožic

Usprkos svemu, ništa novo neću reći ako ustvrdim (i ponovim!) da je doživjeti pjesmu blagodat iskustva novoga, što osjećajnu rezonancu stavlja u središte dragih intimnosti. A o pravom cvijeću je ovdje riječ, jer ono kreativnim postupkom postaje poetsko biće. Pjesnikinja Vlasta Sušanj Kapićeva osmislila je Krùnicu od ve˜rsī, pregršt najljepših stihova o cvijeću koji uronjeni u pejzaž djetinjstva otvaraju vrata poeziji. Sjećanje ovdje korača putovima uspomena koje bismo mogli ponovno proživjeti u imaginativno artikuliranim ciklusima:

Krunica o mladen lete, Krunica letnja, Krunica opodzime, Krunica zimska, Krunica od živjenja, Krunica od radosti, Krunica od duši.

Izd. Naklada Kvarner, Novi Vinodolski, 2021.

Pjesme uvrštene u cikluse pravo su zemaljsko bogatstvo i ljepota raznolikog cvijeća koje miriši u odabranim riječima prizvanih uspomena, riječju: „mirakul od kolora“ i bliskih mirisa koji se ćute na cvatućim prostorima zavičajne ravnice. Te pjesme „od živjenja“ nisu žal za mladošću niti tuga za dinamičkim, slikovitim pejzažima djetinjstva u kojima se lijepo živjelo: „I kada mi pride / va noćnoj ure dobar san / vas koloran / zaželin onda / neka mi bude dano / da moren nać najlepše besedi / i posložit jih / va najlepše kitice / i s njimi se krunit.“ (I kada mi pride).

Stvarajući svoju nadahnutu Krunicu od versī pjesnikinja Vlasta Sušanj Kapićeva osmislila je i oduhovila čakavski hrvatski koji nudi raspon emocija: od vedrih tonova do veselih, opuštenih dječjih igara na zavičajnoj ravnici, pa do nostalgičnih stihovanja koja kreiraju svrhu življenja, hitro protjecanje vremena i mirisnu onomatopeju duše: „Se bin dala / za još jedan kuščić mladosti“, „kade su te lepe vremena / ke imaju kolor od mlade lipice / i diše na materine ruki“, „mej zelenemi vali / pod modren nebon / črjene točkice / od jubavi.“

Čakavski izričaj pjesnikinje osmišljen je narativnim kazivanjem, jer svaka je pjesma tematski zaokružena i obogaćena imenima cvijeća i biljaka (visibaba, kukurijek, modra vijolica, bela vijolica, cima od jasena, rajpakli, tratinčice, preslica, črjeni garofulići, menta, ciklamini, učkarski zvončići, slez, neke dišene travi, veje, kopriva, bršjan, za pod krizban...).

Svaka je pjesma priča za sebe: mali dišeći kozmos. U pjesmi Vozeć za sna pjesnikinja će naglasiti: „Vozeć za sna / kitice slažen / pa mi se kažu / neke stvari pozabjene“. Ali ne samo zaboravljene, treba reći, nego i da se ne zaborave.

Knjiga Krunica od versī splet je nadahnutih stihova o privrženosti i vjernosti zavičaju, o nikad zaboravljenim uspomenama: „spomen do spomena / z onega / mojga vremena / ko se j’ na hartu preselilo.“ (Tulipan, jorgovan). I tako je nastao vjenčić od praveh rožic, Krunica od vīrsī, molitvena krunica: „sklopit ruki i molit“, rekla bi pjesnikinja, čislo, brojanica, ružarij, rosario... Koliko inspirativnih naziva! Ipak, poezija odnosi pobjedu: sugestivna je, blagotvorna i čista.

Dva prozna ogleda: Povratak kući, dremafki i visibabi (Milorad Stojević), Istinska dota s kun smo rasli (Cvjetana Miletić), obogaćuju sedmu knjigu pjesama naše pjesnikinje. Knjiga je opremljena lijepim slikovnim prilozima. Poštovana je i akcentuacija čakavskih pjesama i otisnut rječnik uz pjesme. A tu brigu za čakavicu treba pozdraviti.