Uz kavu na Dahmerovu trgu

Već na prvo čitanje pete samostalne zbirke Martine Vidaić (Zadar, 1986), 65. knjige VBZ-ove biblioteke Tridvajedan pjesništvo, pomislio sam da je došao trenutak kada bismo trebali glasno reći – posrijedi je, neovisno o generacijskim podjelama, jedan od najvažnijih glasova suvremenoga hrvatskog pjesništva. Gotovo da nema imena o kojem sam pisao, ma kako istaknuto bilo, a da opus uz koje je vezano nije obilježen oscilacijama. Kod Martine Vidaić to nije slučaj. Svaki njezin naslov svečanost je za domaće i regionalno pjesništvo, počevši od Goranom nagrađene zbirke Era gmazova (2011). Za zbirku Mehanika peluda, po mom sudu nešto manje sjajnu od ostalih, autorica je dobila nagradu Ivan Goran Kovačić. Za briljantnu zbirku pjesama u prozi Trg, tržnica, nož (2021) nagradu Janko Polić Kamov. Knjiga o kojoj je ovdje riječ, ne sumnjam, također će konkurirati za ugledne književne nagrade. Sve mimo toga bilo bi nepravda, pa i neukus, koliko si god ponavljali notornu antičku glupost da se o ukusima ne raspravlja.

Izd. VBZ, Zagreb, 2023.

Zbirka naslovljena Grad: konstrukcija sačinjena je od pedesetak pjesama naoko lišenih podjele u cikluse. Naoko s obzirom na setove pjesama koje su tijesno povezane naslovno i tematsko-motivski. U tom bismo slučaju, pored „slobodnih radikala“, mogli govoriti o trima ciklusima. Prvi čini osam pjesama, što započinju Pjesnikinja dijeli objavu: (krivnja, laž, teret, čežnja, nestabilnost, samoća, smrt). Drugi se ciklus sastoji od četiriju pjesama. Prva od navedenih naslovljena je Rusalka, dok naslovi ostalih triju pjesama pobliže određuju Rusalkinu radnju (putuje, čita, opet putuje). Treći ciklus rekapitulira iskustvo potresa kao jedno od prijelomnih trauma minulih godina (Potres, Drugi potres, Manji potresi, Iščekivanje potresa). Druga polovica rukopisa dijelom napušta spomenutu strategiju, no ne u mjeri da bismo mogućnost spomenute klasifikacije na razini cjeline kategorički odbacili.

Rukopis započinje tekstom Rusalka, spomenom na dosadnu borbu dobra i zla, moralni mainstream opisiv prizorom dvojice muškaraca koji na obali igraju šah. U tekstu Pjesnikinja dijeli objavu: krivnja uočljivo je povremeno posezanje za rečeničnim nizovima, nabrajanjem u službi opisa koji se pokazao stilski učinkovitim. Mala jesenska pošta odličan je primjer angažmana dijelom realizirana slojem karikirana erotizma („uhvaćena u zavoj gaćica“). U tekstu Rusalka putuje civilizacijski je pad prikazan kao pad aviona. Suočavanje se s tom spoznajom odvija prema uputama koje osoblje deklamira putnicama u nevolji („uzmite ono što ste donijele“). Iz navedenoga nije problem registrirati stvarnu prirodu „deklamiranog“: „one“, dakle, imaju uzeti ono što su „donijele“. Taj naputak izdaju im „tužni stjuardi“, muškarci koji se „vrpolje oko svojih stražnjica“. Bila bi to slika patrijarhalne, kontrarevolucionarne geste upakirane u bespoštedni altruizam, iza čega se krije skrb za raniji, muškom rukom signiran svjetski poredak. To je sjajan primjer angažmana čiji intenzitet ni u kom pogledu ne narušava estetiku teksta, već mu dapače intenzivno pridonosi.

Tekst Muzej malograđanske hrabrosti dekonstrukcija je konsenzualne vedrine, imperativa sreće koji rađa patetiku, tim i demagogiju čiji je krajnji ishod iznevjerava. Takav kontrapunkt sažet je u briljantnoj minijaturi Trg Jeffa Dahmera, odnedavno Netflixove zvijezde koja, valjda otud popularnost, sažima zlo manje ili više zatomljeno u nama samima („neka znaju osvajači: / moja je glad strašnija“). Na taj se idejni slijed nadovezuje Život na rubu, tekst obilježen tjeskobnim slikama, dok se Svilene glave bave kritičkim preispitivanjem kršćanske dogme, onog aspekta koji medicina definira kao diploidnu partenogenezu. Postojanosti se zla, bilo ono zatomljeno ili nekontrolirano, približavaju i ništa manje dojmljivi tekstovi Glava Ivana Gorana Kovačića te Čovjek koji je vidio Varšavski geto. Posljednji usput upućuje na estetiku zla kojem se utoliko teže oduprijeti („i nikada neću vidjeti / lijepog mladog nacističkog vojnika / koji izlazi iz usta čovjeka koji je vidio varšavski geto / i raznosi mi glavu iz zabave“).

Tekst Jezero upućuje na subjektičinu izmještenost iz zone normalnog opisane kao „pojas toplih čokolada i čajeva“. Valja ukazati i na kompilaciju ekspresionističkih i nadrealističkih motiva (Spašavanje ljeta), naglašavanje reverzibilne prirode potrošačkog društva (Pjesnikinja dijeli objavu: smrt), kao i na podložnost tijela transformaciji (Crveni slon). Naposljetku, ljubav je opisana crnohumornim parafraziranjem enobeovskih doskočica („svako jutro oštro objave / da prozor još nije pao“) i Biblije („oni su glas koji viče u pustinji, / način na koji nepomičnost postaje divlja i mudra“). Pjesma naslovljena 2022. jasan je podsjetnik na ratni užas koji je zahvatio kontinent, a Higijena ratnog zločinca komentar nerijetko benignih posljedica s kojima se arhitekti zločina suočavaju. Ujedno i podsjetnik na malignost, pa i odurnost historijskih eufemizama koji, naposljetku, vode u revizionizam, izazivajući tako repetitivnost zla. Sve navedeno potvrđuje visoku vrijednost knjige i vraća na uvodnu opasku o pjesničkom značenju Martine Vidaić. Naime, samo velika autorica kadra je napisati: „lucifer šuti u toplom grlu tamnog boga kave“ (Halfeti).