Tradicionalistička linija hrvatskog kiparstva

U Sveučilišnoj galeriji Sveučilišta u Mostaru od 21. travnja do 18. lipnja predstavljena su djela hrvatskoga kipara Krune Bošnjaka nastala od 1965. do 2020. Retrospektiva je to u kojoj opsegom dominira mala portretna plastika, ali prikazani su i ciklusi crteža Saborske klupe (1992–1999) i Bez naziva (2020). Iznimna je to izložba iz više razloga, a jedan je činjenica da su se napokon na jednom mjestu našla djela nastala od umjetnikova završetka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu pa da najnovijih. Bošnjak, naime, nije bio sklon priređivanju samostalnih izložbi pa bi se ovo nastojanje Marina Ivanovića, autora izložbenoga koncepta i teksta u katalogu, te Vladimira Filipovića, kustosa izložbe, moglo opisati kao hommage Bošnjaku i njegovu opusu.

Iz postava izložbe u Sveučilišnoj galeriji Sveučilišta u Mostaru / Snimio Luka Mjeda

Kruno Bošnjak rođen je 1936. u Lovreću u Imotskoj krajini. Već je zarana pokazivao izniman crtački talent te nakon osnovnog obrazovanja upisuje Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Školovanje nastavlja na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te diplomira u klasi kipara Frane Kršinića. Već je zarana odredio konture svoje poetike usmjerene prema nasljedovanju tradicionalističke linije hrvatskog kiparstva, s osobitim naglaskom na ekspresionističkim tonovima. Nakon četverogodišnjeg boravka u majstorskoj radionici svoga mentora Kršinića, Bošnjak sa zanimanjem obilazi europske muzeje upijajući umjetnost prošlosti, ali i gledajući suvremena umjetnička kretanja, tako da je njegovo odustajanje od zadiranja u tijekove suvremenoga kiparstva bio svjestan i osoban izbor. Na tom je fonu djelovao i kao nastavnik na zagrebačkoj Akademiji, gdje radi od 1969. do umirovljenja.

Portret kao središnja tema

Središnja je tema koja dominira Bošnjakovom retrospektivom portret. Riječ je o skulpturama isključivo manjih dimenzija, koje prikazuju likovne umjetnike (Krstu Hegedušića, 1964; Ivana Sabolića, 1965; Ljubu Ivančića, 1968; Jordana kao sovu, 1968; Ferdinanda Kulmera, 1968; Valerija Michielija, 1968. ili primjerice Miljenka Stančića, 1970), kritičare (Matka Peića, 1968. i 1981. i Igora Zidića, 1985), književnike (Juru Kaštelana, 1968; Antuna Gustava Matoša, 1972; Ranka Marinkovića, 1975; Tina Ujevića, 1980. i 2006; Ivana Aralicu, 1981. i druge), glumce (Fabijana Šovagovića 1971. i 2001), političare (Franju Tuđmana, 1991; Hansa-Dietricha Genschera, 1991; Margaret Thatcher, 1991; Gojka Šušaka, 1992. i Miomira Žužula, 1996), intelektualce (Brunu Bušića, 1971) te članove vlastite obitelji (Sin Zvonimir, 1980; Portret Ive, 1987; Đeka s Ivom, 1987). Bošnjak se u portretima nije fokusirao samo na vanjski izgled osobe, nego je nastojao zahvatiti te oblikovno predstaviti unutarnju dimenziju portretiranog, što u konačnici i jest temeljna komponenta portreta unutar likovne umjetnosti.

Upravo je sposobnost zadiranja u unutrašnjost portretiranog lika odlika vrhunskoga portretista. Iz toga razloga Karl Ruhrberg austrijskog slikara Oskara Kokoschku navodi kao jednog od najvećih portretista 20. stoljeća jer je imao sposobnost ne samo zaći duboko u unutarnju dimenziju modela, nego je skenirao njihov karakter tako da Ruhrberg njegove portrete naziva „rendgenskim snimkama ljudskih duša i karaktera“. Bošnjak je nedvojbeno imao razvijenu sposobnost poniranja u karakter osobe, što se dobro može vidjeti u portretima Grge Antunca (1965), Jure Kaštelana (1968), Vasilija Jordana (1968), Nikole Milićevića (1980), Ivana Raosa (1984), Helmutha Kohla (1991) ili Fabijana Šovagovića (2001). Osim toga, u portrete je unosio određenu notu ekspresionističke poetike, koju zapaža te u svom tekstu ističe Marin Ivanović navodeći da uz fizičku sličnost s portretiranom osobom Bošnjakovi portreti u sebi nose i „izražajne ekspresionističke karakteristike kojima se izražavaju psihološka i emocionalna stanja subjekta“.

Kruno Bošnjak / Snimio Luka Mjeda

Svaka je skulptura bilješka umjetnikova subjektivnog odnosa prema osobi koju poznaje – s kojom je znanac ili prijatelj – a specifičnosti koje predstavlja ne moraju biti vidljive drugim ljudima. Činjenica je da Bošnjak većinom portretira osobe s kojima se družio i prijateljevao. Odvažio se ipak oblikovati i one koje nije poznavao, poput Antuna Gustava Matoša (1972), Tina Ujevića (1975, 1980. i 2006), Marka Marulića (1996), Antu Starčevića (1997) ili Nikolu Teslu (2006) nastojeći ih predstaviti na način na koji ih je sam doživljavao na osnovi priča, anegdota ili povijesnih zapisa. S oblikovne strane gledano, Bošnjakove se skulpture, osobito one rađene u glini, odlikuju energičnom i treperavom površinom koja podsjeća na impresionistička nastojanja Augustea Rodina i njegovih istomišljenika. U bronci je ta površina ponekad nešto smirenija, osobito kada je karakter portretirane osobe to zahtijevao, što se vidi na Hans-Dietrichu Genscheru (1991), Helmuthu Kohlu (1991) i Franji Tuđmanu (1991).

Važnost sakralne tematike

Veliku važnost u kiparovu opusu imaju sakralne teme, od kojih Bošnjak nikada nije bježao (Krist nosi križ, 1984; Uskrsli Krist, 2006; Gospa od puta, 2010; Mesija, 2015. i 2016). Dapače, sakralna je tematika vidljiva i u njegovu ciklusu crteža Bez naziva u kojem dominira tema Kristova raspeća. Oblikujući Krista, kipar ne zanemaruje vlastiti ekspresionistički rukopis radeći vibrantne površine na kojima se osjećaju i proživljavaju Isusova emocionalna stanja. Vibrantnost površine uočava se i na njegovim crtežima koje Ivanović naziva „kiparskima“ budući da Bošnjak u njima s „malo linija izražava mnogo prostornosti“ stvarajući „plošne skulpture“. U rodnom je mjestu u crkvi Sv. Duha 1970. postavio Raspeće. Za župne crkve u Podmilačju (1976), Derventi (1981) te Vitezu (1987) u kamenu i bronci izradio je reljefe s temom Križnog puta, dok je za zagrebačku crkvu sv. Ante izradio brončani kip njezina zaštitnika. U Poljicama je 1989. podignut njegov kip popa glagoljaša, 1991. postavljen je spomenik Augustinu Kažotiću u Zagrebu, a spomenik Hrvatskim mučenicima u Imotskom izradio je 1996. Sve nam to govori da je Bošnjak radio dosta javne skulpture – ne samo sakralne tematike – koja, nažalost, na retrospektivi nije mogla biti prezentirana.

Posljednji segment koji je potrebno spomenuti ciklus je nazvan Saborske klupe. On je nastajao dok je Bošnjak u dva mandata bio saborski zastupnik. U tom se ciklusu crteža vidi vještina kojom kipar samo uz pomoć linije uspijeva oblikovati nove stvarnosti i zahvatiti esenciju subjekta kojega crta. Ivanović navodi kako se u tim krokijima (fr. croquis, skica) naslućuje Bošnjakova spretnost koketiranja s karikaturom premda je i spomenuti karikaturalni segment dio onih poetičkih nastojanja koja je kipar tražio u svojim skulpturama. Karikaturalnost bi u ovom slučaju bila izjednačena s uviđajnošću kojom je kipar tretirao ljudski lik tražeći u njemu odjeke karakternih specifičnosti. Bošnjakovi su krokiji s jedne strane vrlo rudimentarni, dok s druge i kroz tu rudimentarnost definiraju autorov odnos prema osobi, njezinu raspoloženju i situaciji u kojoj se nalazi. Ivanović piše: „(...) iako je kroki forma lakog bilježenja kojom se neposredno može ovjekovječiti neki događaj ili osoba, ipak su male skulpture u svojoj dovršenosti sugestivnije pa njihova zaokružena forma zbog svoje cjelovitosti, paradoksalno, djeluje još spontanije.“ Kako god tumačili navedeni suodnos krokija i skulpture, čini mi se da i u jednom i u drugom slučaju pronalazimo autentičnog Bošnjaka, jednog od najosjetljivijih i najpronicavijih portretista u našoj suvremenoj umjetnosti.

Retrospektiva Krune Bošnjaka pohvala je njegova stvaralaštva koje je nastajalo u posljednjih pedesetak godina. U tom je razdoblju kipar ostajao dosljedan sebi ne eksperimentirajući s novim stilskim pokretima, već tražeći u mediju kiparstva njegove tradicionalne i autentične karakteristike. Ta autentičnost nije samo autentičnost medija, nego i samosvjesnost umjetnika koji je u cijelom opusu ostao vjeran odabranu putu radeći strpljivo i nepokolebljivo. Rezultat je neupitna umjetnička vrijednost u okviru suvremenoga hrvatskog kiparstva jer, u konačnici, pomodnost nije i ne može biti recept za uspjeh.