Teatar slika

*

imao si ime

koje završava uskličnikom

i nakrivljeno je baš koliko treba

zato sam vjerovala da si dobar

od imena nadalje

ispisala sam olovkom lagano

to ime u otisak prsta

njime te zvala

grebla tastaturu sve dok

u točku na kraju novele

nisam spremila prostrani izdah

i cijelu minutu zatvorenih očiju

na što si ti rekao:

„okej, ako je zadnji put

onda mora biti dobro“

a ja (udah koji dubinom pokušava obgrliti i plač i drhtaj)

a ja sam sebe nakratko potisnula

u neku bezglasnu ulicu vlastite utrobe

i skinula sve

osim samostojećih najlonki

kasnije sam sa strane stavljala stvari koje su te zanimale

naslove albuma koje si me naučio

poslove koje si obavljao nakon predavanja

cigarete koje si mi smotao

i prekrivala tim kolažom

pitanja koja su postala

uvijek tvoja

i uvijek završavala

mojim najlonkama.

*

tvoje ime na ekranu donosi poruke

zaslon je more koje ih ispire iz usta

iskašljava ih kao odmetnute japanke

kao plastične boce

na kraju svakog ciklusa

želiš znati gdje sam

kad se vraćam u susjedstvo tvojeg nebodera

ja ti odgovaram

pišem da sam u rijeci na otoku

u šumi

u opskurnim tišinama

pišem jer još mislim

da ćeš možda uskoro prihvatiti

da ipak sjednemo na kavu kao ljudi

točno tako: kao statisti čiji je razgovor

samo obris

(slušaš li još fleetwood mac

i jesi li više prestao jesti životinje)

ali ti želiš znati gdje sam

i kakva mi tkanina visi s tijela

puzi niz listove

na to šutim.

*

ovo je teatar slika

(spremni?)

a ovako izgleda strah

oživjela sam ga iz grla iz crvenila

raskrčio je membrane

sad mi je pod noktima

ovako izgleda strah

kao osoba koja te čeka pred vratima jer zna gdje živiš

zna kakav ti je raspored stola kreveta i kauča u sobi

a ti više ne znaš ni kakav on auto vozi

strah su pozivi u noći

opetovani

strah je mogućnost da se ti pozivi

translatiraju u pesnicu na vratima

pesnica te želi, tvoje tijelo

ali ja nemam ništa, u zadnje vrijeme sve manje uživam u seksu čak i s osobama s kojima želim spavati, vidim samo kožu, divovsku, u hrpama, kao smeće, baš kao nezbrinuti otpad, vidim površinu svog trbuha, koja nije površina, nego plod, mekano meso šljive

ali hej, s tobom ne želim ništa, pa rekla sam ti to, znam da su moji deficiti hrabrosti krivi što to nisam ponovila dovoljno puta, sklonost metaforama kriva je da možda nisam bila dovoljno eksplicitna

ali ne, glupost!

ništa što sam ja napravila nije krivo

i što god ja radila, ti ćeš uvijek znati što je najbolje za mene, što želim baš u ovom trenutku:

tebe i tvoj ud koji će se propinjati kako me budeš gledao u najlonkama, za koje ti znaš da ih želim obući, znaš da ti ih želim pokazati

tvoje tijelo friško otuširano, ali ipak pijano

žedno još piva

za koje si siguran da sam ga baš htjela kupiti samo za tebe

jer ja više ne pijem

 

da smo u teatru slika

zauzela bih na podu položaj fetusa

i rekla nekome neka legne preko mene

kao sluz

kao vodena kolonija chia-sjemenki

tako bih istovremeno bila zaštićena

i utopljena

prikazivala osobu koja želi ponovno zaspati

i onu kojoj se od suznog kamenca

dišnim sustavom

širi astma.

*

u teatru potlačenih

samo sam se malo povisibabila

držim ruke ispred lica

svaki mi je prst raspetljana

suha grana

oči predu u svojem toplom

zimovalištu

iako žmirim iznutra vidim sve:

uvjete pod kojima ramena mogu

ispuhati do kraja

recepte koji me pretvaraju u mačku

ušuškanu u propadalištu fotelje

ali i da postoje ponori

nad koje se samo ja nadvijam:

ne mogu se pogledati u ogledalo

vidjeti svoje fotografije

jer taman kad si slijepo dopustim voljeti se, ružnoća me slika uvjerava u suprotno

ja već godinama ne znam

koliko je stvarno veliko moje tijelo

a kad satima zaglavim u stanu

budem sigurna da sam navukla bar nekoliko kila

...taj osjećaj ponekad liječim

miješanjem smjese za kolače

 

sve to nosim prstima

i dobro zategnutim kapcima

a ti kad završiš kod mene u kupaonici

otireš sa sebe sve perlice

koje sam ti podmetnula u džepove

da dodaju dimenzija

tvojoj slici mene

uz koju ujutro

drkaš

a drugom mi rukom pišeš

o meni želiš znati točno onoliko

koliko je potrebno da me zadržiš

u pozi za fotografiju.

*

sljedeće jutro čistim:

izdišem temeljito

umor iz tijela

pokapam ga pod poplun

tek se onda toplinom opskrbljujem iznutra:

kavom s puno mlijeka

i zobenom kašom s rastopljenom čokoladom

drvored uz zgradu stavlja si

sunce za vrat

trčim uz rijeku

stanem dišem hodam

i nekako sam viša

mislim da su mi kralješci prodisali

poslije tuša krišom

vraćam se u krevet

čitati senku marić

u gravitacijama piše:

„hibina kuća je moja kuća. tu ću naučiti da je žena pokret. tijelo koje se neprestano kreće.“

kasnije kuham

u tanjure skupljam povrće i žitarice

kao sličice životinjskog carstva

na koži mi niču lampice osjećaja

za koje je poezija nijema

popodne pišem

žongliram sinonimima

kad vidim novu riječ

proglašavam ju nagradom

desertom:

NJURGATI pišem da ne zaboravim

ti-koji-misliš-da-sam-ja-rakova-kućica

dolaziš navečer i ne znaš

što da kažeš

na ciklus koji sam ti upravo pročitala

iako znam da je narastao vodostaj

pod onim tvojim

bujnim trepavicama

ali ti na kraju krajeva

misliš da se ovako može svaki dan

ako sve uredno i po satima

staviš u excel-tablicu

u rupe od radnog vremena

još ne razumiješ da ovako

ponovno sadim

uvenule stanice.

*************************

Autentična neposrednost izraza

Piše Darija Žilić

Jelena Benčić rođena je 1999. u Varaždinu. Na petoj je godini studija engleskog i njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2019. ušla je u uži izbor za nagradu Prozak i sudjelovala na Učitavanju u Booksi. Pjesme su joj potkraj 2021. objavljivane u časopisu Tema. 

U ciklusu Teatar slika nalazimo niz narativnih pjesama koje poetiziraju opsesivnu ljubav, proces rasapa jednog odnosa (metafora „propadalište fotelje“). Nije slučajno da autorica spominje teatar slika i teatar potlačenih. Riječ je o procesu zornog, čak i neverbalnog, propitivanja kakvo značenje emocija ima za osobu te za njezin unutrašnji pogled („iznutra vidim sve“), autorefleksiju tijela (samomržnja „ne mogu se pogledati u ogledalo“), i procesa pisanja („žongliranje sinonimima“). Na taj način odvija se potraga za vlastitim glasom, izlazak iz opresije, povratak u samu sebe, izlazak iz „poze za fotku“ u koju je kao objekt zatočena, zamišljanje poze fetusa kao slike zaštićenosti i utopljenosti. 

Pjesnikinja snažnim intenzitetom niže slike, pali „lampice osjećaja“, metonimično prikazujući odnos „zarobljene“ i onog koji je nadmoćan, erotične fiksacije i igre, persuazije, strahove, trenutke kada vlastita žudnja otima se kontroli, i kada ljubavni odnos poprima oblike mogućeg nasilja jer je kontrolirana, praćena, krivo shvaćena, pa čak i sadomazohističke motive: „pesnica te želi, tvoje tijelo“. Riječ je, po naznakama, o erotički snažnu odnosu, koji se razvija u dopisivanju, susretima, te napokon prestaje: „a ja sam sebe napokon potisnula / u neku bezglasnu ulicu vlastite utrobe / i skinula sve / osim samostojećih najlonki“. Na kraju ostaju reminiscencije, iskliznuće u neodređeno stanje otpuštanja slika. 

Treba istaknuti da se u mlađih autorica i autora ne susreće često ta neposrednost izraza, erotična igra, potpuno prepuštanje čulnosti te borderline kada se vlastito tijelo čini kao strano, kao meso šljive... I inače nalazimo niz originalnih sintagmi i slika, spomenut ću zaslon ekrana kao more, poruke odmetnute japanke, ili pak sliku „vodena kolonija chia-sjemenki“. 

Niz stanja i raspoloženja, klimaks koji postupno prelaze u razrješenje, kroz pokret, disanje, borbu za dah lirske junakinje, čine poeziju Jelene Benčić uzbudljivom, svježom i autentičnom.