Silba, otok u obliku piškote

Udarilo lito hirovito, pa je red da i ja skoknem na more, barem papirnato. Na Silbu, najudaljeniji otok u zadarskom arhipelagu, dolazila sam više puta i iz raznih smjerova. Prvi moj posjet bio je tek švenkanje između dva broda, dakle ovlašno informativan. Silba je brodskom vezom dohvatljiva i s Krka, pa smo tu mogućnost, ljetujući godinama na Krku, htjeli iskoristiti. Dakako, valjalo se potruditi i ustati vrlo rano, jer je ipak trebalo stići iz Dobrinja do trajektnoga pristaništa u Valbiski i uhvatiti vezu za Silbu. Kako je Sil­ba otok bez automobila, naš je auto ostao u krčkom trajektnom pristaništu. Rastali smo se s njim na cijeli dan. Ni inače nismo prilijepljeni za automobil, pa nam ni taj privremeni rastanak s motorizacijom nije teško pao.

Na Silbi smo pristali na Žaliću, kamo stižu veći brodovi i trajekti – i već smo se našli usred otoka. Ta šumovita piškota dobila je ime po lat. silva, šuma. Visoka je samo 80 m, zaprema tek 15-ak km², na njoj živi oko 200 stalnih stanovnika, no u turističkoj sezoni i nekoliko puta više. Poznata je još od rimskih vremena, no Hrvati ondje ipak nisu od stoljeća 7. nego od 8. Mora da smo do Silbe potegnuli prije 1997. godine, jer spomenika mornaru Jedrilje Šime Vulasa (1932–2018) još nije bilo. Da su njegova bijela kamena jedra već stajala na današnjem mjestu, s pristaništa bi se sigurno vidjela, jer teško da bi dvaput nestao (kao što je nestao baš za našega drugog posjeta 2020. jer se srušio, no brzo je obnovljen). Uz taj humak kraj mora uvijek ciče veseli kupači, što cijelom prostoru daje živost. Vulas, i sam otočanin (Drvenik Veli kraj Trogira), druguje s morem i mornarima od najranijega djetinjstva, pa ima više takvih spomenika.

Toreta u Silbi / Snimio Msablic Izvor Wikimedia

Iskrcavši se na Žaliću, uputili smo se prema prijevoju, jer je otok u svojem najužem dijelu širok samo 700 m. Kako mi je i Silba, kao i svako drugo mjesto koje posjećujem, povezana s ljudima, tako smo uspinjući se tim putem došli do možda i najposjećenije točke na otoku, do Torete (15 m), tornjića ljubavi, po kojem hodate njegovim vanjskim dijelom spiralno usađenim stubama (što danas nije više opasno jer, srećom, postoji rukohvat). I naši su znanci odmah izronili. Naravno, to nisu oni koji su se utkali u legendu, u kojoj Petra Marinića najprije ne dočeka njegova draga, no kad se on nakon dvadesetogodišnjega potucanja morima ipak vratio, zatekao je vrlo mladu djevojku sličnu negdašnjoj ljubavi – dakako, to joj je kći – pa Petar odluči čekati još dvadeset godina da mladica doraste do udaje i da se oženi njome (kad već nije uspio njezinom materom). Ne znam koliko se ta mladica usrećila pošavši za starca, no to više nitko i ne pita. Marinić je podigao toranj 1872. godine. Legenda je tu, ispričana ili izmišljena za turiste, za koje agilni domaćini i inače spravljaju kojekakve „autentičnosti“, pa im ih podastiru gdje god stignu (karneval usred ljeta, Nova godina kad ona to nije, kojekakvi „tanci i užance“, uz, naravno, izvorna jela, kuhana pred gostima i miješana gotovo pa lopatom). Ipak, i u kući pokraj Torete poznavala sam neke ljude, bili su to naši prijatelji Viktor i Vera Feller. Nekoć je u toj kući u vrtu bila ambulanta, a u njoj je kao liječnica radila Viktorova mama (Marija Feller, r. Vrbančić), pa je i Viktor kao dijete boravio neko vrijeme na Silbi, uostalom kao i njegov otac, Miroslav Feller, ali i baka (po majci), a kasnije su ondje ljetovala Viktorova i Verina djeca. Kako smo lako našli mjesto gdje su Felleri nekoć živjeli, tako smo našli i mjesto gdje su na silbenskom groblju Miroslav Feller i „bakica“ pokopani. Čim sam napisala pridjev silbenski, javila se jezična dilema: silbenski ili silbanski / Silbljani ili Silbenjani?! Ima i onih koji se time bave, pa je Sveučilište u Zadru izdalo knjigu Ivice Vigata i o tome. Priklonit ću se Silbenjanima i silbenskom, jer ako se mogu poštovati lokalni izrazi (a trebali bi), pristat ću uz njih. Knjigu sam natenane čitala za svojega drugog posjeta Silbi na mirnoj natkritoj terasi obiteljske kuće Veljka Žorža na br. 283 (i to mi je prezime bilo ovdje intrigantno), kada nismo samo protutnjali otokom nego smo se zadržali na njemu tjedan dana. Gospođini mali darovi pažnje, ostavljeni za nas na terasi (smokve, kolačići njezine kćeri i sl.), utkali su mi se u sjećanje na Silbu koje mi uvijek izmami osmijeh. I ribe i torbe od trapera (suveniri), što ih u jednoj starinskoj kući iza visoka zida izrađuje jedna Njemica. Nijemci su radišni i praktični.

Silba je dugo bila meta zagrebačkih vikendaša, pa sam za svojega duljeg boravka pošla i njihovim tragom. Našla sam kuću naših kumova Banovaca (kupili su je još njihovi roditelji, no davno su umrli, a dio obitelji ne živi više u Hrvatskoj, pa je kuća prodana; ipak, još nije dogradnjama i pregradnjama „preuređena“ u nešto ružno i nezgrapno). Stoji na putu prema Toreti i Narodnoj čitaonici (1884). A iznad uvale Pocukmarak (znači pod sv. Markom) imala je kuću moja prijateljica Marina M. Put do nje kao da mi je pokazao jedan gnjurac, valjda onaj isti s kojim se u rano jutro kupala još i ona. No i ta je kuća promijenila vlasnika. Prepoznala sam je po kućnom broju na keramičkoj pločici s nasmijanim suncem, mahnula joj i nastavila hrptom uz postaje križnoga puta do groblja (i crkve sv. Marka) te znanaca samo po imenu: skladateljā Brune Bjelinskog (1909–1992) i Igora Kuljerića (1938–2006). Jedan je rođen u Trstu, drugi u Šibeniku, no Silba je obojici bila inspirativno mjesto za stvaranje. Seoska groblja, stopljena sa živom lokalnom zajednicom, odišu nekim praiskonskim mirom. Kao i cijeli otok bez automobila.