Scensko otkrivanje Krležina Goye

Lako je pomisliti da je o kanonskim autorima sve poznato. Njihovi su opusi vrednovani, djela pročitana, ostavština istražena. Kada je neki autor kanoniziran do mjere da mu je posvećeno posebno enciklopedijsko izdanje, kao što je to slučaj s Miroslavom Krležom (Krležijana, koju je objavio Leksikografski zavod koji je Krleža osnovao i danas po njemu nosi ime), to uvjerenje samo dobiva na snazi. Ipak, ovogodišnji, 12. Festival Miroslav Krleža podsjetio je na netočnost takva istraživačkog i općekulturnog samozadovoljstva. Vijest nije sasvim nova, proširila se medijskim prostorom prije nekoliko mjeseci. Pavle Bonča, leksikografski suradnik tog Leksikografskog zavoda koji je Krleža utemeljio, pronašao je u autorovoj ostavštini pohranjenoj u NSK rukopis koji sadrži dramski fragment o Goyi (punim imenom Francisco de Goya y Lucientes), slavnom španjolskom dvorskom slikaru čije je djelo ostavilo trajan trag u europskoj povijesti umjetnosti. Goran Matović, ravnatelj Festivala Miroslav Krleža odlučio je pronađeni fragment postaviti kao predstavu, povjerivši je glumcu i redatelju Zijahu Sokoloviću i dramaturginji Selmi Parisi. Održane su dvije izvedbe, prva u Preporodnoj dvorani HAZU, a druga, na koju se odnosi ovaj tekst, u dvorištu Muzeja grada Zagreba.

Sokolovićev Goya groteskna je, gotovo apsurdistički intonirana pojava na rubu čovjeka i životinje / Snimio Saša Novković

Nije neobično da se Krleža prihvatio Goye. U vremenu u koje Bonča (slijedeći tragove u Krležinim kasnijim navodima) smješta nastanak ovog fragmenta (između 1914. i 1923, najvjerojatnije 1917), Krleža stvara svoje Legende, ciklus koji se prvim dijelom bavi upravo prijepornim „gigantima“ svjetske povijesti (Isus Krist, Kristofor Kolumbo, Michelangelo Buonarotti) te se otkriveni fragment i likom protagonista, a i općom intonacijom, u potpunosti uklapa u taj ciklus. U konačnici, u eseju o Goyi, koji će uslijediti 1926, i nekim još kasnijim zapisima, Krleža izrijekom navodi Goyu među „pet giganta“ koje je htio obuhvatiti ciklusom. Međutim, od te književnopovijesne, makar iznimno zanimljive, „potrage“ za Goyinim mjestom u Krležinu opusu, za postavljanje Goye na scenu ipak je važniji sam sadržaj dramskog teksta koji je poslužio kao predložak.

Teksta nema mnogo, u prijepisu tek šest stranica, i očito je da nije riječ o dovršenom dramskom djelu. Goyu Krleža prikazuje kao podebljeg starca na rubu ludila, čovjeka koji se svom silom želi otrgnuti, pobuniti, prestati igrati slugu raznim „veličanstvima“ kojima se cijeli život klanjao i slikao ih po narudžbi kako bi osigurao egzistenciju. Nema u njegovim invektivama mnogo nade ni stvarnog uvjerenja. Goya je u ovom tekstu neka vrsta uludo pobunjena klauna koji, poput pravog luđaka, polemizira s portretima i dvjema maskama, posljednjima ujedno i jedinim likovima osim sama slikara izrijekom navedenima u tekstu.

Selma Parisi i Zijah Sokolović uglavnom su vjerno slijedili predložak. Sokolovićev Goya groteskna je, gotovo apsurdistički intonirana pojava na rubu čovjeka i životinje, lik toliko iščašen da je sposoban u jednom trenutku izbacivati kvaziintelektualne replike o odnosima moći i položaju umjetnosti, eda bi se već u sljedećem prebacio na roktanje, lajanje i grimase koje oponašaju životinje. Na sceni su brojne slikarske rame, koje Sokolović donosi na scenu i njima se kasnije višestruko poigrava. Kostim (Lejla Hodžić) evocira ludičnost lika šeširom i leptir-mašnom, a dvije maske napravljene su kao rekviziti, koje glumac animira. Sve je u predstavi pomaknuto, iskrenuto u razmahanu, rapsodičnu grotesku. Kao osvjedočeno vješt i iskusan glumac Zijah Sokolović to neprekinuto nizanje scenskih znakova iznosi suvereno i donekle uspijeva dinamizirati mizanscenu. No ne i samu dramsku radnju, u čemu ipak dolazi do izražaja narav predloška. Naime, dramski fragment, koji predstava prilično vjerno prati, i opsegom i dorađenošću očito ne nudi dovoljno materijala za predstavu od gotovo 45 minuta, koliko uprizorenje traje. Stoga se javljaju ponavljanja, prizori se višestruko umnožavaju, a replike izgovaraju po nekoliko puta. S vremenom to stvara snažan dojam redundantnosti, svojevrsna ponovnog opisivanja poante, doduše vješto izvedene i glumački i vizualno i sadržajno.

Golemi Goya (i doslovno i metaforički) u ovoj je predstavi pojava zamaha tipična za Krležine prve drame, no ujedno je i lik klaunovske impostacije, tužni, rezignirani pobunjenik koji na kraju probada svoju sliku vladara, no ne može probosti svoj osjećaj poraza. Otkriće i praizvedba ovog teksta zasigurno su vrijedan događaj i teatrografsko, pa i teatrofilsko otkriće i u tome im je najveća vrijednost.