Rudimentarnost strave

Sudski trileri, jedan od čitanijih žanrova popularne književnosti, hrvatsku publiku ne prestaju intrigirati još otkako se sredinom devedesetih pojavio prvi prijevod u pisce odmetnutog odvjetnika Johna Grishama. Mirisom novca i slave vođeni slijedili su ga mnogi, više ili manje uspješni primjeri, a nakon kraće stanke posljednjih godina svjedočimo pokušajima preseljenja žanra unutar okvira lijepe, u posljednjem prijevodu i visoke književnosti. Pisano je već o romanima Slučaj Collini njemačkoga pravnika Ferdinanda von Schiracha, čije je revidiranje krivnje i odgovornosti navelo njemačko pravosuđe da isto učini sa zakonima o nacističkim zločinima, i Optužbi Karine Tuill, kojoj je društvena angažiranost donijela nagradu Goncourt francuskih srednjoškolaca, a iz manufakture Hena com nedavno je izišla i filozofska rasprava o poimanju duše i grijeha zamotana u dnevničke zapise okorjeloga zločinca Demon s Vučjeg brda Dimitrija Rouchon-Borieja, koju je s iznimnim osjećajem za jezik i stil prevela Duška Gerić Koren.

Trima je spomenutim autorima zajedničko što su, prije istraživanja umjetničkog diskursa, i sami sudjelovali u sudskoj praksi – dvoje u aktivnim ulogama, a Rouchon-Borie pasivno, kao sudski izvjestitelj. Godine izloženosti odvjetničkim argumentacijama dovele su ga do spoznaje da pravni jezik, primjerenosti unatoč, nije dovoljan za dubinski prodor u zločinačku motivaciju, u čemu ga je sputavala i objektivnost novinarskog. Istaknimo da Rouchon-Borie nije novinar po zvanju, studirao je filozofiju i kognitivne znanosti, a akademski život završio radom s temom empatije, pa nije neobično da uzvišenu ljudsku emociju traži i u prljavštini sudnice Kaznenog suda. Ne kako bi apologetikom umanjio nečiju krivnju, već da otvori prostor za važne priče koje bi drugačije ostale zaključane.

Izd. Hena com, Zagreb, 2023. S francuskog prevela Duška Gerić Koren

Inzistiranje na supstituciji duše pričom jasno je od sama početka kada Duke, jedva pismen pripovjedač krnjeg jezika, govoreći o svojoj duši zapisuje da bi odustajanje od teksta bilo kao da mu Demon otima priču. Potonju pritom osvješćuje kao jedino što mu preostaje, posljednje sigurno utočište i mjesto nekontaminirano Demonovom izopačenom prisutnošću. Povijest Dukeova postojanja na Zemlji ujedno je i geneza Demonove prisutnosti, a Vučje brdo iz naslova, osim kao mjesto odrastanja, toponim najstrašnijih ljudskom umu zamislivih zločina, u službi je i naratorove intimne geografije, kao prostor osobnog pakla. Izravnim opisima nasilja koji, više no za izazivanje šoka, dolaze s namjerom otrežnjenja i razbijanja čitateljeve sigurne zone stvorene prostorno-vremenskim odmakom, autor otvara prostor nelagodi i postavlja temelje za psihološki razvoj Zla. Nešto kasnije, i ne toliko uspješno, postavit će Rouchon-Borie inscenaciju raja, no i taj će prostor u tekstu biti kontaminiran neoperivom ovozemaljskom prljavštinom. Zatvor će pritom funkcionirati kao čistilišni prostor, a ćelija osamljenika kao isposnička samica. Nije to slučajno, autor je, ne zaboravimo, i profesor filozofije, a ovdje ulazi u izravan dijalog s crkvenim tekstovima, prije svega onoga o čistilištu svete Katarine Đenovske i Ispovijesti svetog Aurelija Augustina. Od Augustina preuzima i strukturu djela pa, nakon uvodne inkantacije sa svrhom objašnjenja motivacije, najveći dio posvećuje djetinjstvu, u kojem trpi sadistička zlostavljanja oca i majke. Dom, može li ga se tako nazvati, i metaforički je prostor – u njemu nema svjetla, sva djeca spavaju na golome podu, u prašnjavoj prljavštini, stisnuta jedno uz drugo i, umjesto govorom, komuniciraju njuškanjem. Doslovan je to, a ne metaforički, prikaz čopora, no sugestivnim opisima („malim njuškicama,“ „sitnim brčićima,“ „sjajnom crnom kosom“) autor vrlo brzo počinje preispitivati čitateljevu spremnost da ljudsko, ako ne demonizira, bar animalizira i time oduzme ponešto od čovječjih sposobnosti kao i dobar dio prava na empatiju.

U istoj je službi i Demon, entitet čija geneza nije dokraja razjašnjena, no u ovoj izopačenoj trodiobi, ili prijenosu Zla, s oca na sina, stoji kao Zloduh; istovremeno dehumanizira pripovjedača i umanjuje njegovu odgovornost za kasnije uvedene zločine čijim je počinjenjem zaslužio mjesto u čistilištu. On se, kao stanje izmijenjene svijesti, pojavljuje kad stvarnost postaje nepodnošljiva (no razotkrit će se kasnije da Duke nema takvih smetnji) i višestruko uvećava njegovu snagu, a u službi je gotovo pravedničkog, ne nužno i opravdana, bijesa. Iako destruktivan, metafizički je element koji naraciju na filozofskoj razini uvezuje sa spomenutim kršćanskim tekstovima i njihovom moguće pročišćujućom ulogom.

Demon s Vučjeg brda ozbiljan je filozofski tekst, psihološka studija karaktera, precizno pismo čiji je svaki element u službi detaljističkog iscrtavanja lika iza zločina, onoga što na suđenju, pa i u novinskom tekstu, počesto ostaje skriveno. Nekad za zlo nema razloga, nikad nema dobra razloga, i pošteno je to i izreći. Također, pošteno je i važno reći da ovaj roman nije krik iz nutrine ili poziv na patetično suosjećanje. Štoviše, njegova bi sentimentalizacija bila uvreda pripovjedačevoj rudimentarnosti što je Rouchon-Borie tako pomno gradi. Ovaj je roman brutalno i beskompromisno izravno štivo.