Pripovjedač čuda

„Dugo vremena više nisam vjerovao u čuda, u pravom smislu te riječi“ – zapisuje francuski filozof Ernest Renan u svojim Sjećanjima iz djetinjstva i mladosti iz 1883. No ugledavši prvi put Akropolu dopisuje: „Sada ovdje, uz židovsko čudo, za mene postoji grčko čudo, nešto što je postojalo samo jednom, što nikada nije viđeno, što se više nikada neće vidjeti, ali čije će djelovanje vječno trajati.“ Miracle grecque, grčko čudo, u historiografiju uvodi upravo Renan kao sinonim za najsjajnije razdoblje atenske povijesti u 5. stoljeću prije Krista, znano još i kao Periklovo doba. On je, nadahnut idejom panhelenskog jedinstva, osigurao Ateni političku slobodu i dovoljno materijalnih sredstava za njezinu umjetničku obnovu. Uz pomoć bliskih prijatelja, od glazbenika Damona preko Anaksagore, Protagore, Sofokla, Herodota do Fidije, pokrenuo je dotad neviđenu kulturnu revoluciju. Sagradio je Akropolu s monumentalnim Partenonom i Propilejama, Odejonom, uz nesvakidašnji umjetnički odnosno književni procvat tragičkog kazališta s Eshilom, Sofoklom i Euripidom, a umjetnička djela nastala u tom kratkom razdoblju prenose sve do naših dana ideju koju poznajemo kao grčki ideal.

Upućeniji poznavatelji opusa Tomislava Buntaka stoga nimalo neće biti začuđeni umjetnikovom zatravljenošću grčkim kanonima ljepote izražene s pomoću skladnih odnosa. Oni su svjesni da je posrijedi interkulturni autor, što podrazumijeva prelijevanje, međusobno gotovo bešavno prepletanje i fluidan tijek brojnih žanrovskih, stilskih i medijskih utjecaja koji uključuju mnogobrojne elemente ne samo antike nego šire shvaćene povijesti umjetnosti i popularne kulture.

Iz postava izložbe, ulje na platnu Korto, Pandora se vratila – hommage à Gaugain iz 2014.

Panteistička slavlja

Buntakov medijski sinkretizam iznova je podcrtan izložbom slika i grafika naslovljenom Miracle grecque što se predstavlja u Galeriji Klovićevi dvori, a koncepciju i izbor radova potpisuje sam umjetnik. Povod je izložbi predstavljanje istoimene grafičke mape koja sadrži 25 listova otisnutih u tehnici bakropisa s autorovim potpisom i numeriranim arapskim brojkama. Na korici svake mape nalazi se originalan crtež olovkom. Načinjeno je i sedam mapa s listovima oslikanim u tehnici akvarela odnosno tuša na koricama mape.

Predgovor mapi napisao je Luko Paljetak, dok je tekst Paradiso resort napisao Buntak. Riječ je o bibliofilskom izdanju kojim se slavi pedeseta obljetnica grafičkih i bibliofilskih izdanja Zbirke Biškupić (1972–2022), dragocjenoj hvalevrijednoj aktivnosti kojom Božo Biškupić promovira grafičku umjetnost pa je stoga i razložno da je upravo on oblikovao i uredio mapu Miracle grecque. U tekstu izložbenog kataloga kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Željko Marciuš ističe citatnost kao jednu od mnogovrsnih kvaliteta Tomislava Buntaka naglašavajući utjecaj filmske umjetnosti i crtanih romana u njegovu panteističkom slavlju zajednica. Zaista, promatrajući akvarelom bojene bakropise što, rekla bih alegorijski, prikazuju bliskost arhaičnih ili utopijskih okupljanja ljudi i životinja, uočavamo odnose gradacije ispunjenih, osjenčanih i praznih ploha odnosno liniju koja razdvaja likove od pozadine.

Marciuš priziva crvenofiguralni stil klasične grčke grnčarije, no s pojedinim aspektima Buntakova crteža zanimljivije je usporediti pripovjedne strategije paleolitske kulture. Naime, postoji stanovita dojmljiva bliskost Buntakovih prizora s paleolitskom umjetnosti na stijenama iz južne Afrike. U kasnom 19. stoljeću otkriveno je da su prizori sa stijena povezani s mitologijom naroda San iz pustinje Kalahari. Kada su istraživači počeli dešifrirati slike na stijeni i usporedili ih sa sanskim etnografskim zapisom, postalo je očito da slikarije naroda San nisu prizori iz svakodnevice.

Simultana naracija

Umjesto toga, slike živopisno prikazuju iskustvo transa sanskog iscjelitelja, a simboličko značenje tih iskustava uzimalo se jako ozbiljno. Primjerice, ploča iz Lintona naroda San prikazuje izduljene smeđe obojene figure, upravo poput Buntakovih, zapravo bliske odnose čovjeka i životinja odnosno energiju gi – prirodnu moć koja prožima sve stvari. Linija, pak, definira specifične odnose i eventualno predlaže neki oblik transformacije energije među likovima. Doista, u vezi s linijom, za Buntakovu liniju tvrdimo da ona „više ne oponaša vidljivo nego vidljivo čini vidljivim“ kao što je Merleau-Ponty pisao o Kleeovoj liniji – riječ je o nacrtu postanka stvari. Zajedničko Buntakovim prizorima i onima naroda San jest i posebna vrsta vizualne narativne strategije koju američki povjesničar umjetnosti Robert S. Petersen u djelu Comics, Manga, Graphic Novels: A History of Graphic Narrative naziva simultanom naracijom. Naime, i u Buntakovim slikama i grafikama dvije ili više različitih priča preklapaju se te ne postoji utvrđeni slijed među različitim pripovjednim događajima. Izravan naklon umjetnosti pripovijedanja Huga Pratta i njegovu prvom crtanom romanu iz 1967. Balada o slanome moru očita je u ulju na platnu naslovljenu Korto, Pandora se vratila – hommage à Gaugain, iz 2014. U središtu simultanih prizora kupačica, veslača, konjanika, jedrilica, velikih riba koje iskaču iz mora naslikan je umjetnikov autoportret. Smiren poput nepomična demijurga, Buntak podsjeća na gore spomenuta sanskog iscjelitelja koji transom i snovima stvara svjetove. Pritom on uporabom simultanog pripovijedanja pojačava mitološko vrijeme ili vrijeme sna gdje se radnje iz prošlosti ponavljaju u ritualima sadašnjosti. Ta slika ne privilegira jedno vrijeme nad drugim, a značenja iz fikcija odnosno (gogenovske) prošlosti odražavaju se u trajnoj sadašnjosti.

Buntak je uvijek govorio o svojoj odanosti grafičkim pripovijestima ističući djela Hala Fostera, Willa Eisnera ili Jana Girauda. No u izloženim slikama, a napose u pojedinim grafikama, bjelodan je i utjecaj Guida Crepaxa – osobito u senzualnoj putenosti nagih protagonistica. Buntak preuzima botičelijevske piramidalne kompozicije u grupiranju ženskih likova (Primavera iz 1477) ili ideju nebeskih plesača s Botticellijeva Mističnog rođenja iz 1500. U pojedinim profilno prikazanim likovima i minuciozno prikazanu lovorovu lišću prepoznajemo profil te aureolu arhanđela Gabrijela Simonea Martinija s Navještenja naručena za sijensku katedralu 1333. ili pak „velike kupačice“ Paula Cézannea u kompozicijama ženskih likova što sjede u prvim planovima pojedinih kompozicija. Iako brojni kritičari spominju prvenstveno kršćansku tradiciju Zapadnog kruga, u Buntakovim recentnim ciklusima prepoznajemo, primjerice, utjecaj budističke ili egipatske umjetnosti. Tako u slici Morski prizori iz 2014. s neba nas promatra par očiju – naklon nepalskom Hramu majmuna čiju pagodu krasi upravo par očiju ili Horusovu oku iz grobnice umjetnika Sennedjema, ali i utjecaj Magritteove slike Lažno ogledalo ili Oka Salvadora Dalija. Iz svega navedenog očito je umjetnikovo poznavanje povijesti umjetnosti i svojevrsna odlučnost da se ne pokorava jednoj prikazivačkoj tradiciji nego da slobodno uzima od svake.

Prosvijetljeni otisci

 Odabrati djela Tomislava Buntaka za obljetničko i slavljeničko obilježavanje izdanja Zbirke Biškupić posve je opravdano. Naime, Buntakova sklonost eksperimentiranju u grafičkim tehnikama priziva u misli osobit pristup grafici Williama Blakea. Tijekom kasnog 19. i ranog 20. stoljeća pripovijedanje unutar slike postalo je svojevrsni relikt akademizma 18. stoljeća. Umjetnička nesklonost pripovijedanju rasla je usporedno s popularnošću narativnih ilustracija korištenih isključivo u komercijalne svrhe. Zbog toga je „slikarsko“ pripovijedanje postalo put kojim se rjeđe i nevoljko kreće. Ipak, za one malobrojne, nudilo je izazov izmišljanja novih načina naracije koji dramatično propituju vizualno oblikovanje značenja. Premda velik dio djela tih umjetnika pripada „drugoj liniji“, stanovitom otklonu od središnjih dosega romantizma, simbolizma, ekspresionizma ili nadrealizma, povijest umjetnosti pokazuje da upravo zbog otpadnika od glavnih struja danas zapažamo velike prodore u razvoju pripovjednih tehnika unutar grafičke umjetnosti.

William Blake bio je proročki vizionar koji priopćava jedinstvenu, na kršćanstvu utemeljenu mitologiju prožetu filozofijom prosvjetiteljstva. U središtu njegove mitologije bio je Stvoritelj odnosno „Vječni“, koji su predstavljali duhovne aspekte tijela Kristova upravo kao što i Buntak posjeduje „stalne protagoniste“: hodočasnike ili konjanike. Precizan proces kojim je Blake stvarao svoje otiske još je nepoznanica (Blake je tvrdio da mu je proces otkrio duh pokojnoga brata). Riječ je o specifičnoj tehnici koja je, poput recentne grafičke mape Tomislava Buntaka, nadograđivana rukom u tehnici akvarela ili tuša čineći tako svaki otisak jedinstvenim originalom. Blake je taj proces nazvao „prosvijetljenim otiscima“ (illuminated printing), pokazujući da je vlastitu grafičku metodu shvaćao kao amalgam srednjovjekovne tradicije ručno oslikanih ili „iluminiranih“ knjiga i moderne tiskarske tehnologije.

Bliske Buntakovu pripovijedanju unutar grafičke tehnike su i „knjige bez riječi“ – ekspresionistički „izum“ koji su nešto kasnije preuzeli i redatelji prvih ekspresionističkih filmova. Rodonačelnik spomenutih knjiga Frans Masereel stvorio je prva dva takva grafička narativa još 1919. ponukavši Thomasa Manna da zapiše kako su Masereelove „knjige“ bile najstimulativniji „film“ koji je dosad vidio. Mann je istaknuo i da su srednjovjekovni utjecaji u srcu ekspresionističkih eksperimenata budući da su obje Masereelovih rane knjige obrade srednjovjekovnih pripovijesti: Kristove muke i Časoslova. Masereel je tumačio, poput Željka Marciuša, kada piše o Buntakovim pripovjednim strategijama, da za razliku od filmova koji su preplavljeni radnjama zbog vremenske sukcesije, nad tim pričama treba meditirati. Upravo kao i nad srednjovjekovnim iluminacijama, čije dugotrajno, pomno ili ponovno promatranje slika vodi prema boljem i harmoničnijem promišljanju života. Promatrajući Buntakove prizore, pomišljam na alegorije koje ne služe samo eshatološkim ciljevima ili duhovnom preobraženju nego su stanovit naputak da ljudski rod, najopasnija vrsta koja kroči Zemljom, ipak može sagraditi harmonične svjetove, osmisliti novu Akropolu, stvoriti miracle contemporain.