Operni festival oduševio publiku

Posljednji susret četiriju hrvatskih opernih kuća bio je 1994. u Puli. Povremeno, rijetko, poneki ansambl gostuje u Zagrebu, a gostovanja zagrebačke Opere u drugim gradovima ili njihovih međusobnih gostovanja praktički nema. Zato se kao prava senzacija pokazao operni festival zagrebačkoga HNK-a. Oduševio je i ispunio očekivanja mnogobrojne publike. Otvorili su ga domaćini novom produkcijom Verdijeva Nabucca (objavljeno u Vijencu br. 748), a izvedbe Gotovčeva Stanca, u isto vrijeme, mogu se smatrati festivalskim bonusom.

Dunja Vejzović i članice zbora u prizoru iz Pikove dame / Snimio Dražen Šokčević Snimio Dražen Šokčević

Generalno se može konstatirati solidan prosjek hrvatske operne reprodukcije. Orkestri i zborovi na doličnoj su razini. U našim kazalištima pjeva velik broj mladih pjevača. Ima ih još dosta u slobodnom statusu pa bismo se na njih trebali doista potpuno osloniti. Scenski su predstave kako-tako: uglavnom prevladavaju tamne, mračne scene, što je, zbog đavoljih posla, primjereno samo ljubljanskom Faustu.

Splitska opera prikazala je Cavalleria rusticana (objavljeno u Vijencu br. 717-718), iako bi mnogo zanimljivija bila prvobitno najavljivana Mila Gojsalića. Zagrebačka publika upoznala je vrsnu splitsku sopranisticu Antoniju Teskera kao vrlo dobru Santuzzu. Uz nju stalnoga splitskog gosta Maxa Jotu i Riječanina Roberta Kolara kao dojmljive Turridua i Alfija. Dirigent Jure Bučević ima prostora za dotjerivanje finesa glazbene izvedbe; režija je Jelene Bosančić.

Redatelj Ozren Prohić sveo je posljednjih godina svoj talent na autorecikliranje istih nekoliko motiva bez obzira na stil i karakter djela (razlomljeni okviri, tobožnje pjevanje na mikrofon, skidanje gaćica i druge seksualne aluzije). No čak bi i unatoč tome osječki Donizettijev Ljubavni napitak bio šarmantniji da mu je dao svjetla i boje. Oduševili su pretežno mladi solisti: Katarina Toplek Horvat (Adina), Blaž Galojlić (Dulcamara), Robert Adamček (Belcore), Ladislav Vrgoč (Nemorino) i Ivana Medić (Gianetta), pod suverenim ravnanjem Mladena Tutavca.

Pikova dama premijerno je postavljena u Rijeci petnaestak dana prije. U njoj je, kao umjetnička voditeljica projekta i suredateljica, za razliku od brojnih umjetnika riječkoga kazališta nad kojima se trenirala strogoća, otvorene ruke dobila naša proslavljena mezzosopranistica Dunja Vejzović. Zagrebačka publika pozdravila ju je ovacijama nakon oproštajnog nastupa u ulozi Grofice te čestitke i cvijeća što joj ga je uručila ministrica kulture.

Žalosti činjenica da je umjetnica, koja se nekoć beskompromisno zalagala za najviše umjetničke ideale, sebi dala slobodu da stavi mikrofonsku bubicu u proročkom prizoru triju karata u trećem činu i da uopće, bez glasa, u osamdesetoj godini, nastupi u ulozi Grofice. Njezin je ekscentrični nastup u drugom činu, s tihim pjevom Grétryjeve arije, nedvojbeno plijenio pozornost, no što bi Dunja Vejzović nekoć rekla da je pored nje stajao netko čija se dionica ne čuje, kao u višepjevu prvog čina?

Crna, mračna i ružna scena (scenograf i suredatelj Christian Romanowski, kostimi prema njihovim zamislima) nije pridonosila dramatičnosti Pikove dame. No glavni problem proizlazi iz glazbene izvedbe dirigenta Valentina Egela. Kao što kod Verdija postoji tinta musicale, a kod Puccinija dirigent mora iz takta u takt osjećati i na orkestar prenositi agogičke impulse, slično zahtijeva i glazbeni idiom Čajkovskog, uz naglašenu ulogu orkestralnih sola. Egel je partituru donio tek u grubim obrisima, s linearnim istupima pojedinih tema i razvučeno (arija Jeleckog, pastorala, finale prve slike drugog čina!) pa je drama koja bi obuzela slušatelja izostala.

Nekoliko ljepših glasova Emilije Rukavine (Paulina), Luke Ortara (Tomski), Davora Nekjaka (Jelecki) i Darija Dugandžića (Surin) zasjenila je sopranistica nelijepa glasa Marianna Martirosyan (Liza). Hermana je, trudeći se da dâ najviše što može, s promjenjivim uspjehom ostvario Ivan Momirov.

Grand finale festivala pripao je ansamblu ljubljanske Opere s izvrsnom izvedbom profinjena francuskog stila Gounodova Fausta (dirigent Ayrton Desimpelaere). Nakon trenda iznošenja ideja u toj operi o univerzalnosti zla i đavlu koji upravlja crkvom, redatelj Franck Van Laecke vraća se utjecaju zla na pojedinačne sudbine i stradanje Margarete. Opera se izvodi bez baletnog prizora, ali s cjelovitim četvrtim činom. Nizom promišljenih mizanscenskih detalja redatelj postupno sklapa cjelinu drame u kojoj Mefisto voajerski prati ljubavnike.

Izvedbom je kao Mefisto dominirao Peter Martinčič, glasa ugodne boje i sugestivne scenske igre. Martin Sušnik ugodno je zvučao kao Faust te Rok Bavčar kao Valentin, uz glasovno snažnu Nušku Drašček u ulozi Siebela. Oduševila je i prvakinja ljubljanske Opere, Zagrepčanka Martina Zadro kao pjevački nježna i tragično proživljena Margareta.