Nevini

Nije znala kako reći, ni Milici ni Toniju, dok je on vodio jednu skupinu na izlet, a ona ostala sama na njihovu štandu, dok je lijeno popunjavala križaljku bez njegove lijeve ruke, pred njom se stvorio taj čovjek, ne bi ju tako zatekao da je pao s neba. Naglo je spustio ruke na njezin štand, zatreslo se pod novinama, a ona bacila olovku, podigla pogled i našla se pred svojim odrazom u njegovim sunčanim naočalama, kada je on jedva hvatajući dah britanskim naglaskom zavapio, ima li prvu pomoć? Neka pričeka, neka stoji tu na mjestu i ne mrda, nigdje neka se ne miče, tako je naredila i to je tada bilo sigurno važnije njoj nego njemu. Tko zna kako je unesrećen i koliko ga boli! Trčala je prema prvom restoranu, svjesna da nije vidjela dalje od njegova lica, uopće nije znala što mu se dogodilo, a ona trči sve dalje od njega, boli ju već u prsima i on je dotad mogao iskrvariti u litrama tamo na beton, boat excursions nad crvenom lokvom, jurila je k njemu s tom kutijom u ruci ne bi li spriječila nezapamćenu tragediju, samo što nije izdahnula prije nego je zastala pred njim, spustila se na koljena, ponizna pred jednim oštrim i preciznim rezom na njegovu nožnom palcu.

„Prokleto staklo“, rekao je pokazujući joj ranu, taj crveni zarez. „Tu na plaži ima stakla, opasno je.“

Što je mogla reći na to? Ništa, nego primiti taj palac u svoje ruke i umotati ga u zavoj, nježno kao novorođenče u gazu.

„To je gradska plaža“, nastavio je, „u Britaniji bi odmah tužili za to. I da samo netko vidi staklo – to je opasno, može se netko ozlijediti – tako bi rekli i ide tužba!“

„Ja ne radim za gradsku upravu“, rekla je.

„Poštedio bih te u svakom slučaju.“ Pogledao je u svoja stopala i odahnuo: „Hoću li preživjeti, što kažeš?“

„Nisam sigurna.“ Nije dizala glavu, gledala je kako migolji duguljastim nožnim prstima kraj tog jednog previjenog, unesrećenog palca.

Jim, iz Brightona.

„Iris.“ Pokazala je odmah na pločicu zakvačenu joj za majicu, a on se nasmijao i pročitao: „Ajris“, tako ju je i zvao naredna dva tjedna dok je bio na ljetovanju, podsjetilo ga je na Iris DeMent, tako joj je rekao, to je velika glazbenica, a njoj nije bilo druge nego da ju sluša naslonjena na Miličino rame prije nego bi zaspale; pred malim bungalovom ona vidi trijem, usahla pustoš leluja sva od topline. A Milica čupa drugu slušalicu iz svog uha i kaže: „Dosadno.“ Zatim se ustaje, nemir ju i dalje goni, kako da sjedi tamo na krevetu dok je vani toliko svijeta koji treba vidjeti: „Kako možeš to?“

*

Godinama je govorila da više nijedno ljeto neće provesti na selu, svako je trebalo biti ono posljednje. A ni na kraj pameti joj nije bilo da će se ovoj tamo rasprostrijeti čistina, ma kakvo more, a sve zbog neke pjesme i nekog Engleza; mogla je tako trgati suhu travu u dvorištu na selu, plutati njime na toj istoj spužvi koju sada pribija uz kamenje i traži pogledom, igraju li se Jimove kćeri u plićaku? Ni njih ne puštaju same u duboko, Jim trči za njima, hvata ih rukama oko malih tijela i vuče na obalu. A Ajris poslušno gleda, što joj preostaje!

„Iris DeMent“, tako ju pozdravi, „Jesi poslušala?“

Svakako da jest, oduševljena je.

„Spasila mi je život“, predstavio ju je svojoj ženi.

On naslonjen na rame svoje spasiteljice, to je bubrilo na tamnim naočalama plavokose Engleskinje dok je pružala ruku prema Iris.

„Lovely!“

Pozivala ju je neka se pridruži njima i njihovim dvjema kćerima na terasi hotela, nije imala ni deset minuta šetnje do kampa otamo i zašto ne bi popila koktel s njima.

Dolazila im je otada pod skoro svakom pauzom, ispričavala se Toniju da ima nešto strašno važno obaviti, pa trčala sve do ulaza na bazen; tamo bi usporila, izdahnula duboko da im ne dođe sva zajapurena i crvena u licu, pa sjela s njima za stol, ona u radnoj uniformi, kratke plave hlačice i bijela polo majica u kojoj se znojila po čitave dane, pa držala ruke čvrsto stisnutima uz tijelo, pazila da ih slučajno ne podigne, a njih dvoje u kupaćima, zavaljeni, samo što ne legnu pod stol, uvijek sa sunčanim naočalama, osjetljive su te sjeverne oči.

„Never marry an Englishman“, rekla joj je jedan dan njegova supruga i nazdravila prema njoj sokom svoje kćeri; nije to mogla vidjeti, no Iris je zamislila kako joj namiguje ispod tih crnih stakala.

Ne bih ga poželjela ni dotaknuti, pomislila je Iris. Plićak mu guta noge, eno njega bijela i mekana, upravo je pogledala prema njemu. Sve je na njegovu tijelu zaobljeno, taman dovoljno da preko te krivulje iscuri ono malo zaostale mladosti, a koža mu je glatka, gotovo smiješno dječja, prošarana je svijetlosmeđim dlakama tek na prsima, pa iz nogu strši oštra trava, kakva ga je to suša mogla poharati i opustošiti tamo u Britaniji? Točno takav, taj je bijeli Englez jedino zbog čega je vrijedilo pretrpjeti vožnju do otoka i ne baciti se s palube dok se motor onako divno pjeni.

Pozvali su je na plažu s njima, kako je samo bijela ispod rukava, zavrće joj ih Jim, ona stišće ruke čvršće uz tijelo, a on pokazuje svojoj ženi na njezino bijelo rame i sasvim ozbiljno kaže:

„Ovo je nedopustivo.“

A ona se slaže, užas, na njima je da to što prije isprave. Ajris, sutra se spuštamo na plažu, dogovore se i njoj nema druge, nego trčati poslije smjene s kupaćim kostimom u torbi.

„Lijep ti je kostim, Iris DeMent“, kaže joj Jim nakon što se presvukla u kabini. „Jesi razmislila da nabaviš još jedan, u drugoj boji? Ja bih na tvom mjestu samo takve kostime nosio.“

„Odaberi mi boju“, rekla je i ostala stajati pred njim.

 Prešutjela je to da ovu boju na njoj, ovu kričavu žutu, nije odabrala ona, već Milica. Stiskale su se u Gaginu mercedesu dok ih je vozio u šoping-centar, a onda žurile da dograbe kostime prije nego se on opije tako da bi se mogle ispovraćati u zavojima na povratku. Ne zna Iris kakve su ceste do Brightona, ali one krivine po kojima ih je trebalo vratiti kući, pa tamo svako malo netko izleti, ne bi ni Gagi bio prvi put. Stale su pred silom vješalica punih šarenih kupaćih kostima i shvatile – otkud bi one znale kako se to kupuje, kao da su ih ikada imale! To kada je Iris naučila plivati nije Milica mogla ni zamisliti, da su je bacali golu u vodu. Da ih je barem tko imao odabrati umjesto za njih, netko tko je znao kako se to radi. Milica je izvukla dva slična kostima i pružila Iris u ruke onaj u kojemu je sada stajala pred Jimom, nije ga ni probala pod nekim bijelim svjetlom kabine.

Malene su ruke za to koliko se želi njima umotati da bi se sakrila, malen je i kostim, tijesno joj se urezuje u tijelo, povjerovala je prijateljici kada ga je samo prislonila uz sebe, a ona rekla, što drugo nego – taman!

Ne bi ništa od toga priznala Toniju, jer toliko mu je zahvalna na tom poslu, shvaća to svaku noć kada Milica ulazi u bungalov i urliče od boli, pokazuje joj ponovno crvena stopala, a Iris ih uzima u ruke i prvo miluje, pa trlja, brzo kruži tabanima i tjera bol, valjda se to tako radi.

Sreća njena na križaljkama i što se Toniju brzo diže, kuda bi stigla da gleda s njim sve filmove koje je odabrao. Kada bi njezina umorna prijateljica samo znala kako dosadne filmove bira, možda bi i prestala cviliti. Ovako ga Iris obgrli nogama već nakon deset minuta, smije se i diše duboko, sav zrak u njegovoj sobi ulazi u nju, tako bi ju se moglo čuti za spuštenim roletama, dok se on namješta na njoj, traži pravi položaj i u njemu ostaje dugo. Za nju tada ta sasvim nova kuća postaje pomalo ruševnom, makar malo neka se runi boja sa zidova, još kada bi barem kapalo na nju sa stropa, umjesto što se Toni cijedi, lije mu i lije niz čelo.

„Šta ti misliš, koliko ljubavi stane u mene ovoliku?“ okrenula se postrance, izložila se Toniju koliko je mogla, ne bi li mu bolje pokazala gdje je trebalo nagurati ljubav i poželjela najednom da mu je krevet sasvim uzak, a da ona spava u ladici što se izvlači ispod, na nekom luftmadracu.

Ljubio ju je tako da mu ne bi ni mogla odgovoriti, bacio se na nju i nije više to spominjala, pokrila ju je topla posteljina; pod njim bubri paperje, a njoj kipi u rukama i zabija nokte u njegovu mladost, zabija i šuti da se tog jutra našla odobrenom pred jednim razlivenim tijelom što klizi prema dolje, čini joj se tako: stari njoj naočigled. Koža se širi, dubi i brazda, ono malo dlaka na bradi presijava se u sivo na suncu, gleda mu stomak i samo čeka kada će skliznuti, razliti se preko kupaćih gaća. Gleda Jima kako stoji uz plažu i navlači papuče za vodu, savija se i prelijeva da bi dohvatio svoja stopala, rasteže papuče i kvači ih za pete, pa podiže naočale što mu cure niz nos. Nije znala zašto, ali nakon toga ga je napokon pitala čime se on bavi u životu, a kada je rekao da je bankar, bilo mu je jasno da je razočarana. Je li to rekao samo da ju oraspoloži, dok je izbacila donju usnicu i tako spuštala obraze od jada, ili je stvarno bila istina, nije znala, ali svidjelo joj se više kada joj je rekao da je nekada pokušavao biti režiser. Snimio je putopisni film dok je lutao Španjolskom, nije mogao imati mnogo više godina nego ona sada, tako kaže, iako ju nikada nije pitao za godine, ne bi si to dopustio.

„Ancient history!“ kaže njegova žena, uživa u toj priči, jer ga ni ona tada nije poznavala i sluša o njegovoj prošlosti s onim žarom kako se može upijati samo neproživljeni život voljene osobe.

Stigao je do Gibraltara, kaže dok namješta kupaće gaćice spreman napasti pučinu, kada je shvatio da je potpuno bez love, broke as fuck, smije se sjećanju na svijest da se neće moći vratiti u Britaniju, a kamoli nastaviti dalje. Što je onda napravio, slušaju ga obje pozorno, naginju se prema njemu, iako mu žena zna priču i samo što ne progovori umjesto njega – pocijepao je i bacio sve dokumente, hrabro zakoračuje u plićak dok to govori, pa se prijavio u ambasadu i rekao da je opljačkan. Za koji dan, već je bio kod kuće.

„Mislim da nisam gledala nijedan britanski film“, priznala je Jimu dok su završavali jednu od mnogobrojnih partija remija to ljeto, pazili da njegove djevojčice ne otrče same daleko na plaži, dozivali ih i opominjali kada bi se udaljavale, „a gledala sam mnogo filmova. Moj najbolji prijatelj je lud za filmovima. Sad će studirati i snimati ih.“

Pojma ona nema što će Nino studirati.

Kada bi ju barem pitao još o filmovima, koji najbolji prijatelj, gdje je sada, neka mu priča o filmovima, o Ninu. Ali Jim ne pita ništa, kaže samo:

„Sredit ćemo to.“

I na njoj je da mu vjeruje.

Otrčala je u popodnevnu smjenu, jurila nasloniti se na Tonijevu ruku, sada je to činila namjerno i posve smjelo, silno je htjela da ih netko od turista primijeti i dovikne im, kako li su samo lijep par! Pitao ju je više puta za Engleza s kojim se druži, uvjeravao ju da nema ništa krivo u tome ako joj se svidio, a ona ne bi ni podigla pogled s njihove križaljke.

„Vježbam jezik malo“, odgovorila je.

Krasan je bio Toni, kad bi samo bio bitan.

Ona je pod pauzama kartala na engleskom, a Milica se bacala u more, zamahivala bolnim stopalima pa izvodila Iris uvečer na plažu, ne bi li joj se pohvalila kako uči plivati. Iris ju gleda dok odmiče od obale i, kada je dovoljno daleko, ne razaznaje joj crnu kosu od sveg mraka, more joj se učini tako mirnim da je sasvim moguće pomisliti da više neće izroniti; možda ipak nije dovoljno dobro naučila plivati, pomisli i ne pomakne se s mjesta. Ali prijateljica joj se vraćala, izranjala i pjenila sve za sobom, pa ju je Iris omatala ručnikom, trljala gore-dolje niz bijela leđa, raspletala mrak te kose ulijepljene solju i dok je Milica stajala tako ogrnuta ručnikom, pognute glave ispred Iris, ona bi joj najradije stvarno stavila pramenove u usta i cuclala dok sve ne iscijedi. Kada su došle u bungalov, prevodila je poruke koje su joj slali stranci iz kluba, vikala joj dok je Milica stajala u tušu. Oprala bi se tek ovlaš, dva, tri mlaza tušem i trči van, pa kada bi se natopila znojem, liznula bi svoje rame iz čistog zadovoljstva.

Umarširala je jedan dan u bungalov još slana i znojna i svečano rekla:

„Kupio mi je luftmadrac!“

Skočila je na prijateljicu, obgrlila ju nogama i pritisnula joj ruke uz krevet „Imamo luftmadrac, Ira!“

Ira, Ajris, ne pita ni tko.

Kuda li su se otisnule? Plutale su na pučini tog malog bungalova, stajao je taj luftmadrac napuhan samo na tom podu, a njih dvije slijepljene na njemu, znojne i slane. Dopuštala joj je Iris da se prelijeva po njoj; sve ono što nije mogla gledati kada bi ležale jedna do druge u krevetu, ono od čega je mahnito okretala glavu, zatvarala oči ne bi li ju mrak progutao takvu izobličenu, sada je propuštala u svoje udubine. Tako ih je lijepo popunjavala, njezina draga prijateljica.

Tražila je rukom one pregibe na tijelu svoje prijateljice koje je Toni tražio na njoj, tapkao je vječno niz njezine noge kada bi se napokon prevalio pred nju da ne gleda više u ekran. Htjela se uvjeriti da su i na drugima hrapavi poput njenih, ona kao da se vječno ježi, od čega da joj je hladno ovdje? A Milica, sva glatka. Grli ju takvu, stenje ta guma pod njima, kako samo Milica curi preko nje, voli tada sve na njoj, voli nju i cijeli svijet, neka ga takva. A kada je tako, što se ne bi zaljubila i u Tonija? Što ga ne bi dovela napokon tamo, polegla ga na napuhani luftmadrac i zavoljela ga, onako kako ga je stvarno htjela voljeti, dok je na tom podu voljela sve druge, sve one nakon kojih je njezina koža postajala navlakom što se puni grudama nabijenog paperja. Puno je ljubavi ušlo u nju te sezone. Ni dok leži okrenuta na stranu i pokazuje se Toniju, ne bi on mogao pogoditi koliko će ljubavi utrpati u sebe.

*

Više od sve pučine na kojoj bi mogle plutati Iris je zanimalo kakav se doručak služi u hotelu. Zato je na dan Jimova odlaska natrag u Brighton najavila Toniju da će raditi popodne, jako joj je važno, a njezin joj je lijepi Toni udovoljio, nije puno pitao. Obukla je kratku bijelu haljinu, nije ju nikada nosila dotad, a i kamo bi, jer to su sasvim sigurno mogle nositi djevojke koje spavaju u hotelu, kuda bi s njom među bungalovima? Takva je stala nasred lobija i čekala njih četvero da se spuste do recepcije.

Nakon što je posrkala svu kavu, čekali su da konobar zatrese kolicima i odnese im tanjure, zarobi mrvice sa stola u stolnjaku i onda tek dali su znak glavom da je vrijeme za pokret. Držala je papir čvrsto u ruci, dok je on zamolio na recepciji da mu pozovu suprugu, stiskala je i lomila u ruci ono što je moglo biti pismo, poruka, sve na svijetu, tko će dočekati da sazna!

„Budi dobro, Iris DeMent. Obećaj da hoćeš.“ Stavio joj je obje ruke na ramena.

Obećala je, Ajris.

Zagrlili su se tamo nasred lobija, ona i njen Englez. To je najbliže što mu je došla, nakratko je utonula u njegov trbuh kada ga je stisnula preko košulje. Dobro mjesto za odmor, pomislila je utapajući se u njega.

Sišla se oprostiti i njegova žena nju je dugo grlila, izljubile su si obraze, a ova joj je stiskala ruke u svojima tako da je samo čekala da joj kaže: usvojit ćemo te, pođi s nama! Već su sigurno uzletjeli u avionu, kada je Iris napokon odmotala onaj papir. Koliko je samo puta nakon toga iščitavala taj popis, glupi njegov dječji rukopis. Oblim tiskanim slovima ispisano je stajalo: KES, Italian Job, Zulu, Dead Man’s Shoes, Nil by Mouth, Tyrannosaurus, 24 Hour Party People, The Long Good Friday i naposljetku kao potpis, This is England i nigdje u svemu tome ništa što bi ju uputilo na to kako da dođe do njega, zar je moguće, prevrtala je u rukama, da joj nije ostavio baš ništa? Da nijednom nije, čak ni nehotice, spomenuo svoje prezime ili naziv banke u kojoj radi, baš ništa, preko čega bi sada došla do njega, kako on to misli?

A sva ona silina vremena, užas beskonačnog ljeta, sve se to najednom zbilo, jurila ju je pomisao da će sve nestati, ne samo ta sezona, već i godina ide kraju i ne ide li sve, neće li uostalom sve vrijeme što joj preostaje i sada se čini neprekidnim samo prostrujati a da se ona ne stigne ni okrenuti, da ne stigne ništa uopće?

Srednje četrdesete, tako je procijenila prvog kojeg je nakratko zavoljela. Poljska, tako je rekao, Poland, Polska, ponovio joj je na uho i to je bilo sigurno, nepogrešiv naglasak, ljubičasta košulja pod kojom kipe znojni buseni; takvi nisu rasli na Jimu, bankaru bez prezimena i gdje li je on sada? Kako si mlada, ponavljao je Poland, kako si samo mlada, a ona je već mjesec dana starija nego što je bila kada je pozdravila Jima i njegovu suprugu prije leta. Ponavljao je to cijelu noć, mlada li je, a ona se smijala uvjerena da taj čovjek nad njom ionako ne zna mnogo toga drugog reći na engleskom, čini se da on nije imao uz koga vježbati išta osim toga, so young, so hot! Još je bila tjedan dana starija kada je okretala uho od dahtanja jednog Šveđanina, mada i dalje tako mlada, a on čaršaf naglo izvučen iz lavora, rastegnut kaplje nad njom, takvu mu je kožu imala pod rukama, ona mlada i suha do boli, silom se trudila zbiti ga u jednu grudu pod dlanovima da se ocijedi u jednom mlazu. Ako ju ne razumiju kada im se predstavi, ona jednostavno kaže:

„Ajris“,

i svima je jasno, nemaju što dalje pitati. Ajris i dalje ne gleda filmove s popisa, tko bi imao vremena za to.

* * * * * * *

Ena Katarina Haler (1996) književnica je i arhitektica. Već prvi njezin roman, Nadohvat, privukao je znatnu pozornost književne kritike. Godine 2020. bio je u finalu za književnu nagradu Tportala i u finalu za nagradu “Fran Galović”, a za njega je autorica dobila nagradu “Ksaver Šandor Gjalski” i nagradu “Ivan i Josip Kozarac”. Osim pisanjem i projektiranjem bavi se i novinarstvom te književnom kritikom. U Vijencu donosimo ulomke iz njezina novog romana u nastajanju.