Najopsežniji prijevod Aristotela

U izdanju Matice hrvatske, filozofija i humanistička znanost obogaćene su važnim prijevodom uglednoga hrvatskog filozofa Filipa Grgića, koji je omogućio čitanje svih djela Aristotela na hrvatskom jeziku. Naime, u Hrvatskoj je dosad prevedeno tek trinaest od 24 Aristotelova djela koja se smatraju autentičnim izrazima slavnoga grčkog filozofa. Ona čine corpus Aristotelicum, nastao u europskoj filozofiji sredinom 19. stoljeća.

U novoj knjizi Aristotel – izbor iz djela Grgić prevodi odlomke sva 24 Aristotelova spisa i cjeloviti prijevod pet djela: O sjećanju i prisjećanju, O snovima, O proricanju u snu, O dugovječnosti i kratkovječnosti i O kretanju životinja. To su reprezentativni prijevodi koji sažimaju okosnicu Aristotelove misli i obuhvaćaju filozofske discipline kao što su logika, teorijska i empirijska istraživanja prirode, metafizika, praktična i politička filozofija, retorika i poetika.

Izd. Matica hrvatska, 2022.

U usporedbi s drugim antičkim filozofima, osobito Platonom, Aristotel je prevođen neprimjereno malo na hrvatski jezik. Grgić smatra da je ta manjkavost „odraz razvoja i stanja filozofije i klasične filologije u Hrvatskoj u posljednjih stotinu i više godina“. Aristotel je do osamdesetih godina 20. stoljeća dobio tek dva hrvatska izdanja, Poetiku u prijevodu Armina Pavića 1869. i Martina Kuzmića 1902, te Odabrane dijelove iz Aristotela koje je 1911. preveo August Musić. Tek ranih osamdesetih počinje obuhvatnije prevođenje Aristotela, kada starogrčkog mislioca prevode Tomislav Ladan, Milivoj Sironić, Zdeslav Dukat, Marko Višić, Josip Talanga, Damir Barbarić, Dimitrije Savić, Pavel Gregorić i sam Filip Grgić.

Ovo izdanje dodatno je važno za klasičnu filologiju. Grgić ne daje mnogo objašnjenja, već isključivo nudi čitatelju izravan dodir s Aristotelom, koristeći se ponekad grčkim izrazima, a ponekad hrvatskim inačicama koje najbolje približavaju osnovnu filozofsku misao. Neki važni izrazi prevedeni su na dva ili više načina, jer takav oblik razumijevanja Aristotela odgovara njegovu originalnom pristupu pojmovima. Kako Grgić sam poručuje, Aristotel je mislilac „koji je iznimno osjetljiv na činjenicu da su glavni izrazi kojima se koristi višeznačni, a njegova metoda istraživanja često kao svoj ključan sastavni dio uključuje raščlambu glavnih značenja pojedinih izraza“.

Aristotelov znanstveni jezik filozofije uključuje „uzvišene riječi“ (semna onomata) kao što su Bitak, Kozmos, Harmonija, Bog, Beskonačnost, i tako ostaje na pola puta između poezije i znanosti. Vico spominje da je Aristotelova proza dovršeni prijelaz iz poezije u običan jezik, dok Heideggerova teorija prevođenja smatra da su osnovni grčki filozofski termini jednako neprevodivi kao i visoka poezija. Aristotelov jezik i terminologija odraz su njegove filozofije. Temelj je njegove prve filozofije iskustvo da pojam „biće“ ima nekoliko smisla. Da bismo se uključili u raspravu, prvo moramo biti kadri utvrditi u koliko se smislova određeni izraz može koristiti i to je upravo ono što Grgić postiže. Stoga neke filozofske teme Aristotel obrađuje u obliku filozofskog rječnika, V. knjige Metafizike. Prevođenje mnogih temeljnih pojmova iz grčke filozofije u suvremene jezike podrazumijeva preliminarno tumačenje, kao i ispitivanje terminoloških mogućnosti ciljanog jezika. U slučaju hrvatskog jezika neki grčki izrazi nemaju prijevodne ekvivalente, dok su drugi prevedeni s obiljem sinonima.