Malo vaterpola i prave drame

Španjolska sportska drama 42 sekunde u režiji debitanta Àlexa Murrulla i nešto iskusnijega Danija de la Ordena, autora koji su kao redatelji, scenaristi i producenti radili na filmovima kratkog metra, a De la Orden i na nekoliko TV-serija, hrvatskim je gledateljicama i gledateljima najatraktivnija zacijelo zbog toga što najvažniju sporednu ulogu u njoj tumači Tarik Filipović. U trećoj dramskoj roli po važnosti elokventni i duhoviti voditelj TV-kvizova sasvim je solidan u ulozi Dragana Matutinovića, jednog od naših najboljih vaterpolskih trenera svih vremena i jednog od najvećih imena u hrvatskom vaterpolu uopće. U velikom broju slučajeva Filipovićeve filmske izvedbe obilježene su određenom strogošću i uštogljenošću, ponekad se može činiti i krutošću, zbog čega mu odlično leže uloge udbaša u filmu i TV-seriji Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka, odvjetnika i vrhunskog manipulatora u filmu Dva igrača s klupe Dejana Šorka te generala Davora Domazeta Loše u također Vrdoljakovu filmu i TV-seriji General.

Tarik Filipović u ulozi izbornika španjolske vaterpolske reprezentacije Dragana Matutinovića / Izvor IMDB

U filmu 42 sekunde ta strogost i emotivna distanciranost vrlo dobro odgovaraju priči i kontekstu vremena u kojem se ona odigrava. Riječ je o prvoj polovici 1992. i ljetu te godine, o razdoblju u kojem je Dragan Matutinović kao izbornik španjolske vaterpolske reprezentacije tu reprezentaciju toliko dobro pripremio, da ju je od statusa autsajdera naposljetku odveo do završnice s Italijom, u kojoj su je od osvajanja zlata dijelile svega 42 sekunde, one iz naslova filma. No te 1992. trajala je prva godina Domovinskog rata, i Matutinovićev lik u filmu u zamjetnoj mjeri je obilježen tim kontekstom. U jednoj sceni novinari ga upitaju kako mu je voditi španjolsku reprezentaciju dok njegova zemlja krvari, a on odgovori da mu je jako teško i da sve što postigne posvećuje svojoj zemlji. U drugoj će i pod utjecajem rata u domovini opsovati na hrvatskom jeziku, a pred kraj će i izjaviti kako se nada da će rat u Hrvatskoj završiti što prije. U takvu kontekstu potpuna ozbiljnost i strogost njegova lika u interpretaciji Tarika Filipovića potpuno su razumljive.

Valja napomenuti i da praktički sve replike, osim spomenute psovke, Matutinović u filmu izgovara na španjolskom jeziku. Kako smo mogli čitati nakon što je snimanje filma završeno, Filipović ne zna španjolski i nije mu bilo lako izgovarati rečenice čije značenje nije u potpunosti razumio. Također, u prirodi posla vaterpolskog trenera i izbornika svakako su i strogost i određena krutost, jer se u reprezentaciji moraju poštovati disciplina i hijerarhija. U kontekstu svega navedenog distanca i suzdržanost u glumčevoj izvedbi bivaju opravdane i razumljive.

Druga zanimljivost u vezi s filmom odnosi se na to da se priča odigrava u miljeu vaterpola. To je milje koji je u igranom filmu slabo zastupljen, toliko slabo da se teško sjetiti ijednog naslova s vaterpolom kao barem važnijom temom ili motivom. To donekle i čudi, jer vaterpolo je momčadski sport, poput nogometa i košarke, a o nogometu i košarci snimljeno je nekoliko barem zanimljivih pa i vrijednih filmova. No momčadski sportovi općenito nisu osobito zanimljivi filmskim autorima i producentima. Njih zanimaju pojedinačni sportovi kakvi su boks i bejzbol, jer se u njima po nečemu osobit pojedinac ističe nasuprot kolektivu, a oko njega je moguće izgraditi intrigantne osobne, obiteljske i socijalne drame. S druge strane, u kolektivnim sportovima ambicije i interesi pojedinaca podređeni su kolektivnim ciljevima te se pojedinci ne smiju odveć isticati.

U filmu 42 sekunde pokušava se pronaći srednji put u ekranizaciji istinite priče o sportskom kolektivu, a da se kroz tu priču ipak afirmiraju i pojedinci, španjolski vaterpolisti Pedro Garcia Aguado i Manel Estiarte. Obojica su bili veliki igrači i danas su legende španjolskog vaterpola, a upravo njih dvojicu autori koriste da bi u filmu bez konkretnije dramske tenzije ipak konstruirali nekakvu dramu, ili barem sugerirali obrise drame. Aguada tumači Jaime Lorente, koji je zasigurno najpoznatiji po ulozi pljačkaša Denvera u španjolskoj hit-seriji La casa de papel. U njegovoj interpretaciji Aguado je problematičan momak sklon alkoholu i drogi, a upravo te njegove slabosti i čine dramu koja se oko njega gradi. Lik Manela Estiartea obilježen je intenzivnijom i tamnijom dramom vezanom uz smrt njegove sestre, ali ona je prilično stereotipno prikazana, isključivo kroz Manelove snove u kojima on pokojnu sestru vidi pod vodom.

U cjelini, 42 sekunde korektan je film koji ima ponešto šarma, koji se lako gleda, ali i koji se podjednako lako zaboravlja. Ipak, možda bude koristan u smislu da Tarik Filipović na temelju uloge Dragana Matutinovića dobije još poneki inozemni angažman.