Lijepa ambijentalna predstava

Operna jednočinka Stanac Jakova Gotovca praizvedena je 1959. u Zagrebu. Godine 1981. autor ju je spojio sa svojom drugom jednočinkom, pet godina mlađom, Dalmaro, u Jadransku duologiju, no Stanac se češće izvodi zasebno. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu premijerno ga je, na kraju sezone, postavilo u otvorenom prostoru atrija Galerije Klovićevi dvori, gdje se poznati renesansni junak iz novele Marina Držića, obrađen u opernom libretu Vojmila Rabadana, idealno uklopio kao lijepa ambijentalna predstava.

Prizor s premijere Stanca u atriju Klovićevih dvora / Foto Novković

Stanac odiše vedrinom i pršti glazbenim briom u karakterističnoj Gotovčevoj instrumentaciji s raspjevanim vokalnim dionicama, što je sve ansambl zagrebačke Opere izrazio na najbolji način, pod autoritativnim ravnanjem dirigenta Ive Lipanovića; i Josipa Šege na trećoj izvedbi, 4. srpnja. Mladi redatelj Hrvoje Korbar odlično se snašao u prvom susretu s operom. Uz pomoć koreografkinje Petre Hrašćanec razigrao je i rasplesao ansambl – plesnu skupinu i zbor, a solisti su se, živom scenskom igrom, pridružili u ocrtavanju karaktera. Operni scherzo prenesen je u današnje vrijeme jer su njegove poruke – blaga poruga težnji za vječnom mladošću i blaga pokuda obijesnom poigravanju mladosti sa starošću – svevremenski. Suvremenost su izrazili scenografija Zdravke Ivandije Kirigin, s aluzijom na apartmanizaciju Dubrovnika i kostimi Ane Fucijaš. Iako je u operi Stanac nužni „rekvizit živa koza koja obično izazove ushit publike i svojega gazde, protagonista naslovne uloge, ovdje ju je odigrala te pokretom i meketanjem odlično dočarala glumica Maruška Aras.

U tri izvedbe nastupile su dvije pjevačke podjele. Naslovnu ulogu tumačio je bas-bariton Ozren Bilušić, specijaliziran za komične uloge. No on je, uz primjerene buffo-akcente, dočarao i Stančevu čvrstinu, oporost njegova života, izraženu Gotovčevom glazbom. Drugi tumač, bas Berislav Puškarić, više je bio usmjeren na breme života što ga Stanac nosi na leđima. Baš je bilo zanimljivo vidjeti (tj. čuti) vrlo dobre interpretacije dvojice pjevača, svakoga u skladu sa svojim glasovnim specifičnostima.

Među ostalim pjevačima teško je naći upadljivije razlike. Premijerni protagonisti Domagoj Dorotić i Marija Kuhar Šoša nešto su snažnijih glasova pa je sopranistica, u ulozi Danice, primadonski dominirala u ansamblu, a tenor očito uživao u vragolijama svojega Điva (ne bi li trebao biti Dživo?). Glasovi Josipe Bilić i Roka Radovana su lirskiji pa je sopranistica osvajala ljupkošću, a tenor dječačkom razigranošću. Vrlo dobri bili su Damir Klačar i Marin Čargo te Mario Bokun i Josip Galić u ulogama Vlahe i Mihe.

Doista će biti šteta ako se Stanac ne izvede i iduće godine. Njime završava prva, bogata i raznolika operna sezona novoga intendantskog mandata s pomalo neobičnim, ali učinkovitim trijumviratom na čelu Opere: počasnim šefom dirigentom Pierom Giorgiom Morandijem, vršiteljicom dužnosti ravnatelja Željkom Barišić Pulig i savjetnikom Ljubomirom Puškarićem. Ne repertoaru je bilo čak četrnaest naslova, od kojih pet domaćih, uz tri dječje opere, dva gala koncerta i četiri gostujuće predstave na opernom festivalu. Operni festival, zbog postignuta uspjeha, zaslužuje da mu se osmisli ljepši i, svakako, jezično pravilniji naziv. Jer, Opera Zagreb Festival nije ni na engleskom jeziku pravilno. A briga o hrvatskom jeziku također pripada u dužnosti nacionalnih kazališta, sve sklonijih lošim engleskim kovanicama i zanemarivanju dobrih hrvatskih prijevoda naslovâ. Pjevanje opera na izvornicima i tehnološka blagodat prijevodâ na titlovima pridonijeli su nedostatnoj dikciji opernih ansambala, što se čulo i u Stancu, izvedenu bez titlova pa se tekst hrvatske opere, bez titlova, uz časnu iznimku Ozrena Bilušića, nije najbolje razumio.