Klišeji, klišeji...

Prvi, predljetni blok Eurijale, festivala koji je zagrebački Eurokaz najavio kao „afirmaciju i dubinsko razumijevanje tih mladih nagnuća, koja nastaju izvan rigidnosti kazališnih institucija“ zaključila je predstava Pater familias, praizvedba teksta dramatičara Mihovila Rismonda, još studenta zagrebačke Akademije, u režiji Kristine Grubiša. Iza dobro poznate latinske sintagme „oca obitelji“ nalazi se, očekivano, Hrvoje (Marko Kasalo), koji je oženjen Andreom (Rea Kamenski-Bačun), s kojom ima sina Davida (Lorenzo Raušević). David, depresivni i alkoholu sklon mladić, ulijeće u veze s djevojkama, pa kad ga jedna napusti, drugu upoznaje pred klubom. Ta se djevojka zove Rea (Dorotea Ilečić Sever). Ona, nakon što s Davidom provede noć, shvaća da je njezina majka Sanja (također Rea Kamenski-Bačun) Hrvojeva ljubavnica, koja ga već dulje vrijeme nagovara da se preseli k njoj i Rei u Rijeku. Scenom sve vrijeme šeće i lik u crnom, pokriven crvenim velom i enigmatično nazvan Ona (Žena 0), za koji postoje naznake da je riječ o Davidovoj bivšoj djevojci. Ukratko, pravi koloplet odnosa, dostojan kakve „sapuničaste“ melodrame ili, u boljem slučaju, realističke obiteljske drame. Pater familias inkorporirao je ponešto od oba modela, nažalost ne osobito uspješno.

Likovi su uvelike utemeljeni na klišejima i očekivanim rješenjima / Snimila Antea Šoštarić

Glumci se vrte scenom, kojom dominira koncertni glasovir i nekoliko nasumično položenih tepiha (scenografkinja Dorotea Kovačić), a to vrludanje nije samo koreografska, nego uvelike i značajka dramske radnje. Likovi su, naime, uvelike utemeljeni na klišejima, tipičnostima i očekivanim rješenjima poznatima iz bezbrojnih predložaka koji su se u povijesti drame i književnosti gradili na istim motivskim obrascima. Autoritarni muškarac koji je zapravo slabić, njegov nezreli sin koji jedino što stvarno zna jest prkositi obitelji, brižna majka koja ga je iz ljubavi ostavila nepripremljenim za život, razočarana ljubavnica koja gubi strpljenje, nezadovoljna djevojka koja ne zna što bi sama sa sobom. Nižu se prizori baš kao što bi se moglo očekivati, promjene između njih spore su i tempo brzo počinje padati. Malo je tu toga što bi stvarno zaokupilo gledateljsku pozornost, trgnulo iz ravnine tipičnih situacija i snažna osjećaja već viđenog.

Predstava se izvodi na zagrebačkom Gornjem gradu, na Strossmayerovu šetalištu, no s tim prostorom gotovo da uopće ne komunicira, vrlo se rijetko mizanscenska rješenja osvrću na njega. Prema tome, izlišno je promišljati o nekom višem stupnju prožimanja, što bi upućivalo na ambijentalnost. Kostimi (Suzana Brezovec) evociraju stilski nedefiniranu eleganciju, u čemu djeluju ponešto nesklapno sa suvremenom građanskom svakodnevicom u kojoj se zbiva predstava. Zanimljivo je rješenje u kojem Rea Kamenski-Bačun istovremeno igra dva lika, što se naznačuje promjenom frizure (raspuštena i skupljena kosa), no dojam je da se više radi o tehničkom, a manje značenjskom potezu.

 Glumačke izvedbe korektne su, no na razini tipskih etida, baš kao i likovi na kojima se temelje. Sve u svemu, Pater familias pokupio je ponešto od ibsenovsko-krležijanskog nasljeđa, garnirao to suvremenim melodramatskim klišejima, sve tehnički korektno, no ništa više od toga.