Kad cvijeće ne šuti

Kada ljudi zamišljaju starački dom u koji će smjestiti svoje roditelje, ne zamišljaju ustanovu u kojoj sam ja radila. U svojim glavama stvaraju sliku dovoljno pitomu da ih liši svake krivnje, osjećaja srama i izdaje onih koji su ih na svijet donijeli. Zamišljaju osunčane sobe s cvijećem na noćnom ormariću, bake koje zajedno pletu, starce koji igraju tombolu, smiju se, a poslijepodne dremuckaju. Takvi domovi nedvojbeno postoje, negdje, ali ovo nije jedan od njih.

Moje je radno mjesto bilo obavijeno samoćom, smradom i smrću. Ondje se dolazilo dočekati kraj. Kada sam se tek zaposlila, bila sam jako mlada. Nisam imala iskustva, svega sam se bojala i na meni se to vidjelo. Vanda, moja starija kolegica, upitala me zašto sam tako uplašena, a ja sam joj rekla da ne znam, da se ne znam ponašati pred korisnicima doma koji su jako loše, da nemam pojma što bih im rekla. Vanda me odvukla do staroga pacijenta koji je ležao prikopčan na infuziju. Upitala me: „Što vidiš?“ „Pacijenta“, rekla sam. „Ne“, odvratila je Vanda. Ogledala sam se oko sebe. „Vidim krevet, bolesnika, infuziju s fiziološkom otopinom i…“ „Ne“, opet je rekla Vanda. „Vidiš čovjeka. I dok god budeš vidjela ljude u ovome poslu, nećeš ništa uraditi krivo.“

Imala sam na umu Vandine riječi svih ovih četrdeset i šest godina. Sjetila bih ih se kada sam ih kupala, dodirivala njihovu grubu, naboranu, pjegavu kožu. Sjetila bih ih se kada sam ih hranila, a onu su mljackali i pljuckali sadržaj iz usta. Sjetila bih ih se i kada sam im mijenjala pelene i svim silama zadržavala nagon za povraćanjem. Trudila sam se, to mi se ne može osporiti. Čitav sam radni vijek nastojala svima olakšati, biti nježna, utješiti ih pred kraj. Kada bi mi pred sam kraj govorili da se boje, da ne žele otići, držala sam ih za ruku. Govorila sam im da idu u raj, da će pronaći svoj mir i da su ostavili lijep trag na ovome svijetu. Od srca sam im željela pomoći.

Htjela sam otići u prijevremenu mirovinu. Istrošila sam se, nisam više imala snage da okrećem, pridržavam u kadi i budem im oslonac. Leđa su me kronično boljela, zglobovi na rukama otjecali su mi i generalno sam bila iznurena. Nisam mogla otići. Imala sam još tri godine kredita koji sam podigla da pomognem mlađem sinu i bilo me strah neimaštine. Odlučila sam izdržati. Ali nevolja nikada ne dolazi sama, pa je tako baš u to vrijeme nastupila kriza i nekoliko je kolegica dobilo otkaz. Ostalo je nas šest. Radile smo dulje smjene i na brizi imale više korisnika doma. Postalo je neizdrživo.

Dana koji mi je stubokom izmijenio život dobro se sjećam. Pamtim svaki detalj i prevrćem to poslijepodne u mislima bez prestanka. Kuharica je podijelila večeru oko 17.45. Bila je samo Slavica, sjećam se, Ida je imala koronu i bila na bolovanju. Za večeru je bila tjestenina bolonjez, a korisnicima koji su bili na kašastoj hrani smiksana palenta s jogurtom. Čim sam ušla u Vjekoslavovu sobu, shvatila sam da je dobio krivu hranu. Navirila sam se u hodnik i viknula „Slavice!“, no ona mi je pomalo otresito rekla da ne može sad i da mora razdijeliti dalje. Primaknula sam stolac Vjekoslavovu krevetu. Nisam više imala živaca, uzela sam bolonjez i upitala ga hoće li pojesti to. Slegnuo je ramenima i rekao: „Vi znate“. Počela sam ga hraniti. Pohlepno je gutao. Mora da mu je to bila prava poslastica, tko zna kad je posljednji put jeo normalnu hranu. Negdje na petom-šestom zalogaju Vjekoslav se zagrcnuo. Udarila sam ga lagano po leđima, ali nije pomoglo. Počeo je divlje kašljati. Iskolačio je oči, zgrabio me za podlakticu i počeo zapomagati. Uspaničila sam se koliko i on. Istrgla sam se iz njegova stiska. Ne znam zašto, ne mogu vam to objasniti, ali ustala sam i zatvorila vrata. Ne znam zašto nisam pozvala upomoć. Vjekoslav se još neko vrijeme koprcao, kašljao i držao se za grlo, a onda je klonuo. Brže-bolje sklopila sam mu oči i pokrila ga plahtom.

Grozničavo sam razmišljala. Morala sam se sabrati, morala sam se izvući iz horora u koji sam zapala. Otišla sam do zajedničke prostorije i ponudila kolegicama da odradim i noćnu. U čudu su me pogledale, ali pristale su. Naravno da su pristale, bile su jednako pregažene umorom kao i ja. Cijelu sam noć smišljala plan za dalje i pazila da netko ne uđe u Vjekoslavovu sobu. Gonila me panika, nisam bila prisebna, ali uspjela sam smisliti što ću reći. Kada je svanulo, počele su pristizati prve kolegice. Skuhale su kavu u zajedničkoj prostoriji i pozvale me. Čim sam ušla, rekla sam: „Umro je Vjeko.“ Ražalostile su se, svima nam je bio drag, nenametljiv i blag starac koji je uvijek pričao o svojoj djeci i unucima i hvalio se njihovim uspjesima. „Da“, nastavila sam „noćas u snu.“ „Bar nije patio“, dometnula je Lada.

Nazvala sam telefonom njegovu djecu, Ivora i Jasnu, i javila im tužnu vijest. Istoga dana došli su po tijelo i njegove malobrojne stvari. Nakratko sam odahnula. Krivnja me nije napustila, naravno da nije, ali barem se nisam više morala bojati da će netko saznati što se zbilja dogodilo. Međutim, za nekoliko me dana u svoj ured pozvala šefica. Kada sam ušla, umalo sam se onesvijestila. S njom su sjedila i dvojica policajaca. „Srami se!“ zaurlala je šefica.. „Nadam se da nema potrebe da vam stavljam lisice i da ćete me bez prisile slijediti u policijsko vozilo.“ Progutala sam slinu i kimnula.

Na sudu mi se kao otegotno uzelo to što sam zatvorila vrata sobe, što nisam pozvala nikoga od osoblja, što nisam nazvala hitnu, ali i to što sam Ivoru i Jasni opetovano govorila da je otišao blago u snu i da su Vjekoslavove posljednje riječi bile da ih voli i da ih pozdravim. Snimka sa skrivene kamere koju su postavili u buket umjetnog cvijeća u kutu sobe jasno je pokazivala drukčije: posljednjih riječi nije bilo, samo posljednjeg hropca.