Još jedno poglavlje mita

Između Molokaija i Mauija, piše R. L. Stevenson, prostire se More mrtvih, koje je neobično duboko. Dno mu je pokriveno ljudskim kostima, a u njegovim dubinama obitavaju bogovi i zli dusi. Padne li tko s broda ondje, zahvati ga struja brža od morskog psa i poput divljeg konja odnese u najdublji ocean; nesretnik se ondje brzo iscrpi i potone, a kosti mu se pomiješaju s kostima ostalih, i bogovi mu progutaju dušu. Baš tako zamišljam duboki ponor, 715 milja južno od Halifaxa i 1250 milja istočno od New Yorka, u kojemu je monstruozni tlak zgnječio podmornicu Titan i njezinih pet putnika, pomiješavši im kosti s 1514 žrtava Titanica, dodavši još jedno poglavlje njegovu mitu.

Titanic nakon isplovljavanja 10. travnja 1912. / Izvor Wikipedia

Jer Titanic je prvi mit 20. stoljeća, i možda njegov najveći. S čime ga usporediti? Put u svemir moćan je mit, ali još nema njegovu tragičnost; mit o nadmoćnoj rasi također je živ, ali je previše morbidan i odvratan da bi se javno prenosio; mit o Frankensteinovu čudovištu, nažalost, postaje stvarnost, jer će informatičari uskoro načiniti um, a laboratoriji će stvoriti tijelo – no to je mit 19, a ne 20. stoljeća. Mit o Titanicu, o divnom nepotopivom brodu, koji trijumfalno juri u Novi svijet, da bi se fatalno skršio na prvoj plovidbi, ima pak sve što treba da bi nam se usjekao u srca i duše. To je ostvarenje mita o Prometeju, o tehničkom progresu koji su kaznili bogovi, a apokaliptično potonuće bacilo je sjenu na cijelo stoljeće. Titanic je na početku stoljeća prorekao kraj la belle époque, a na kraju su stoljeća, u realističnoj ekranizaciji Jamesa Camerona, u njemu muklo odjeknule strepnje zbog zagađenja, nuklearnog uništenja i globalnog zagrijavanja. Nije li sudbinski bilo nazvati podmornicu baš Titan, u nju staviti superbogataša Hamisha Hardinga, koji je tako ponovio sudbinu milijunaša Benjamina Guggenheima i J. J. Astora s Titanica, i nije li fatum da je podmornica povukla u smrt i Stocktona Rusha, utemeljitelja tvrtke OceanGate koja je podmornicu osmislila, u sablasnoj paraleli sa smrću Thomasa Andrewsa, konstruktora Titanica, koji je također potonuo sa svojim djelom? I što reći o tome da je supruga Stocktona Rusha, Wendy, prapraunuka Ide i Isidora Strausa koji su stradali na Titanicu: pamtite zacijelo tu scenu iz Cameronova filma, onaj stariji gospodin i gospođa koji su legli zagrljeni na krevet, dok je voda nadirala sa svih strana…

Razumljiva je pomama za relikvijama s Titanica: tko ne bi želio dodirnuti mit? Nema ih mnogo, u cijeloj Europi postoji jedan jedini pojas za spašavanje s njega, u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. Otkad su olupinu 1985. našli Jean-Louis Michel i Robert Ballard, posjećuju je istraživači, znanstvenici, filmaši, turisti i pljačkaši, izvukavši otada s nje tisuće predmeta, stalno izloženih u hotelu i kasinu Luxor u Las Vegasu ili poslanih na putujuće izložbe. To je utrka s vremenom jer će zbog krađa i oštećivanja, a još više zbog bakterija koje jedu željezo, brod za nekoliko desetljeća posve nestati. No mit ne može nestati, a najčudnije je da je mit o njemu postojao i prije najslavnijega brodoloma. Amerikanac Morgan Robertson, nakon dva desetljeća provedena na oceanima, i nakon još desetljeća rada u zlatarskom obrtu, koji mu je naposljetku naškodio očima, počeo je pisati pripovijetke, među kojima je i Taština, objavljena 1898. U njoj se opisuje prva prekoatlantska plovidba najvećeg broda na svijetu, nazvana Titan, nakrcana bogatunima, koji je na prvoj plovidbi, jedne travanjske noći, naletio na ledenjak i potonuo; ni oni nisu imali dovoljno čamaca za spašavanje jer su brod smatrali nepotopivim. Robertson, čija je književnost malo koga zanimala, i koji je živio kao boem, imao je i drugih vizionarskih priča, poput one u kojima Japanci bez objave rata napadaju američku flotu, a ideje iz njegovih djela žive, recimo, u Plavoj laguni koju je napisao Henry Fe Vere Stacpoole i Borroughsovoj seriji romana o Tarzanu.

Na Robertsonovu vidovitost podsjetio je u predgovoru romana Propast Titanica, najpoznatijeg i najboljeg opisa Titanicove tragedije, Walter Lord 1955. Knjiga je odmah postala bestseler. Prethodio joj je popularan film o Titanicu iz 1953, nagrađen Oscarom za scenarij, a i sama je ekranizirana odmah dvaput, 1956. kao serija i 1958. kao film. Lord se bio rodio tek 1917. pa nije mogao biti na Titanicu, ali je u srpnju 1925. s majkom i sestrom plovio na Titanicovu blizancu Olympicu, i to u suprotnom smjeru od one fatalne plovidbe: Od New Yorka, preko Cherbourga do Southamptona. Da je mit o Titanicu već tada dosegnuo današnje razmjere, zacijelo Olympic ne bi bio povučen iz prometa 1935. i razrezan u staro željezo do 1937. Ili je možda tek Olympicovo uništenje dalo Titanicovu mitu akceleraciju, jer je osuđeni brod morao biti jedan i jedini?

Titanic je iznad svega moćna priča, u što sam se uvjerio u trećem razredu osnovne škole kad nam je u popodnevnom boravku dežurna učiteljica čitala iz Lordove knjige. Smjestila bi se na stolac nasred učionice, a mi bismo posjedali oko nje, i u pobožnoj tišini slušali o veličanstvenom brodu, njegovim bogatim putnicima i neočekivanoj kobi. Ništa nam nije teže padalo nego kad bi čitanje prekinula zbog kraja nastave, i ničemu se nismo više veselili nego kad je rekla da će se čitanje nastaviti. Mogu vam reći da sam sve ostalo iz škole zaboravio, ali od propasti Titanica još me podilazi jeza.