Izvrstan violinistički recital u Matici

Na koncertu u sklopu ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj održanu 22. svibnja nastupila je Ana Pešut (1997), studentica pete godine violine u klasi Gorana Končara. Osnovnu i srednju glazbenu školu završila je u Mostaru u klasi Vasilija Buzmakova, a 2016. upisala je Muzičku akademiju Sveučilišta u Istočnom Sarajevu, gdje je i diplomirala. Kako se poslije pokazalo, šturi biografski podaci navedeni u knjižici koncerta bili su znak skromnosti, što se nikako ne može reći za odličnu svirku koja je uslijedila.

Mlada glazbenica Ana Pešut / Snimio Mirko Cvjetko

Koncert je otvorenom zahtjevnom Bachovom Sonatom br. 2 za violinu solo u a-molu, BWV 1003. Tijekom cijele izvedbe ništa nije iskakalo, a izražena staloženost utjecala je na izravnu komunikaciju s publikom već od prvih taktova bogato ukrašena prvog stavka (Grave). Tek smo u završnom stavku (Allegro) dobili pozitivnu napetost koju taj stavak traži. Posebno su lijepo bili naglašeni echo momenti koji taj stavak sonate obilježuju (čak i u doslovnom smislu jer su označeni u originalnom Bachovu rukopisu). Nakon Bachove sonate uslijedio je stavak Andante funebre za violinu i glasovir Stjepana Šuleka, jednog od naših najvećih obožavatelja upravo Bacha. Iako se izravan Bachov utjecaj ne osjeća u ovom kratkom stavku, sve druge odlike skladanja za vlastiti instrument Šulek je posložio tako da je Ana Pešut dobila priliku pokazati odlike kontrastnoga post-romantičkoga violinističkog repertoara. Donekle se tu uklopila i Sonata za violinu i glasovir Francisa Poulenca, skladatelja koji se čak ni citatima nije libio pokazati koliko je cijenio Mozarta i Schuberta. Stalne izmjene karaktera, naglašena nedosljednost i opsesivna potraga za proturječnostima dovele su do toga da Poulenc u današnjem stanju pogubljenosti 21. stoljeća postane skladatelj koji opasno prijeti epohalnosti Schönbergove „emancipacije disonance“. Kod Poulenca je to naravno, prema riječima neprežaljenoga Richarda Taruskina, „emancipacija značenja“ koja savršeno odgovara hipertekstualnosti današnjeg umreženog svijeta. Užitak je stoga bio slušati kako Ana Pešut plovi, uz veliku pomoć Petre Gilming za glasovirom, nepredvidivim putovima triju stavaka povezanih tek liričnošću koju Poulenc rijetko napušta.

Kao što je uobičajeno, recital je završio vatrenom Carmen-fantazijom, op. 25 Pabla de Sarasatea. Tehnička spremnost i spretnost došle su u prvi plan i tako upotpunile sliku Ane Pešut kao umjetnice koja skromnost iz pisanih biografija rasplinjuje u onom trenutku kada suvereno stane pred publiku.