Između naturalizma i metafore

Nedavno je jedan korisnik Facebooka s pravom javno obznanio svoje kritičko reagiranje i nezadovoljstvo zbog odluke te društvene mreže koja mu nije dopustila objavljivanje na njegovu profilu reprodukcije slike Postanak svijeta francuskog slikara 19. stoljeća Gustavea Courbeta. Takva zabrana, premda ne jedina kada je u pitanju pokazivanje nagoga ženskog tijela na elektronskim mrežama, govori poglavito o licemjerju i lažnom moraliziranju. U suvremenom svijetu masovne uporabe, da se tako izrazim, nagoga ženskog tijela, koje zahvaljujući svojoj privlačnosti služi kao reklama određenog proizvoda u društvu masovne potrošnje, a pritom i ono, žensko tijelo, na specifičan način prema zadanim standardima i samo postaje proizvod, u eri ekspanzije pornografskih materijala koji s erotikom nemaju nikakve veze već su puko manirističko gimnasticiranje partnera koji glume ushićenost zadovoljstva sjedinjenja u spolnom aktu.

Uz bezbroj mogućnosti da korisnici takvih sadržaja dobiju ono što traže i što ih zanima, zabraniti reproduciranje slavne slike francuskog umjetnika, tog, kako su ga zvali Élève de la Nature, učenika prirode, jest također nepromišljeno. Jer zabrana će izazvati neželjenu reakciju i u osnovi neće postići cilj.

Cenzurirana “vulgarnost” Gustavea Courbeta

Postavlja se pitanje zašto cenzorima i dušebrižnicima, čuvarima javnog ukusa i policajcima morala toliko smeta umjetničko djelo koje prikazuje detalj nagog ženskog tijela u smjeloj pozi intimne razgolićenosti? Courbetova je glasovita izjava da ne može slikati anđele jer ih nikad nije vidio. Slikao je na izniman način ono što je promatrao i vidio pretvarajući vulgarnu zbilju u slikarsku poetiku stvarnog umjetničkog svijeta. Tako je istančanim smislom za prikazivanje realnog, sa senzibilnošću majstora da oplemeni sirovost motiva dajući mu nužnu, da se poslužim Benjaminovim terminom, auru svojstvenu svakom vrhunskom umjetničkom djelu, slikao ono što je jedan od najvećih darova Boga ili prirode, žensko tijelo. Uostalom nije li nagost najnevinije i najprirodnije stanje, onakvo u kakvu je u judeokršćanskoj kulturi i tradiciji stvoren biblijski par živio u raju, kao savršena kreacija Božjega stvaralačkog nadahnuća. Je li možda razlog zabrane objavljivanja reprodukcije Courbetove slike i zgražanje nad ljepotom njezine prirode i senzualne izražajnosti neki kršćanski srednjovjekovni recidiv, kada se prema ženi odnosilo kao prema „đavoljem stvorenju“ i prezirala se njezina tjelesnost? Nakon svih emancipacijskih procesa, posebno od revolucionarne 1968, nakon takozvane seksualne revolucije i novijih pokreta za oslobađanje, retrogradna shvaćanja ženskog tijela, nepoželjna na društvenim mrežama (napominjem otklanjajući moguće nejasnoće da govorim o ženskom tijelu prikazanu na umjetnički način slikom i skulpturom, na umjetničkoj fotografiji, u teatru ili na filmu…), mračna su strana takozvanoga naprednog modernog društva koje teži oslobađanju od predrasuda i posvećeno je slobodama individue.

U ovakvim delikatnim pitanjima treba biti jasan i prema zaštitnicama ženskih prava. Možda se nekoj feministici reproduciranje Courbetove slike može učiniti, jednako kao cenzorima Facebooka, nedopustiv čin s obrazloženjem da se žena zlorabi kao muškarčev „predmet želje“. To bi značilo da je ta feministica zanemarila činjenicu da je ta žena dragovoljno prihvatila svoju ulogu modela ili manekenke. Treba podsjetiti na značenje francuske riječi mannequin (lutka za izlog) i navesti rječničku definiciju: ,,zanimanje kojemu je glavna zadaća izravno ili neizravno prikazivanje tijela u svrhu oglašavanja, porasta prodaje ili prikaza estetike tijela“. Ovdje dolazim do granice koja bi se mogla otvoriti prema sociološkim i psihološkim problemima teme, za što nemam kompetencije. Zato ostajem u sferi umjetničkog izričaja. Potreba da se u umjetnosti oblikuje i pokazuje nago žensko tijelo postoji otkad je čovjek osjetio nagon da se stvaralački izrazi. Od vremena prethistorije, od Vilendorfske Venere do današnjih seks-simbola potreba za stvaralaštvom traje. Courbetova je kompozicija kadrirana na način da se sva promatračeva pozornost usmjerava na središnji i dominantni detalj slike, na ženino spolovilo. Simbolika realizma ove naturalističke slike upravo otkrivajući žensko tijelo beskompromisno pokazuje ono što je bilo zabranjivano, od čega se ograđivalo ili, kako bi rekao Nikolaj Berđajev,  „čovjek se stidio svog ropstva spolu, tom žigu njegove grešnosti“. Naturalistički detalj ženske anatomije s dominantnim Venerinim brijegom izravno je povezan s nazivom djela u smislu njegova metaforičkog značenja i lišava Courbetovu sliku odbojne vulgarnosti. Riječ je o umjetničkom djelu kojim slikar demonstrira suveren i slobodan način izražavanja. Radikalni realist pruža gledatelju ljepotu tajne ženskih oblina.

Postanak svijeta otvara razmišljanja o čovjeku kao svijetu za sebe, o ljudskom biću koje se razvija u ženinoj utrobi, u maternici, „sekundarnom spolnom organu ženskog reproduktivnog sustava“. Naziv Courbetove slike nužno nas vodi u područje teologije, do pitanja postanka života na Zemlji nakon „praroditeljskog grijeha“. Nije li još sveti Augustin smatrao da ljudski život započinje onoga trenutka kada počinje postojati u ženinoj utrobi? Postanak svijeta neprestano se produžava iz realizma umjetničke slike u stvarnost svakidašnjeg života. O toj sam slici pisao u drugom kontekstu u svojoj knjizi Smrt u slikarstvu, koju je 2002. objavila Matica hrvatska. Slika je izložena u stalnom postavu pariškog Muzeja d’ Orsay u prostoriji s drugim Courbetovim djelima. Na suprotnom zidu od onog na kojem se nalazi slika Postanak svijeta izložena je monumentalna Courbetova kompozicija Pogreb u Ornansu, platno sumorne atmosfere tamnih tonova s iskopanom rakom u koju će se položiti lijes s pokojnikovim tijelom. Između ta dva umjetnička djela, svijetle slike detalja ženskog tijela i mračne scene pokopa umrlog, između erosa i smrti, na toj kratkoj distanci muzejske sobe, simbolično se odvija zemaljski, ovosvjetovni, kratkotrajni fenomen koji nam je rođenjem dan – život.