Iz zla u gore

Američki sineast Ari Aster cjelovečernjim je filmom Naslijeđeno zlo (Hereditary) debitirao 2018, djelom načelno u obličju žanra strave, istovremeno dramom o naizgled skladnoj i uspješnoj, a uistinu disfunkcionalnoj obitelji. Njezin je najnestabilniji član majka koja nikad nije htjela postati majkom, niti je naučila kako to biti. Zbog toga, čini se, što ju je i samu odgajala majka koja nije znala biti roditeljicom. Film je postigao velik uspjeh i kod kritike i kod publike, a Aster je status iznimnoga novog sineasta potvrdio sljedećim radom, opet načelno u žanru strave, ponovno s mnogim pronicavim prikazima trvenja među bliskim osobama, dvoipolsatnim (ni dva mjeseca po premijeri objavljena je i dvadesetak minuta dulja redateljska inačica) Festivalom straha (Midsommar, 2019).

Trosatni, najambiciozniji i najodvažniji Asterov film nije naišao na jednodušan prijam / Izvor Blitz film i video distribucija

Pozornost su pobudile i vrlo zamjetne pohvale koje je Asteru neštedimice upućivao jedan od prvih bardova kinematografije, Martin Scorsese. „Posrijedi je jedan od najboljih novih glasova filma, mladi autor koji očito razumije kinematografiju. Formalna kontrola, preciznost kadriranja i pokreta u kadru, tempo, zvuk – sve je tu, naočigled“, stoji među Scorseseovim hvalospjevima. Nakon jednog od pretpremijernih prikazivanja Asterova novoga filma Beau se boji (Beau Is Afraid), Scorsese je s redateljem osobno vodio razgovor pred publikom nakon projekcije (tzv. Q&A, questions and answers, iliti P i O, pitanja i odgovori). U skraćenoj snimci razgovora, dostupnoj na internetu, vidljivo je da Aster jedva može povjerovati da se njegov redateljski uzor sada divi njemu i da se uistinu angažira kako bi podržao njegov rad.

Trosatni, najambiciozniji i najodvažniji Asterov film nije, međutim, naišao na jednodušan prijam. Premda budi nelagodu i umnogome je prožet jezom, Beau se boji nije djelo koje se lako usvaja ili svrstava kao ostvarenje strave, nego je riječ o nadrealističkoj tragikomediji što izmiče pretežitim, ustaljenim modelima, već prti manje popularnim putovima, onima na koje široka publika nije svikla te ih to zbunjuje. Beau se boji postavljen je na posve jasnim osnovama u kojima protagonist, sredovječni, psihički nestabilan Beau (Joaquin Phoenix) treba stići od početne do završne točke, od svog stana smještena u neuglednoj, opasnoj, kojekakvim, uglavnom agresivnim otpadnicima napučenoj četvrti neimenovanoga velegrada (snimano u Montrealu) do mjestašca Wasserton u kojemu živi njegova majka Mona (Zoe Lister-Jones i Patty LuPone). Pomislilo bi se, svojevrstan film ceste, no prizora na cesti, odnosno na putu gotovo i nema, jer sve se zbiva na tek nekoliko poprišta na kojima se razrađuju odulji prizori razgranati često nestvarno apsurdnim događajima i situacijama te hiperboliziranim, nerijetko karikiranim likovima. Pojednostavnjeno, dobrim se dijelom odvija logikom sna, štoviše snomorice, ili struje (zbrkane) svijesti, iako su etape Beauova pikarskog putovanja – učestalo presijecane prisjećanjima na prošlost i djetinjstvo – čitko vidljive i pregledno odijeljene.

Prvih četrdesetak minuta gusto vrvi likovima i teče grozničavom brzinom. Prikazani događaji u kojima Beau upada iz zla u gore, da bi na vrhuncu, prestravljen, posve gol i mokar izjurio iz vlastite kade na ulicu, trčeći bos preko razbijenog stakla naletio na uspaničenog policajca koji ga je spreman ustrijeliti i na razularenoga serijskog ubojicu koji ga želi izbosti te na koncu završio pod kotačima dostavnog kombija, mogao bi podsjetiti na Scorseseovu urbanu pikaresku Idiotska noć (After Hours, 1985). Uvijek u ključu odmaka od zbilje kakvu znamo, ostatkom filma ritam će se donekle prigušiti i teksturom će se preplesti više lirsko-poetskih niti, osobito u odsječku susreta s kazališnom trupom, kad se Beau nađe i u animiranom svijetu.

Gdjekad će se učiniti da smo načisto s time što je u filmu zbilja, a što Beauov zamišljaj, no po svršetku slikopisa teško ćemo išta moći tvrditi sa sigurnošću. Osim toga da je Beau psihički duboko rastrojena ličnost i da uzrokom svoje nevolje smatra majčin odgoj navodno prepun ljubavi, zapravo vođen željom za dominacijom i oblikovanjem pokornoga živog lutka, a ne njegovanjem i podupiranjem individualnosti.