Hrvatska politička emigracija i projekt EU

 -

Prvoga srpnja 2023. navršilo se deset godina od pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji (EU), što je u hrvatskoj javnosti bio povod za nastanak mnogobrojnih analiza članstva Hrvatske u EU, kao i o povijesti međusobnih odnosa. Kao povijesno relevantna doba u tim odnosima razmatrano je razdoblje punopravnog članstva Hrvatske u EU i razdoblje koje je tomu prethodilo počevši od stjecanja hrvatske neovisnosti početkom 1990-ih. No nedostaje osvrt na zaboravljeni dio hrvatske političke povijesti koje je započelo desetljećima prije stjecanja neovisnosti, a označili su ga istaknuti hrvatski političari koji su zagovarali uključenje Hrvatske u EU, a koji su u drugoj polovini 1940-ih bili i aktivni sudionici početka procesa stvaranja europskih integracija kakve danas poznajemo.

Upravo takve aktivnosti pokazatelj su kako ideja Hrvatske u sastavu EU nije isključivo novijega datuma, nego u hrvatskoj političkoj misli i praksi postoji od samih početaka modernog europskog projekta. Postoji niz razloga za nepoznavanje tog dijela hrvatske političke povijesti. Jedan je nedovoljno proučavanje djelovanja hrvatske političke emigracije, a najveći je razlog taj što se hrvatska politička povijest i njezin vanjskopolitički okvir u razdoblju od 1945. do 1990. gotovo isključivo promatra u okviru Jugoslavije i njezina usmjerenja prema pokretu nesvrstanih, dok se u potpunosti zanemaruju aktivnosti hrvatskih političara koji su nakon Drugoga svjetskog rata nastavili djelovati u emigraciji u zemljama demokratskog Zapada.

 U sklopu tog djelovanja aktivno su sudjelovali u procesima koji su se na Zapadu pokretali, a jedan od njih bio je i ujedinjenje Europe. Iako ideja europskog zajedništva postoji stoljećima, suvremena EU temelji se na procesima koji su pokrenuti nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada su europske države bile razrušene i financijski slomljene te im je bila nužna gospodarska suradnja, pa i među bivšim neprijateljima, a u tome su imale snažan poticaj i pomoć Sjedinjenih Država (SAD). Ekonomska stabilnost zapadne Europe bila je važna i zbog opasnosti od širenja komunizma iz Sovjetskog Saveza.

Glavni tajnik HSS-a Juraj Krnjević bio je član Europskog pokreta i aktivno sudjelovao u radu Europskog kongresa u Haagu 1948.  / Izvor: Wikipedia

Djelovanje Mačeka i Krnjevića

U ovom tekstu osvrnut ću se na povijesne činjenice koje sam na osnovi dokumenata jugoslavenske tajne službe Udbe, američkih obavještajnih i diplomatskih dokumenata te međunarodnog i iseljeničkog tiska temeljitije obradio u knjizi Hrvatska politička emigracija – HSS. U razdoblju druge polovine 1940-ih, kada na međunarodnoj razini započinju prve inicijative i aktivnosti oko projekta europskog ujedinjavanja, od hrvatskih političara u emigraciji najaktivniji su bili prvaci najsnažnije predratne hrvatske stranke – Hrvatske seljačke stranke (HSS) – koji su u zapadnim političkim krugovima bili primljeni raširenih ruku kao demokratski političari s izbornim legitimitetom plebiscitarne podrške hrvatskog naroda na posljednjim prijeratnim izborima održanima 1938. i koji su bili nekompromitirani suradnjom s nacistima i fašistima tijekom rata. Najistaknutiji i najaktivniji među haesesovcima bili su predsjednik Vladko Maček i glavni tajnik stranke Juraj Krnjević. Maček je iz Hrvatske emigrirao u svibnju 1945, a Krnjević se u emigraciji nalazio još od 1941. kao član jugoslavenske izbjegličke vlade. Oba političara bila su povezana s istaknutim zapadnim političarima, a vrlo brzo nakon završetka rata povezali su se i s ostalim izbjeglim političarima iz srednje i istočne Europe čije su se države našle pod komunističkim režimima.

Maček je tijekom boravka u Parizu od 1945. do 1947. uživao pomoć jednog od glavnih osnivača ujedinjene Europe Roberta Schumana, s kojim je ostao u kontaktu i nakon preseljenja u Washington, a Krnjević, koji je sve vrijeme, sve do smrti 1988, boravio u Londonu, održavao je dobre odnose s Winstonom Churchillom i još nekim istaknutim britanskim političarima. Maček i Krnjević odmah su se uključili u međunarodne organizacije koje su djelovale pod pokroviteljstvom zapadnih zemalja, ponajprije SAD-a. Maček je bio jedan od osnivača Međunarodne seljačke unije (MSU) i njezin dopredsjednik do svoje smrti 1964. MSU je osnovana u Washingtonu 1947. i okupljala je izbjegle čelnike agrarnih stranaka iz srednje i istočne Europe koji su u matičnim državama uživali golemu potporu i popularnost. Osim oslobođenja od komunizma, jedan od glavnih ciljeva MSU-a bilo je snažnije povezivanje država između Baltika, Crnog mora i Jadrana, što podsjeća na suvremenu Inicijativu triju mora, koju je snažno zagovarala bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

Aktivniji na planu europskih integracija bio je Krnjević, koji je bio član Europskog pokreta i aktivno sudjelovao u radu Europskog kongresa održana u Haagu u svibnju 1948. na Churchillovu inicijativu i pod njegovim predsjedanjem, a na kojem se okupilo nekoliko stotina zagovaratelja europskog ujedinjenja, među kojima su bili istaknuti europski državnici i političari koji će poslije biti osnivači Unije te novinari, sindikalisti i intelektualci. Krnjević je prisustvovao i drugoj konferenciji Europskog pokreta u veljači 1949. u Bruxellesu. Jedan od najvećih uspjeha Europskog pokreta bilo je osnivanje Vijeća Europe u svibnju 1949. Rad Pokreta financijski je i politički pomagao i SAD, a Churchill je upravo tijekom svog boravka u SAD-u u ožujku 1949. izjavio da je cilj ujediniti Europu uključujući i zemlje iza željezne zavjese, istaknuvši da je to želja i tih naroda, koji svoje izaslanike šalju na sastanke Europskog pokreta. Churchill je u to vrijeme zastupao i ideju kooptiranja predstavnika država iz istočne Europe u Europski parlament, a prema podacima jugoslavenske tajne službe Krnjević je trebao biti među prvima kooptiranima.

Proeuropski stavovi HSS-a

U to vrijeme su i službena HSS-ova iseljenička glasila snažno podupirala ideju ujedinjene Europe s Hrvatskom kao sastavnicom, istovremeno kritizirajući Tita zbog njegovih izjava da je ujedinjena Europa „američko-britanski imperijalizam“, a kritike su bile upućene i prema bivšem jugoslavenskom kralju Petru, koji je tada iz emigracije tvrdio da je nacrt ujedinjene Europe „utopističan i nepraktičan“. Važno je naglasiti da su haesesovci, pogotovo Krnjević, bili svjesni tadašnjih koncepcija međunarodnih čimbenika koji su zagovarali stvaranje velikih teritorijalnih jedinica na srednjoeuropskom i zapadnoeuropskom prostoru, odnosno gospodarsko i političko povezivanje država i okrupnjavanje europskog prostora, a ne njegovo rastakanje, što je bilo u suprotnosti s hrvatskim koncepcijama razbijanja Jugoslavije i stvaranja samostalne Hrvatske. Stoga su haesesovci tražeći samostalnu Hrvatsku odmah pretpostavljali njezin ulazak u srednjoeuropske i zapadnoeuropske integracije, što su nudili kao nadomjestak za jugoslavensku zajednicu.

Haesesovci su proeuropske stavove nastavili iskazivati i poslije, sve vrijeme političkog djelovanja u emigraciji, a osim njih uključenje Hrvatske u Europsku zajednicu zastupali su i drugi dijelovi hrvatske političke emigracije, pogotovo istaknuti emigranti-intelektualci okupljeni u organizacije u SAD-u i Europi. Tako je istaknuti emigrant Bogdan Radica na simpoziju skupine hrvatskih intelektualaca u kolovozu i rujnu 1968. u Švicarskoj analizirao teoriju o podjeli Jugoslavije „pola-pola“ u kojoj bi nezavisna Hrvatska i Slovenija ušle u zapadnu sferu te smatrao da se Hrvatska kao neovisna državna jedinica mora uklopiti u savez država zapadne demokratske Europe.

Aktivnosti istaknutih hrvatskih političara koji su u emigraciji od samih početaka bili uključeni u inicijative i procese stvaranja ujedinjene Europe te njihovo zagovaranje uključivanja samostalne Hrvatske u ujedinjenu Europu pokazuju da ideja ulaska Hrvatske u EU i zagovaranje ujedinjenja Europe u hrvatskom političkom životu postoji jednako dugo kao i takva ideja na europskoj razini. Stoga bi sudjelovanje hrvatskih emigrantskih političara u procesima stvaranja moderne EU i njihovo višedesetljetno zagovaranje ulaska Hrvatske u tu zajednicu trebalo postati sastavni i nezaobilazni dio hrvatske političke povijesti. Djelovanje hrvatske političke emigracije ne bi trebalo biti zanemareno niti promatrano strogo odvojeno od onoga što se događalo u socijalističkoj Hrvatskoj unutar Jugoslavije. Pogotovo stoga što su se ta dva djelovanja odvijala istovremeno i međusobno isprepletala, a glavna poveznica bio im je Franjo Tuđman, koji je već od 1960-ih s emigracijom održavao kontakte, pogotovo s intelektualcima, redovito pratio njihov tisak i analizirao političke stavove i koncepcije, a upravo je zahvaljujući njemu, nakon što je postao prvi hrvatski predsjednik, dio emigrantskih političkih koncepcija ugrađen i u političke temelje suvremene Hrvatske.

Infografika:Deset godina hrvatskog članstva u EU  / Autor Stjepan Banović / PIXSELL