Glazba unutarnjeg dijaloga

U sklopu popularnog televizijskog natjecanja America’s Got Talent nedavno je nastupila dvadesettrogodišnja Dani Kerr, kantautorica iz gradića Statesvillea u Sjevernoj Karolini. Na pozornicu do vrha ispunjene dvorane, pod budnim okom četveročlanog žirija izašla je vidno uzbuđena, od glave do pete odjevena u kaubojski ‘autfit’ i naoružana tek akustičnom gitarom – kao da je iskočila iz kakve country & western početnice. Kad ju je vrhovni arbitar Simon Cowell u uvodnom razgovoru upitao što misli o trenutnom stanju šoubiznisa, Kerr je spremno odgovorila da u modernoj glazbi uočava sve manje „istinske ljudskosti“ i da bi vlastitim primjerom željela podsjetiti „da smo ipak ljudi, da glazba nije samo ono što izvode roboti“.

Kerr vjerojatno nije mislila na pomahnitalu umjetnu inteligenciju (što je posebna tema o kojoj će i na stranicama Vijenca biti više riječi), nego na sve intenzivniju praksu oslanjanja na tehnološke studijske trikove o kojima ovisi zvuk suvremene popularne glazbe. U kojoj očito, misli mlada glazbenica, nestaje i ono malo „organskog i autentičnog“. Kerr je unatoč tremi uvjerljivim nastupom, a osobito izvedbom emotivne balade November, posve osvojila žiri („jedan od meni omiljenih ovogodišnjih vokala“, presudio je naposlijetku strogi i ukočeni Cowell) uz podjednako gromoglasne ovacije publike.

Izd. Highway 20 Records, 2023.

Bojazan da će „iskrenu ljudsku emociju“ zamijeniti roboti pojavila se još prije pola stoljeća s ključnim albumima Kraftwerka, „ljudi-robota“. Averzija prema tehnologiji traje otkad su inovativni disco-producenti poput Giorgia Morodera, shvatili da čovjeka za bubnjem mogu zamijeniti ritam-strojem. Ipak, sintetička je glazba ranije uvijek imala jaku protutežu u rocku koji se razvijao i rastao usporedo sa synth-popom, danceom, agresivnom techno-supkulturom, konfekcijskim R&B-em i ostalim oblicima elektroničkih formi. Otkad je posljednjih godina i desetljeća rock izgubio nekadašnju dominaciju i skončao na rubovima srednje struje (ili izvan nje), zastavu „organske autentičnosti“ na širem planu danas većinom pronose country zvijezde i rijetki veterani poput Springsteena, Dylana i Stonesa koji krstare svijetom koliko još mogu, prodajući raskošno upakiranu koncertnu rock and roll nostalgiju.

Istini za volju, danas se sve – pa i najmodernija pop produkcija – doima kao nadograđivanje tradicije. Čak i beskrajno zarazna Flowers s kojom Miley Cyrus upravo ruši sve rekorde slušanosti (i koju je magazin Billboard proglasio ‘najboljom pjesmom dosadašnjeg tijeka godine’) u dobroj mjeri evocira strukturu i ugođaj kalifornijskog pop/disca s kraja 1970-ih.

Izd.  Aquarius, 2023.

Tehnologija je, dakako, najmanje potrebna u najžilavijim tradicionalnim žanrovima poput folka (u svim varijacijama) ili americane kao terminološkom kišobranu koji pokriva fuziju svih korijenskih tradicija iz SAD-a, od kantautorskog folka i bluesa do gospela i odmetničkog countryja. No, srce svih najboljih americana izvođača kuca u rock and roll ritmu. U potrazi za ostvarenjem koje je na tom području obilježilo prvi dio godine dovoljno se zaustaviti na prikladno naslovljenom albumu Stories from a Rock N Roll Heart Lucinde Williams, višestruko nagrađivane kantautorice koja se, doduše, nikada nije osjećala ugodno u ulozi „kraljice americane“. Riječ je o povratničkom izdanju; nakon što se uspjela dovoljno oporaviti od moždanog udara u studenom 2020, najprije je objavila autobiografiju Don’t Tell Anybody Secrets I Told You (Nikome ne odaj tajne koje sam ti povjerila), a zatim i spomenuti album. Radi se dakle, ne samo o povratku glazbi nego i o vraćanju u normalan život. „Znam da zvuči romantično, ali glazba zaista ima iscjeljujuću moć“, rekla je u nedavnom intervjuu.

Stories from a Rock N Roll Heart (Highway 20 Records, 2023) ušao bi u kategoriju standardnih (preciznije, standardno kvalitetnih) albuma u kontekstu cjelokupna opusa Lucinde Williams da nije iznimno okrutnih okolnosti u kojima je nastao – bolest ju je privremeno lišila osnovnih motoričkih sposobnosti poput hodanja i sviranja gitare. Materijal je postojano uvjerljiv, izvedba besprijekorna, a popis gostiju uključuje Brucea Springsteena koji je iz petnih žila otpjevao prateće vokale u singlu New York Comeback. Ali moglo je i bez njega: Lucindina muzika uronjena je u prepoznatljivi južnjački senzibilitet i odlikuje se naoko paradoksalnim spojem ranjivosti, krhkosti i nepoderive snage.

Imamo li mi svoju Lucindu Williams? Teško je uspoređivati neusporedivo, ali hrvatska ženska kantautorska scena (o čemu smo više puta pisali) godinama uspijeva održati vitalnost pokušavajući se baviti upravo onime o čemu govori Dani Kerr: ogoljenim ljudskim emocijama. Jedna od njih je Nina Romić koja je na novom albumu Jezero (Aquarius, 2023) otišla korak dalje. Oslonivši se gotovo isključivo na suradničke talente multiinstrumentalistice i aranžerke Jelene Galić (čiji kontrabas pjesmama poput I plovi brod daje nijansu  jazza) glazbu je oslobodila svih instrumentalističkih ‘viškova’ i snimila kolekciju refleksivnih, asketski aranžiranih, ambijentalnih folk pjesama prepunih metafora i skrivenih simbola koji su u pravilu probrani iz prirode kao autoričine trajne fascinacije. Album je najavljen kao „osobna priča o uronu ispod površine i pronalasku vlastitog svjetla“ pri čemu se jezero sa svojom atraktivnom površinom i mračnim dubinama pokazuje kao idealan prostor za dijalog s vlastitom dušom. „Svi kroz život prolazimo prilično slične faze i vjerujem da je okosnica ljudskog iskustva univerzalna priča o vlastitom rastu i svemu što se događa usput. Ni po čemu se ne smatram posebnom i izuzetnom i zato otvoreno puštam ove pjesme od sebe vjerujući da će doći do pravih ljudi koji će u njima pronaći nešto svoje,“ pojašnjava Romić. To je, uostalom, jedini cilj svakog kantautora koji drži do sebe: vlastite muke pretočiti u zvukove univerzalnog značenja.