Genijalni kapitalist u tvornici duha

Bilješka o autoru zbirke priča Slipi kralj i druge priče – prve tiskane knjige Marina Ivančića – sasvim je minimalistička. Sastoji se od četiri rečenice raspoređene u tri i pol retka: „Marin Ivančić (Karlovac, 1991), diplomirani je pravnik. Živi u Zagrebu. Kratke priče objavljivao je u sklopu književnih natječaja i časopisa. Povremeno piše za domaće i strane novine i portale.“ Autor je u knjigu uvrstio deset tematski i žanrovski raznolikih tekstova – šest kratkih priča i četiri duže.

U prvim knjigama pisci često, pogotovo ako su vrlo mladi, otplaćuju dug ne tako davnom djetinjstvu; u Ivančićevoj knjizi toga nema, vjerojatno i zato što je autor prebacio tridesetu, pa i na taj način pokazuje stanovitu spisateljsku zrelost. No čini se da je izostavljanje tematike vezane za adolescentsku dob „nadomjestio“ nečim drugim: uvođenjem u svoje priče likova pisaca, ali i fasciniranošću pojedinostima životopisa nekih književnih klasika i iznadprosječnom načitanošću, imamo li na umu činjenicu da je studirao pravo, a ne književnost. Vidi se to u nekoliko priča u knjizi, npr. u Ponoru, Porazu volje ili Smrti autora, a čini se i da je narator u priči Metoda neki samozatajni pisac. Pozicionirajući čak dvije od tih priča na najmarkantnija mjesta u knjizi, uvodno i završno, autor sugerira čitatelju njihovu veliku važnost za cjelinu.

Ponor je priča o neobičnoj vezi situiranog odvjetnika koji svoje slobodno vrijeme posvećuje jedinoj ljubavi i jedinoj nesreći, književnosti, i lijepog mladića kojeg je zastupao na sudu po službenoj dužnosti, zbog provale u dućan, a već je imao i pozamašan dosje. Odvjetnik je svjestan da je sve što on piše književna makulatura, diletantizam; postojao je ponor koji ga proganja cijeli život, „ponor između stvari i riječi koji mi do zadnjeg trenutka nije dozvoljavao da shvatim da prolazak metka kroz glavu znači smrt“. Otkriva u Arturovoj bilježnici stotine njegovih pjesama u kojima jasno vidi silan poetski talent iako je pročitao tek Izabrane pjesme Arthura Rimbauda i bio sasvim neobrazovan. Nakon golema uspjeha njegove zbirke pjesama odmah je uvršten u tradiciju prokletih pjesnika, a kritičari su ga zbog kriminalnih aktivnosti uspoređivali s Villonom i Genetom. Ali nakon nekog vremena Artur je sasvim odustao od pisanja i planirao otići u Južnu Ameriku. Za odvjetnika to je bio šok nakon kojega više nije mogao naći opravdanja za njegovu izopačenost i sve ružne stvari koje je iskupljivao njegov pjesnički talent. Ustrijelio ga je, a zatim se objesio.

Izd. Durieux, Zagreb, 2023.

Priča Smrt autora, smještena na kraju zbirke, govori o tranzicijskom vremenu, u kojem „naš genije Snagić, kapitalist kakvog još nismo imali“, ovako priča: „Sada je kapitalist sam nositelj ideala, onaj koji uvijek više daje nego prima, a ne prljavi boem; pisac sad postaje kradljivac, kompilator tuđih rečenica koji zazire od iznošenja novog, od kreativnih izboja u kojima bi mogao dati više nego što dobije.“ Snagić igra perfidnu igru kojoj je cilj prebaciti vlasništvo i odgovornost nad „Tvornicom duha“ u stečaju na radnike, a onda još izvući što se može. Pritom je u svoj igrokaz uvukao novinara koji nije prozreo na vrijeme njegovu igru, ali je na koncu shvatio da je možda kao novinar diskreditiran, ali razmišlja o novim mogućnostima i novinarskim formama: „Možda kroz njih može razotkriti samu strukturu laži koja vlada svijetom. Postmodernu ironiju, autoreferencijalnost, beskonačno citiranje, negiranje univerzalnog, smrt autora, smrt čovjeka, sve te mehanizme samoobrane i samoobmane uma pred svemoći kapitala.“

Poraz volje, priča pisana u obliku pisma uredništvu, snažan je protest intelektualke, sveučilišne profesorice, koja se obrušava na prizemnost tema, nepismenost članaka i neodgovornost prema čitatelju časopisa koji je našla u frizerskom salonu. Komplementarno se razvija priča o temi o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, a radnja se većim dijelom događa na jednom američkom sveučilištu. Priča Veseli pankeri piščev je obol supkulturnom pokretu i glazbenom žanru panka u nas (ovdje kvartet mladića okupljen u bendu Kreple kurve), pisan gdjekad duhovito (panker je „svatko tko je obrijao glavu, zabio zihericu u uho, nos ili neki drugi hrskavi dio tijela… zapalio mačku ili počinio bilo kakav drugi akt individualne pobune protiv nametnute hijerarhije, lažnog morala i kolektivnog jednoumlja“), ali češće s jetkom ironijom i kritikom nekih pojava u društvu.

Zanimljiva je priča Slipi kralj, parabola o Kristovu životu, jedina proza u zbirci koja nije pisana na standardu, nego (kako piše u jednoj bilješci) na narječju koje se govori u okolici Čakovca. Priča prati burni i mučni život inteligentnog, samosvojnog muškarca s područja Karlovca. Priča Karijatide govori o dvjema prijateljicama koje se jedino razlikuju u odnosu prema čistoći, pa jedna mora naći novi stan. U tu priču ugrađena je saga o višestoljetnom sporu između Velike Britanije i Grčke oko povratka iz Londona grčkih umjetnina s Akropole. Priče Potpis i Vigilax u neku ruku povezuje književnost Franza Kafke – u jednoj je ostvarena prava kafkijanska atmosfera, u drugoj postoji stanovita veza s njegovom novelom U kažnjeničkoj koloniji.

Ivančić u svojoj prvoj knjizi pokazuje da zna odabrati zanimljivu temu, da mu žanrovi i njihovo miksanje nisu zagonetka, ali gdješto se vidi da mu nedostaje zanatske vještine.