Crne lunje u sklepanoj garažnoj ambulanti

Dvadesetak minuta u film, vrlo polagana panorama odozgo prema dolje, od gomile sasušenoga lišća pomiješana sa smećem do lokvice iz koje upravo izlazi stonoga. Kao naručena, kao po redateljskoj uputi. I kao da to već nije dovoljno začudno, tek što je člankonožac iskoračio na suho, u savršenom tajmingu u istoj toj lokvici izvanredno čitljiv, jasno oblikovan odraz aviona koji toga trena prelijeće nebom. Koliki su uopće izgledi za takvo podudaranje, tako sretan splet okolnosti za filmaša? Ili je ipak riječ o djelu postprodukcijskih računalnih čarolija? Nešto ranije, također umalo nevjerojatna slikopisna bilješka – dok se mlađani Salik, jedan od protagonista, vrzma krovnom terasom, crna lunja stušti se s krova susjedne zgrade i pred kamerom, u glatkom letu, u djeliću sekunde, Saliku kljunom smakne naočale, nimalo ga ne ozlijedivši, i nepovratno ih odnese. Iako će poslije kukati zbog toga što je ostao bez naočala, Salik, predani ljubitelj ptica, u tom će trenu krasno reagirati – osmijehom udivljenja u nevjerici, posve zanesen elegantnom vještinom grabljivice, i ne pomislivši na vlastitu nevolju. Sve u jednom kadru. I ovdje bi se gledatelj mogao upitati je li riječ o pripremljenoj, uvježbanoj, računalno izvedenoj (ne)zgodi ili uistinu (za film) sretnoj slučajnosti da se tako što zbilo upravo dok je kamera snimala.

Film prikazuje konkretno, uglavnom nelijepo, zapušteno, a istodobno lebdi u lirskom, meditativnom / Izvor IMDB

Među mnogim izvanredno uspjelim odlukama indijskog redatelja Shaunaka Sena, kojemu je Sve što diše (All That Breathes) tek drugi film, jest i ona o tomu kako započeti djelo. Posrijedi je noćni, vrlo spor kadar panorame-vožnje, od svjetala velegrada do mračnog, praznoga gradskoga zemljišta s podosta odbačena smeća, kojim, hraneći se, u siluetnom protusvjetlu, žustro vrludaju deseci štakora, promičući i zastajkujući pred kamerom što klizi, kao vođeni rukom najvještijeg redatelja masovnih prizora. Tko zna je li i te nemile nam glodavce moguće tako izrežirati ili tako uvjerljivo oblikovati digitalnim pričinom, no kadar-prizor ostavlja dojam vjerodostojne zbilje, a premda nije osobito ljubak, u publike može pobuditi ushit prema tihoj virtuoznosti filmotvoraca sličan Salikovu ushitu pred vještinom crne lunje što mu ote naočale. Osim samom izvedbenom dojmljivošću, taj uvodni kadar gledatelju daje jasnu uputu o tempu cjeline, a moglo bi se reći da ga i priklanja pomisli da buduće začudne situacije, poput gore spomenutih, usvoji kao autentično zatečene.

U središtu zanimanja su braća Mohammad i Nadeem te njihov suradnik Salik. Oni u oronuloj uličici New Delhija, u sklepanoj garaži neugledne kuće u kojoj žive, svakodnevno liječe ptice, mahom grabljivice, napose crne lunje, koje danomice padaju sa zagađenog delhijskog neba. Bilo zbog ozljeda, bilo zbog bolesti. Samouki veterinari za ptice to čine iz ljubavi, skromno, marljivo, zdušno, uspješno. Posve volonterski, bez ikakve zarade. Već dvadesetak godina tijekom kojih su, prema vlastitoj procjeni, spasili oko dvadeset tisuća ptica. Iako se suočavaju s brojnim poteškoćama, uključujući i one uzrokovane politikom i religijskim nesnošljivostima – u drugom planu neprestano se odvijaju često nasilni političko-religijski prosvjedi – braća su vazda smirena, staložena, tiha. Čak ni kad se posvađaju ili porječkaju, ne podižu glas niti vidno iskazuju uznemirenost, kao da usporedno žive u nekoj drugoj, posve duhovnoj zoni. U tom ritmu i tonu teče i film, nikad agresivan, uvijek prikazujući posve konkretno, uglavnom nelijepo, zapušteno, dotrajalo, a istodobno gotovo lebdeći u meditativno lirskom, pomalo onostranom ugođaju. Iako postoji neki slijed, možda i razvoj događaja – njihova će veterinarska ambulanta dobiti sredstva za unapređenje, a Mohammad će otići na doškolovanje u SAD – Sve što diše ne pripovijeda priču, nego nas upoznaje s ljudima koji, premda svjesni zaludnosti svoga doprinosa, ne posustaju u činjenju dobra.

Zanosno djelo, snimano oko dvije i pol godine, nominirano je za Oscar za cjelovečernji dokumentarni film te, među inim, nagrađeno Velikom nagradom žirija u Sundanceu, za dokumentarni film, i dokumentarnom nagradom Zlatno oko (L’Œil d’or) u Cannesu.