Bachfest za 21. stoljeće

Kada je Johann Sebastian Bach prije točno tristo godina došao u Lei­pzig kako bi prihvatio zahtjevno mjesto kantora crkve sv. Tome, vjerojatno nije slutio niti da će se taj čin obilježavati tri stoljeća poslije, niti da će u povijest ući upravo kao jedan od najvećih sinova grada u koji se doselio u 38. godini života. Cijela je godina u Leipzigu u znaku Bacha, no lipanj je mjesec u kojem publika ciljano hodočasti u grad kako bi u najboljim izvedbama slušala djela velikog majstora. Povod nije slučajan: upravo se u lipnju svake godine u Leipzigu održava Bachfest, čiji počeci sežu još u prve godine 20. stoljeća. Ovogodišnji, održan od 8. do 18. lipnja, razlikovao se od prethodnog i sljedećeg po svom jubilarnom karakteru. Točno u lipnju prije tristo godina Gradsko vijeće Leipziga sastalo se da bi razmotrilo prikupljene prijave na natječaj slobodnog mjesta glavnog gradskog glazbenika i nesvjesno donijelo povijesnu odluku o izboru Johanna Sebastiana Bacha.

Umjesto da ovom prilikom ulazimo u kvalitetu izvedbi, zanimljivije je razmotriti kako se uprava Bachova festivala nosi s izazovima vremena u kojem se sve više piše o umjetnoj inteligenciji, a sve manje o lajpciškom kantoru. Održivost je jedna od maksima Bachfesta, i to ne samo u ovoj godini, u kojoj je moto festivala glasio „Bach for future“. Neovisno o političkoj i ideološkoj orijentaciji, većina njemačkih aktera na sve moguće načine potvrđuje svijetu da se brine o okolišu, pa i organizatori Bachfesta inzistiraju da izvođači ne prevaljuju dug put kako bi nastupili samo u Leipzigu, i to redovito zrakoplovom – što osobito ugrožava okoliš, nego posreduju pri organizaciji još pokojeg nastupa u obližnjim gradovima. Isto se ne može primijeniti na posjetitelje, koji na Bachfest dolaze u itekako velikom broju, što uprava festivala pokušava ublažiti na drugi način – pošumljavanjem.

Bachova škrinja

Naime, uz rub jezera Strömthal petnaestak kilometara od Leipziga unatrag nekoliko godina raste šuma posvećena Johannu Sebastianu Bachu, ciljano posađena da bi se umanjio neizbježni učinak na okoliš proizveden zbog planetarno popularna Bachfesta. Šuma već sada zauzima površinu od tridesetak hektara, a plan je festivalske uprave nastaviti s pošumljavanjem kako bi do 2026. Bachova šuma obuhvaćala nešto manje od 130.000 stabala.

Svake godine prihod jednog koncerta ciljano je namijenjen nabavi novih sadnica. Marketing festivala pravovremeno je oglasio da će ove godine to biti koncert od 18. lipnja s Brandenburškim koncertima na programu, i da jedno stabalce stoji pet eura, pa je svaki posjetitelj točno znao za koliko je sadnica obogatio mladu šumu. Ne treba ni spominjati da su svi programi i popratne knjižice Bachfesta dostupni besplatno, isključivo u digitalnom formatu, a ni ulaznice za koncerte više se ne tiskaju na papiru. Festivalska uprava tumači suvremenost pristupa u organizaciji suvremenošću Johanna Sebastiana Bacha. Stvarajući djela koja danas ubrajamo u kanon klasične glazbe, Bach je već u prvoj godini svoje nove službe stanovnicima Leipziga ponudio harmonije i melodije s kojima se lajpciški vjernici dotad nisu susreli.

Za originalno osmišljen koncept festivala valja zahvaliti Bachovu arhivu u Leipzigu, instituciji koja uz Bachfest upravlja i Bachovim muzejom, i to jednako uspješno. Završimo ovu kratku priču detaljem koji potvrđuje da na istraživanja, pa i o velikanima kao što je Bach, nikada ne možemo staviti točku i da se čak i u slučajevima podrobno istraženih ličnosti uvijek može otkriti nešto novo. Bachov dom u Leipzigu bio je u staroj zgradi škole sv. Tome, odmah uz istoimenu crkvu. Budući da je zgrada zbog dotrajalosti 1902. srušena, Bachov muzej nalazi se u neposrednom susjedstvu, u domu nekadašnjih susjeda Johanna Sebastiana Bacha. Dugo se smatralo da su svi predmeti iz nekadašnjeg Bachova doma izgubljeni u nepovrat, sve dok 2009. nije došlo do iznenadna otkrića. Naime, slučajni posjetitelj katedralnog muzeja u Meißenu prije nepunih je petnaest godina primijetio da se na unutarnjoj strani poklopca stare željezne škrinje krije samo stručnjacima poznat znak. Radilo se o monogramu s ukrašenim skladateljevim inicijalima s pečata za vosak. Nakon detaljne analize utvrđeno je da znak sa škrinje odgovara znaku s Bachovih pisama, kao i da je škrinja oslikana upravo u vrijeme skladateljeva života. Željezna škrinja danas se smatra jedinim poznatim predmetom iz Bachova kućanstva, no još nije poznato što je u njoj stajalo. Možda jednom dobijemo odgovor i na to pitanje.