Ženska biofilnost kroz glas i tijelo

Zrinka Posavec, u prvome redu poznata kao pjevačica i kantautorica, dakako i vokalna pedagoginja i producentica, postupno gradi i pjesničku „karijeru“. Naime, nakon prve zbirke pjesama Soba za buđenje iz 2015, koja je imala vrlo slabu recepciju, uvelike i zbog nakladnika lokalnoga dosega (Ogranak Đakovo Matice hrvatske), 2020. objavila je drugu zbirku pjesama Pjevaj, Molly, kojom je – i zbog nakladnika znatnije radijacije (Hrvatsko društvo pisaca) – uistinu postala „vidljiva“ i kao pjesnikinja. Druga zbirka izazvala je veću recepciju kritike i čitateljstva, a bio je očigledan i kvalitativni pomak te poetički i stilski pomalo „razbarušene“ i raznovrsne knjige. U njoj je, kako za knjigu kaže urednica Darija Žilić, „riječ o afirmaciji snažne ženske tjelesno-osjetilne pozicije“, odnosno autorica u knjizi „daje moćan glas svojim junakinjama, djevojkama, redovnicama, prijateljicama...“. Marko Pogačar zaključio je pak: „Pojedina mjesta u ovoj knjizi ukazuju na autorsko oko baždareno na detalj te očuđujući potencijal često previđenih, svakodnevnih mikro-situacija, no kao cjelini ne uspijeva joj dovinuti se do one na početku spomenute letvice (letvice nacionalne scene, op. D. Š.), kamoli preskočiti je.“

Izd. Fraktura, Zagreb, 2022.

Dosezi kritike

Zanimljivo je da je i nova, odnosno treća zbirka pjesama Zrinke Posavec izazvala (čak i krajnje) oprečne ocjene. Tako Franjo Nagulov ocjenjuje da knjiga Maria Callas se baca u more „nesumnjivo predstavlja značajan trenutak za recentnu domaću produkciju“ te da je u rukopisu „dominantni udio kraćih, vješto realiziranih formi katkad upravo zapanjujuće kvalitete“. Srbijanski kritičar Vladimir Arsenić na portalu Booksa sasvim je pak suprotna mišljenja pa za Mariju Callas kaže da je „pomenuta zbirka umetnički podbačaj“. Uistinu, nakon spomenutih kvalifikacija čitatelj bi se zapitao govori li se tu uopće o istoj knjizi i kako je moguće da je dva iskusna i upućena kritičara (Nagulov i Arsenić) tako oprečno ocjenjuju. Već i to mnogo govori o dosezima, ali i ograničenjima kritike koja se, uza sve teorijske alate koji joj stoje na raspolaganju, u procjeni vrijednosti neke poezije mora osloniti i na uvelike subjektivnu kategoriju ukusa. Nije da se o toj kategoriji uopće ne bi trebalo raspravljati (kako tvrdi drevna maksima), no jasno je da se (nužna) rasprava o umjetničkoj vrijednosti ne može iscrpsti unutar argumenata koji ne bi bili uvelike obilježeni razlikama kritičarskih osobnih senzibiliteta.

Napredak iz zbirke u zbirku

Moja pak kritičarska intuicija i analiza ide u dva smjera. U prvome redu, čini mi se da Zrinka Posavec uvelike napreduje iz zbirke u zbirku, da u početku još neprofiliran nagovor poezije sve uspješnije i umješnije artikulira u sve domišljenije pjesme i poetiku koja postaje svjesnija svojih ciljeva i načina njihove izvedbe. Dakle, unutar njezina dosadašnjeg pjesničkog razvoja mislim da se svojom novom zbirkom Marija Callas se baca u more zasigurno uspjela ne samo „dovinuti“ do letvice nacionalne scene o kojoj je govorio Pogačar nego ju je i „preskočila“ te se približila vrhu domaće tekuće pjesničke „proizvodnje“. S druge strane, čini mi se da ni neki izraziti panegirici ni pretjerana kritičnost prema toj respektabilnoj knjizi ne pogađaju srž njezina visokog poetskog standarda, u velikoj mjeri inducirana čvrstom poetičkom i konstrukcijskom koncepcijom, ali i određenih vrijednosnih neujednačenosti unutar zbirke. Ja bih se, dakle, između „umjetničkog podbačaja“ i „zapanjujuće kvalitete“ prije zadržao na umjerenijim kvalifikacijama kao što su (iz)vrsne i neke manje uspjele pjesme, a cijelu bih zbirku vrijednosno svakako uvrstio u „gornji dom“ naše aktualne produkcije, blizu njezina vrha, koji pak u budućnosti ostaje otvoren vidljivom uzletu poezije Zrinke Posavec.

Pri analizi same zbirke valja imati u vidu da je pjesnikinja u njoj uvelike produbila, takoreći fundirala, svoje temeljne ideologeme ili temateme kao što su glas, pjevanje, dah, tijelo, erotičnost, senzitivnost, pozitivno doživljena ženstvenost, emancipacija, sloboda, kritika patrijarhata, društvena kritičnost, a većini tih odrednica zajednički nazivnik mogla bi biti biofilnost. Veći dio spomenutoga tematskog kataloga smjesta bi nas, barem u kontekstu povijesti hrvatske poezije, trebao podsjetiti na takozvane pitanjaše, odnosno književnike (ponajprije pjesnike) i teoretičare okupljene oko časopisa Pitanja na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ondašnja „dekonstrukcija društvenog konteksta“ i Derridina poststrukturalistička kritika logocentrizma u nekih pitanjaških pjesnika u prvi je plan stavila upravo tijelo kao prvotnu i predracionalnu životnu evidenciju te biofilnost kao životno naviranje koje proizvodi neprestane razlike nesvodive na niz racionalističkih binarnih opreka. Takva dekonstrukcija i biofilnost bile su toliko radikalne da su tada posve preobrazile prethodnu „razlogašku“ poetozofiju i donijele sasvim drukčiju poetsku koncepciju i jezik.

Dakako, Zrinka Posavec ne ide toliko daleko da bi posve promijenila ulogu pjesničkog jezika, ali je na sličnome tragu temeljnih predracionalnih kategorija tijela i glasa, koje su u svojim raznovrsnim modalitetima metonimije za biofilnost, dakle za sam život i naklonjenost prema njemu. Glas i tijelo čak na neki način prethode samu subjektu / subjektici, oni su u temelju svekolikog postojanja, te je pjesnikinjin glavni interes izbliza i konkretno „hvatati“ te raznovrsne modalitete pojavljivanja života sama koji kao glas neprestano vibrira u svemu i neprestano se očituje u senzacijama tijela. Upravo je ustrajavanje na „hvatanju“ tih modaliteta i glavna provodna logika cijele knjige.

Tako u prvome ciklusu pod naslovom Tehnika pjevanja subjektica, koja ima obilježja glazbene pedagoginje, objavljivanje glasa motri u refleksiji pjevačkih postupaka i tjelesnih adaptiranja na njih, koje izravnijim ili neizravnijim uvjeravanjem i edukacijom prenosi na svoje učenike. Uglavnom, u pjesmama u kojima se metaforika ograničava na izražavanje emotivnih nijansi, a mikronaracije na suptilne analize pjevanja, posve se – doslovno i metaforički – prepleću sva tjelesna stanja i sve vrste glasova koje tim stanjima mogu biti proizvedene. Zato je motivika tih pjesama izrazito korporalna, često i erotska, a baš svaki dio (ženskog) tijela, zajedno s gotovo tjelesno konkretnim emocijama, sudjeluje u oblikovanju glasa, dok glas, najčešće u obliku pjevanja, zadobiva ontološki status životnog pokretača. Posavec tu s iskazivanjem u prvome licu jednine domišljato kombinira personificirane karakteristike glasa i njihovo gotovo kataloško akumuliranje s iznijansiranom ekspresijom nutarnjih stanja te edukativnom apelativnošću kojom u tekst uvlači pretpostavljene učenike ili čak čitatelje.

U drugome pak ciklusu, po kojem je i cijela knjiga dobila naslov, načelo biofilnosti glasa i tijela suočava se s izrazitim, na koncu i tragičnim, ograničenjima. Njih nužno stvara društveni kontekst (kao što je patrijarhalno moralno sumnjičenje pjevačica općenito ili Onassisovo svođenje Marije Callas na njezinu pjevačku ili erotsku funkciju), ali i cjelina osobnosti te čuvene operne dive koja ne može pomiriti izrazit kreativni impetus i životnu nemogućnost ostvarenja istinske ljubavi. U pjesmama u kojima je znatno eksplicitnija u zahvaćanju društvenog ili duboko osobna konteksta (a uz ciklus o Mariji Callas to se događa i u četvrtom ciklusu Živio mali nožić, posvećenu uistinu tragičnoj povijesti mladih pjevača kastrata) Zrinka Posavec uglavnom piše pjesme s manje figurativnosti, a više stvarnosnih referencija i izjavnosti, s duljim rečenicama i počesto ispovjednim subjektom / subjekticom. Takve su pjesme, s jedne strane, potresnije, izravnije, konstativnoga stila s korištenjem kolokvijalnog, čak administrativnog rječnika, a njihova je moralna osuda preodjevena u iskaze onih koji su bili žrtve patrijarhalnih odnosa ili roditeljske ambicije. Tu se također brani sama biofilnost, odnosno glas i tijelo, no svojevrsna angažiranost tih pjesama, koja u borbi protiv stereotipa zna i sama posegnuti za stereotipnim sintagmama, ponekad zapravo može udaljiti poeziju od prisnosti sa spomenutom srži novoprofilirane poetike Zrinke Posavec.

Samosvjesna ženstvenost

U ostalim ciklusima knjige, a to su Glas, grlo, grozd, Pjesnik iz tihih sjemenki vuče plod i Svijet kao glas, pjesnikinja se nanovo oslanja na kombiniranje suptilnih tjelesnih, psiholoških i glasovnih nijansi, dakle, modalitete vlastitih primordijalnih životnih i pjesničkih silnica, s naglašenom sklonošću prema poetskom (gotovi zidićevskom!) minijaturizmu i mudroslovnom, poslovičnom stilu s jakim kontrastima i paradoksima. Tu doista zatječemo tekstove koji izvrsno kombiniraju refleksivnost oslonjenu na glavne pjesnikinjine temate te naglašenu metaforičnost, pjesme u kojima je Zrinka Posavec možda i najdojmljivija („Glas je sofa / udobna, tamnocrvena. // Meso od vibracija, / spolovilo, ključ“... „Glasnice koštice / vriju u toploj tekućini tijela, / prapočetak govora. / Košnice glas / u ravnicama, / drvo, stol za objed“... „Kad se bojite zapjevati, / sjetite se tko je u djetinjstvu / zatukao vaš glas“). ¸

Svojevrsna tematska i izrazna novost poezije Zrinke Posavec svakako je u izrazito afirmativnom, doslovno pozitivnom, viđenju ženstvenosti. To viđenje nipošto ne bježi od posljedica patrijarhatom priskrbljenih, ali i aktualnih trauma ili frojdovski mišljenih ženskih zakinutosti, ali je potpuno svjesno svih kvaliteta i dimenzija svojega ženstva, i to od njezine tjelesne, odnosno erotske, sve do emotivne, kreativne i duhovne razine. Biofilnost, ona ženska (za razliku od one pretežno muške, pitanjaške, poslije i kvorumaške) prije traume i na njezinu dnu nalazi glas i tijelo koji trepere, vibriraju u svim dimenzijama njihove čudesne životnosti. Time se djelomično otvaraju vrata u prostor koji u nekoj mjeri uspijeva izmaknuti zatvorenom krugu (samo)žrtvovanja i (samo)viktimizacije koji često prevladava u poetikama nekih drugih naših pjesnikinja, što je, rekao bih, znatna novost u ženskome samovrednovanju pa i, kolokvijalno rečeno, samoosnaživanju. Takva tematska, motivska, ali i intonativna novina odrazila se i na raznovrsnu izražajnost zbirke Marija Callas se baca u more, na njezinu metaforizaciju i mikronaraciju, gnomičnost i diskurzivnost, refleksiju i emotivnost, riječju, na širok i uglavnom funkcionalan stilski spektar koji se nosi sa svim nijansama predracionalnih životnih pokretača i njihovih najrazličitijih situacijskih artikulacija. Sve to pokazuje da je autorica očito napipala poetičku i aksiološku zlatnu žilu, a u budućnosti ćemo zasigurno svjedočiti i novim grumenima iskopanoga pjesničkog blaga Zrinke Posavec.