Uvod u rijeku

Naslov 261. Male knjižnice Društva hrvatskih književnika donosi najnoviju poeziju Borisa Vrge (1953), autorovu ukupno desetu zbirku koja, baš kao Biciklisti (2017) i samizdatski Životinjski vrt (2020), ostavlja dojam konzistentne konceptualne usredotočenosti. Nakon futurističke fasciniranosti zabilježene u Biciklistima i poetički senzibilna bestijarija Životinjskog vrta, ovaj put svjedočimo anorganskom obredu rijeke preobražene u jezik. Uvažavajući, dakako, reverzibilnost krajnjeg učinka. Koncepcijski, zbirka podsjeća na Bicikliste: 47 tekstova naslovljeno je Kupa, a iza naslova je u zagradi naveden broj teksta. Ključnu poveznicu sa Životinjskim vrtom čini izbor pjesme u prozi. Medij je to u kojem se Vrga, posljednji naslov još jednom potvrđuje, odlično snalazi. To saznanje, kao i neprijeporna kvaliteta njegove poezije, ono je što recepcijski promiče znatnom broju kritičkih čitanja. Razlozi tomu vjerojatno nemaju veze s poezijom samom. Stvari se nisu znatnije promijenile ni nakon medijski opjevane, postpotresne Banijske književne antologije (2021), koju su uredili Boris Vrga i medijski eksponiraniji Miroslav Kirin.

Izd. Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2022.

Već je prvi tekst obilježen prepoznatljivim poretkom riječi u rečenici, sintaktičkom specifičnošću Vrgine poezije koju bismo mogli opisati kao hibrid leksičko-sintaktičkog arhaizma i postmodernog iskaza katkad guste semantičke hermetičnosti. Rijeka je tekst, a tekst „arhajski pejsaž“ (3) i, osobito važno, zrcalni medij ili „sukus simetrije“ (4, 7, 33, 44). Dopadljivi arhaični leksički inventar suptilno je i s mjerom integriran („studni“, „iskon“, „cjelcu“, „vers“, „vali“ i dr.). Nadalje, valja upozoriti na slikovnu dimenziju Kupe (6), njezine „vanjske i unutarnje slike“, kao i na motiv dekonstrukcije vode (9) usporediv s Majetićevim ciklusom Prostor i vrijeme drže se za ruke iz novoobjavljene zbirke Vrijeme u prahu o kojoj je nedavno bilo riječi. Rijetka je, diskretna, no iznimno učinkovita onomatopeja (12, 38), kao i posezanje za anaforičkim nizanjem (8) koje se, svojoj prirodi usprkos, ispostavlja funkcionalnim rješenjem i u pjesmoproznom kontekstu. Mitološki je aspekt rijeke naglašen, uz ostalo, i koketiranjem s pučkom predajom (13). U ovom slučaju posrijedi je legenda o Cvijeti Brestovskoj, hrabroj djevojci dakako tragične sudbine, što ukazuje na višestruke implikacije: estetski predznak i moralni integritet, a možda i prolaznost (te poraznost) navedenog aspekta naznačen usporedbom s rijekom-vremenom, tokom slikovito opisanim kao beskonačnost (23). Na tragu spomenute slikovne dimenzije svakako valja istaknuti intermedijalnu gestu – referenciju na slovenskog impresionističkog slikara Matiju Jamu (1872–1947) (14). Na istom tragu moguće je razmatrati ilustracije koje potpisuju autoru zavičajno bliska, istaknuta imena: Ivan Antolčić, Petar Salopek i osobito Slavo Striegl.

Kupa je u Vrginoj zbirci rijeka-ritam čije tijelo valja promatrati kao rimovanu strukturu (18) i, očekivano, „Rijeka nad rijekama“ (19), dakle rijeka-klišej, domaćica vječnih kupača, prekomjerna (20) i sveta (22). Metamorfoza je njen identitetski kontinuitet (25), katkad naznačen i estetikom ružnog („Pod balegom miriše violica“). Kupa je ujedno multidimenzionalni procjep (26), eskalacija prostorno-vremenske relativnosti („Duž ili kroz, ista je: stvari pretapa u sjene, sjene u obrise.“). Ona je i alkemijska rijeka, eliksir mladosti namijenjen „sjedokosom mitu“, kao i ontološka rijeka (34), „razdjelnica počela“, crta razdvajanja iskonskih prefiksa, „pra“ i „pra“. Kupa je biće čiji se metabolizam odvija deduktivnim slijedom (35), k tome i autobiografska rijeka, bit će i rađateljica subjekta (mada je i sama subjekt), pjesnika Borisa Vrge u, parafraziram, nadolazećem vremenu malih pjesnika (41). Naposljetku, ona je i tekstna posveta zanemarenom kolosu hrvatskoga postavangardnog pjesništva, Bori Pavloviću (1922–2001), autoru nekih do danas nedosegnuto inovativnih rješenja na koje valja ustrajno podsjećati (zbirka Novina, 1954., među ostalim). Kupa, rijeka-pjesma, kozmička je manifestacija, medij kojim se „iz debla jezika uglačana“ kreće arka. U Vrginoj zbirci teći je sinonim za pjevati, ali i za šutjeti. Terminološka koegzistencija u paradoksu tek je jedna od mogućnosti koju nam pruža poezija. Koju, kao i ostale spomenute, Vrga inteligentno te posvećeno koristi.

Napokon, nužno je spomenuti da opčinjenost Kupom u recentnoj proizvodnji nije novost. Produktivni Slavko Jendričko Kupu je kao provodni motiv obilato počeo crpiti još u hvaljenoj zbirci Pacifička kiša nad Kupom (2010). Podneblje bogato jakim suvremenim pjesničkim imenima nekoliko naraštaja (od Jendrička i Vrge do Monike Herceg, Marije Dejanović ili Patrika Gregurca) Kupu, ovisno o rakursu, čini rijekom-sretnicom ili rijekom-prokletnicom. Ne sumnjam da će i u sljedećem razdoblju biti provodni motiv novih stvaralačkih nastojanja. To je naposljetku čini i rijekom-sinestezijom, poetičkim čimbenikom koji jest i bit će nezaobilazan u sadašnjim te predstojećim čitanjima suvremene prakse.