U Italiji smo fokusirani na sebe same

„Godinama sam iščekivala revolucije, lavine, lančane reakcije koje bi u konačnici dovele do mog uspona, do otvaranja nebrojenih mogućnosti. Godinama sam ostajala tu gdje jesam, na istom mjestu, u isto vrijeme, u istoj ulozi, istog lica, čekajući svojih osamnaest godina kao što se čeka proročanstvo, dolazak oluje, pad zida“, piše Giulia Caminito u svom nagrađivanom romanu Jezerska voda nikad nije slatka, ove godine objavljen u prijevodu Alje Gudžević i nakladi Frakture.

Snimio Anto Magzan

Čovjek dočeka tih velikih osamnaest i isto tako veliko – ništa. Priča je to o jednoj izgubljenoj, ali i prevarenoj generaciji, našoj generaciji; roman koji se ističe iznimno osobnim i poetičnim stilom pisanja, dok prozu Giulije Caminito općenito karakterizira duboka introspekcija, profinjena senzualnost i slojevita simbolika. Premda je riječ o itekako društvenom romanu, čitajući Jezersku vodu čitatelj šeće kroz maglu u kojoj se rečenice i misli junaka stapaju s krajolikom stvarajući veličanstvene poetske slike. S druge strane, kako je to napisao i Time News, riječ je o djelu koje razotkriva laž u koju svi vjerujemo, a to je da, uz dobro obrazovanje, svi možemo postati netko i nešto. Jezerska voda nikada nije slatka književno je djelo u kojem se čovjek suočava s vlastitim zabludama i strahovima, ali, na neki način, pronalazi i ključ za sebe. S autoricom smo razgovarali na 22. izdanju Festivala europske kratke priče, koje je od 14. do 18. lipnja održano u Zagrebu i Zadru.

Prije svega – kako ste? Koliko znate o našoj književnoj sceni i kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj?

Odlično, hvala na pitanju! Nisam znala mnogo o Hrvatskoj, kao ni o vašoj književnoj sceni, i to me potaknulo da dođem na Festival. Prije dolaska provela sam malo internetsko istraživanje, zapisala stvari koje želim vidjeti u Zagrebu i Zadru i u tom sam naumu i uspjela. Mi smo susjedne zemlje, veže nas mediteranska kultura i uživam kod vas te se nadam skorom povratku.

Koliko su festivali ovakvog kalibra važni za književnike, ali i književnost uopće?

Ovakvi su festivali zanimljivi kako piscima, tako i publici. Mislim da u Italiji nemamo ovakvu vrstu događanja. Mi, naime, potičemo strane pisce da dođu na naše festivale, ali Festival europske kratke priče pravi je međunarodni festival i sama ideja da pisci dolaze iz raznih zemalja i čitaju svoje priče publici predivna je. Nisam u Hrvatsku odlučila doći radi svoje knjige, već radi čitavog iskustva, druženja s publikom, ali i kolegama autorima. Mislim da se mi u Italiji, trenutno više fokusiramo na sebe same te imam osjećaj da nismo otvoreni prema suvremenoj inozemnoj književnosti. Susreti ovakve prirode proširuju vidike, znanje i percepciju o literaturi na posve različitim razinama.

Doista je fascinantno da vaše pismo, unatoč mladoj dobi, na plećima nosi breme golema iskustva. Je li teško živjeti s tolikim spoznajama te na koji način radite na svom doista bogatu jeziku i stilu?

Znate, vjerujem da pisanjem odrastam. Osjećam se odraslijom sa svakom novom pričom, a to sa sobom nosi i određenu težinu i odgovornost. Obožavam istraživati jezik i trenutno nisam previše zadovoljna sa svojim znanjem talijanskog, želim ići još dublje. Fokus mi je na zastarjelicama, drevnim i netipičnim riječima kojima istražujem svoj materinski jezik i pokušavam obogaćivati svoje pisanje. To je neka vrsta putovanja tijekom kojeg nastojim učiti na koje bih načine još mogla pisati i kako se mogu natjerati pisati na nekim drugim, meni još nepoznatim razinama.

Nekada mi previše vremena oduzme razmišljanje, a u tom slučaju pomaže mi iščitavanje napisanog – prvo na papiru, pa na ekranu, a potom i naglas jer mi je važno čuti i osjetiti jezik kojim pišem. Obožavam ritam jezika i melodiju koja se krije unutar njega. Možda to stvara mali problem prevodiocima jer se doista fokusiram na sve ono što talijanski, kao jezik, može pružiti. No svi koji su pročitali knjigu u prijevodu rekli su mi da to isto mogu osjetiti i na svom jeziku, pa je moja pretpostavka da su svi naši jezici zasnovani na istim zvukovnim valovima. Vjerujem da je dobar prevodilac mojih knjiga onaj koji mnogo pažnje posveti melodiji samog teksta, a ne isključivo sadržaju.

Koliko je važan odnos pisca i prevodioca, pogotovo za male jezike kao što je hrvatski, ali i za talijanski, koji također gubi bitku s engleskim jezikom na globalnoj razini?

Biti prevođena za mene je najvažnija stvar. Naravno da mi je stalo do toga da me se čita i u mojoj zemlji, ali mi je važno da moja književnost izađe u svijet jer tako dolazi do raznovrsne publike; moja riječ dopire do različitih i šarolikih društava i nikada ne znaš koliko rasprava tvoje pisanje može izazvati. Sretnica sam jer će roman Jezerska voda nikada nije slatka biti preveden na 24 jezika. Za mene je to veliko iznenađenje jer je moje prijašnje djelo prevedeno na svega dva jezika. Imam blizak odnos s pojedinim prevodiocima, a drugi me pak ne pitaju ništa. Neki mi znaju napisati traktate, a drugi me ne pitaju apsolutno ništa i isto tako odrade divan posao. Cijenim tu struku jer nije lako prevoditi, posebno suvremenu literaturu, koja se zasniva na specifičnom, osobnom stilu. Velika je to uloga u lancu knjige za koju prevodioci, kao važna karika, nisu dovoljno dobro plaćeni.

U kolikoj je mjeri studij filozofije utjecao na vaše književno autorstvo?

U Italiji nije lako naći posao nakon što završite studij filozofije. Vjerujem da ni kod vas nije bolje. Uvijek se, tijekom studiranja, postavljalo pitanje na koje mi, studenti, nismo znali odgovoriti, a ono glasi: čime ćeš se baviti kada diplomiraš? U jednom sam trenutku bila vrlo tužna zbog te monetarne i tržišne „beskorisnosti“ filozofije kao takve, ali onda sam otkrila da sve ono što sam naučila tijekom studija mogu utkati upravo u svoje pisanje i vjerujem da je, u mom slučaju, pisanje pravo korištenje svega što sam naučila tijekom studiranja. Provodim mnogo vremena razmišljajući o radnjama svojih djela jer, prije nego što nešto stavim na papir, to mora biti savršeno jasno u mojoj glavi. Ako u nešto nisam uvjerena i ako mi se nešto u glavi ne pojavi u obliku slike, teško mi je to prenijeti u medij riječi.

Mnogi su čitatelji pisali kako ih vaše pismo „transportira“ u druge svjetove. Koliko je eskapizam važan u današnjem svijetu u kojem, ako nismo stalno u medijima i na društvenim mrežama, kao i da ne postojimo? I sami u romanu kažete: „Zastrašuje me pogled na tuđe živote, to je kao kamera u Carlottinoj sobi koja kopa, špijunira, komentira i dijeli naše ogoljene živote…“

Nije lako. Svi smo povezani i dijelimo međusobno mnogo stvari, provodimo mnogo vremena spojeni na društvene mreže i nekako od svijeta bježimo u virtualnu stvarnost, što može imati i loše posljedice. Za nekog tko je mlad i tko piše nemoguće je ne biti povezan sa svojim čitaocima kroz društvene mreže, koje su meni, u tom smislu, vrlo važne i korisne. Zaboravljamo da nas knjige mogu držati odijeljenima od svijeta te mi je drago naći takve komentare. Ono što volim kod čitanja, ali i pisanja, jest nesvjesnost o vremenu kao kategoriji dok te radnje obavljam. Vrijeme proleti dok čitam i pišem i za mene su ta dva procesa svojevrsno odvajanje od svijeta. Pokušavam ostati spojena sa sobom i sa svijetom i žao mi je što mnogi od realnosti bježe u drogu, alkohol ili društvene mreže, a sve navedeno posjeduje neko unutarnje crnilo. Stoga mislim da su čitanje i pisanje mnogo zdraviji i korisniji način „bijega“. Iako su, kako sam ranije i spomenula, društvene mreže i korisne, žao mi je što kradu publiku literaturi i što čitanje zbog njih trpi i nije, piscima, lako biti u tom ringu s društvenim mrežama.

Pretpostavljam da vam je drago što netko bijeg od svijeta pronalazi u vašoj literaturi.

Jest, naravno. Mnogi su mi rekli da im nije bilo lako ostaviti moju knjigu, da su je htjeli završiti u jednom dahu. To je prekrasno jer osjećam koliko je moje djelo važno, ali s druge strane nekada mislim da čitanje mora biti proces koji odlikuje svojevrsna sporost – što je, možda, posljedica studija filozofije. Meni čitanje oduzima vrijeme, apsolutno sam posvećena, a današnji svijet to suvremenom čovjeku ne omogućava. Leti se s jedne stvari na drugu, pa se tako leti i s jedne knjige na drugu; a treba vremena da pročitano sazre u tebi.

Čitajući vaš roman, atmosfera me podsjetila na onu koju sam pronašao u djelu Krist se zaustavio u Eboliju Carla Levija. Vaše su slike u tolikoj mjeri živopisne te mi se čini da je roman savršen predložak i za velika platna. S obzirom na to da ste i ranije spomenuli da nešto morate u glavi vidjeti kao sliku prije nego što to isto stavite na papir, biste li filmsku adaptaciju romana doživjeli kao zabavan projekt?

Drago mi je to čuti i drago mi je da ste to spomenuli. Trenutno s redateljem razvijam scenarij za Jezerska voda nikad nije slatka i, ako sve bude u redu, sljedeće godine snimamo film, stoga je odgovor na vaše pitanje – da!