Spomenik malim ljudima s velikom pričom

Godina je 1918, vremena su teška i tek će ih povijesni odmak donekle omekšati i učiniti „zanimljivima“, ali u tom je trenutku Island golo i daleko, ledeno mjesto čiju okovanost hladnoćom pojačava nestašica ugljena. Ona otočane nagoni na okupljanja, da se u zajedničkim, društvenim prostorijama barem pokušaju ugrijati. Epidemija slična ovoj nedavnoj, „našoj“, tjera ih pak da razdvojeni sjede u mračnim stanovima. Godina je svršetka Prvoga svjetskog rata, no stanovnici Islanda to ne znaju jer ni prvi veliki svjetski pokolj nije do njih pružio svoje krake. Island je zaboravljeno mjesto, ondje se naizgled ništa ne događa.

Izd. VBZ, Zagreb. 2023.
S islandskog prevela Tatjana Latinović

Prorazinsko je to i površinsko čitanje sociokulturoloških okolnosti u koje islandski umjetnik Sjón smješta svoje dvanaesto dulje prozno ostvarenje (po formalnim ga odrednicama ne bismo mogli nazvati „romanom“) Mjesečev kamen, priču o dječaku koji nikada nije postojao. Književna minijatura izvorno objavljena 2013. drugo je, nakon prijevoda Plave lisice iz 2016, autorovo predstavljanje hrvatskoj književnoj publici, a ponovno dolazi u izdanju VBZ-a i korektnoj prevoditeljskoj izvedbi Tatjane Latinović. Oba su izdanja, i to valja naglasiti, objavljena unutar biblioteka kojima nakladnik iz Velikog Polja posljednjeg desetljeća nastoji reafirmirati ideju književne biblioteke kao vizualno prepoznatljive, smislene i zaokružene cjeline, umjesto njezina ustaljenog poimanja u terminima beskonačnog (često i upitno smislena) nakladničkog niza. Plava je lisica tako bila islandski predstavnik u knjiškoj ekspediciji Europom u 30 knjiga, dok Mjesečev kamen dolazi kao posljednji izdanak Književnosti koja uključuje.

Nadnaslov biblioteke Književnost i svijet koji se mijenja u opreci je s prividnom mirnoćom, površinskom ustajalošću života na kraju svijeta prije stotinu godina. Agens je promjene u romanu dvojak i s jedne strane dolazi kroz protagonista, šesnaestogodišnjeg dječaka Mánija Steinna (odatle i naslov djela), otočko siroče koje za životne radosti zarađuje pod okriljem noći, dane provodi u potkrovnom stanu islandske prijestolnice, uz staricu koja možda jest, a možda i nije sestra njegove prabake. Dječaku su najdraža predvečerja, kad se na platnima Novog i Starog kina prikazuju recentni uraci inozemne filmske produkcije, a on stvarnost mijenja za bijeg, (ne tako) kratke izlete u celuloidni eskapizam. No njegov se svijet stubokom mijenja kad autor otvori drugu pripovjednu liniju i umrtvi okolni svijet uvođenjem španjolske gripe kao sveprisutne pošasti. Nakon što je, zbog prostorne udaljenosti, otok uspio izbjeći druga, ljudskom rukom uvjetovana zla ondašnje suvremenosti, zdravstvena pošast stiže putničkim brodom, u sinkronicitetu s referendumom o islandskoj neovisnosti. Novo, bolesno stanje (a ovdje valja ponoviti da je tekst u izvorniku objavljen 2013) umnogome podsjeća na našu nedavnu stvarnost – puk je uvjeren da vlasti skrivaju pravo stanje stvari i vijesti doziraju na kapaljku, mladi se odbijaju odreći male količine životnih užitaka što ih, poput odlaska u kino, izolirana zajednica može pružiti, starci su proživjeli dovoljno da im, sigurni su, nova zaraza ne može previše nauditi, a oni srednje dobi pozivaju na oprez. Svijet se, dakle, možda i mijenja, ali ljudi ostaju isti.

U toj „istosti“ Steinnova se opsesija sadržajima s filmskog platna prelijeva i na ostale članove društva, koji, u nedostatku stvarnih priča, posežu za onim iz imaginarija daleka im i nepoznata redateljskog uma. S druge strane, kad kino najprije utihne (jer nijeme je filmove pratila glazba orkestra, a preduvjet za ostvarivanje takve kulise zdravi su i sposobni svirači), a potom i posve zatvori vrata, stvarnost postaje poprište fikcije, čime stvarni događaji postaju još jezovitiji i grozomorniji.

Zanimljivo je kako, nasuprot tome, s nestankom slike i iščeznućem zvuka buja dječakov unutarnji svijet – kao pomoćnik s mjesnim liječnikom obilazi kuće u kojima je epidemija ostavila trag smrti, svakodnevno joj gleda u oči, ali u isti se mah osjeća kao da napokon živi i diše s gradom. Kao da stanje na ulicama grada odražava ono što Maniju Steinnu nedostaje unutra. Time ohrabren, a izostankom filmskih projekcija nagnan, kroz raslojavanja unutarnjih stanja u stalnom je procesu prevođenja i dekodiranja fikcije u stvarnosti i stvarnosti u fikciju.

Prevodi i autor, kroz jezike i umjetničke forme. Tako je i naslov romana igra zvučnom sličnošću jer jednom od stranaca na otoku dječakovo ime zazvuči kao moon stone – Mjesečev kamen. Tim saznanjem ohrabren, dječak pomisli kako bi, načelom sličnosti, mogao naučiti strane jezike jer svi se oni, naposljetku, prelijevaju u jedan. Slično je i kad se s jezične prelazi na razinu motiva pa ono filmsko (posebno izraženo u preslikavanju mračne filmske junakinje na vršnjakinju, djevojku iz mjesta opsjednutu motorima i tamnom, kožnom odjećom) prevodi i provodi u stvarnost koja se, potom, kreira spajanjem s glazbom.

Takav postupak nije neobičan znamo li da se autor, punim imenom Sigurjón Birgir Sigurðsson, ubraja među najvažnije sudionike kulturne scene na Islandu i da njegov izniman rad nadilazi granice isključivo književnog – kao glazbenik svirao je s Björk, kojoj i danas piše pjesme, a njegova glazba korištena za film Dancer in the dark Larsa von Triera nominirana je za Oscar. Radi i na scenarijima, jedini je dobitnik nagrade Nordijskog vijeća u čak dvjema kategorijama, književnoj i filmskoj, ove je godine nagrađen priznanjem Švedske akademije, a njegova se kratka priča nepoznata sadržaja (kako i nalažu pravila projekta) našla u projektu Knjižnica budućnosti kao jedina autora izvan engleskoga govornog kruga.

Zašto? Jer Sjón u svojoj ekonomičnoj upotrebi jezika vješto prevodi umjetnost u stvarnost i ukazuje na njihovu neraskidivu povezanost. Ukazuje i na važnost promjene, ali i na ono iskonsko, ne uvijek i pozitivno, u ljudskom biću. Ne zaboravlja islandsku tradiciju usmenog pripovijedanja i saga pa, naposljetku, u tekstu izrijekom razotkriva sebe kao autorsku personu i, podcrtavajući fikcionalnost glavnog junaka, ukazuje na važnost pomne gradnje literarnih spomenika malim ljudima s velikim pričama.